KO VLADA EGIPTOM?

Snaga ideje „Tamarrod“ (što na arapskom jeziku znači „Pobuna“) ustvari je ideja, koja je nevjerovatnom brzinom prerasla u novi egipatski pokret. Za samo dva mjeseca dvanaest hiljada aktivista iz ove omladinske grupe, predvođeni do tada nepoznatim mladićem, Mahmoudom Badrom, vrijedno su volonterski radili, dopirući i do najudaljenijih pokrajina države, te prikupili impresivnu brojku od preko 22 miliona uredno potpisanih listića. 

Ovom peticijom zahtijevala se ostavka Mohameda Morsija, koji je na čelo države došao zahvaljujući glasovima od oko 13 miliona građana. Prema posljednjem oficijalnom popisu stanovništva iz 2012. godine, utvrdilo se da Egipat ima blizu devedeset miliona stanovnika, od čega pravo na glasanje za predsjednika države imaju svi egipatski državljani stariji od 18 godina, kojih je oko 60 miliona. Ono što se u povijesti čovječanstva nije zapamtilo, pa samim time ni zabilježilo, desilo se u Egiptu, 30. juna ove godine – više od 33 miliona ljudi izašlo je na ulice, protiveći se režimu “Muslimanskoga bratstva” iz čijih je redova za predsjednika države postavljen Mohamed Morsi. To znači da se za smjenu vlasti putem “Tamarrodove” kampanje izjasnilo više od trećine ukupne egipatske populacije. Takva brojnost nije potvrđena ni prilikom posljednjega izlaska građana na referendum prošle godine, u finalnom izboru između Morsija, islamiste i Shafika, čovjeka iz vojske, kada je većina naroda bojkotirala izbore, ne izlazeći ili pak križajući oba kandidata na listi. 

Jedan od čelnika opozicione grupe „Tamarrod”, Mohamed Abdelaziz, s pravom je za Morsija izjavio: "To je predsjednik koji prijeti vlastitom narodu i mi ga ne smatramo predsjednikom Egipta". I stvarno, neko ko pozivana džihad protivsvoga naroda, samo da bi zadržao fotelju, taj ne zaslužuje ničiju naklonost, šta više demonstriranjeprotiv njega, jer narod treba voditiznanju, nauci, svjetlu... kao što u svome izlaganju navodi „Tamarrod“. Stoga su na isti dan, kadaje Morsi došao na vlast, 30. juna, sa raznih lokacija širom države počeli velikiprotesti, organizirani od strane „Tamarroda“. U veličanstvenim prikazima odjekivala je masa, poput jednoga tijela i jedne duše, ponavljajući na sav glas: “Erhal! Erhal!”, što znači “Idi!” ili “Odlazi!”. Samo u Kairuje 17 miliona građana izašlo na ulice. “Tamarrod” nije nastao unijom grupacija koje je osnivao i finansirao Zapad, kako neki medijski analitičari nastoje prikazati, te da je ključnu ulogu u takvom skupu nevladinih organizacija odigrala grupa “Kefaja” (što na arapskome jeziku znači “Dosta je”). 

“Kefaja” je djelovala u Mubarakovo vrijeme, boreći se za ustavne promjene i ljudska prava. Bio je to krug istaknutih egipatskih intelektualaca, koji su dugo ilegalno djelovali, da bi se objelodanili u javnosti 2004. godine. Razgovarajući sa novinarkom Ekram Yousef iz “Al Shorouk Newspapera”, saznala sam da njihovi zahtjevi ipak nisu bili rušenje vlasti, te da su zvaničan rad ugasili prije dvije godine. “Svojim stavovima i dugogodišnjom borbom sigurno da smo stvorili ambijent i indirektno utjecali na revoluciju 25. januara, ali kada se već predstavio Googleov bloger, Wael Ghonim, povukli smo se, očekujući da se mladi, koji su tada stupili na scenu, aktiviraju u vidu novoga sastava i snažne ideje sprovedu u djelo… Nažalost, oni su brzo otišli u sjenu, a “Muslimansko bratstvo” spremno preuzelo vodeću ulogu. “Kefaja” nije promijenila naziv u “Tamarrod”. To je pokret sasvim novih, mladih ljudi, koji bi nama iz nekadašnje „Kefaje“ mogli djeca biti. Donekle su organizirani po modelu „Narandžaste revolucije“ u Ukrajini i pokreta “Solidarnost” u Poljskoj.”

Zahvaljujući „Tamarrodu“, ponovo se ujedinila i vodeća opoziciona koalicija – Front nacionalnog spasa, koja objedinjuje značajna imena egipatske političke scene, kao što su: Mohamed ElBaradei, dobitnik Nobelove nagrade za mir (2005. godine), koga protivnici osuđuju da je američki plaćenik i jedan od onih što su dali ”zeleno svjetlo za napad na Irak”, a što je ElBaradei demantirao u svojoj posljednjoj knjizi, "Doba obmane"; Hamdeen Sabahi, novinar, aktivist za ljudska prava još od studentskih dana, nasserovac, vođa ljevice; Amr Moussa, diplomirani pravnik, egipatski diplomat, nekadašnji ministar vanjskih poslova i glavni sekretar Arapske lige; Sameh Ashour, po struci advokat i predsjednik Sindikata egipatskih advokata, te lider demokratske političke stranke “Nasserist”; kao i Amr Hamzawy, doktor političkih nauka, aktivist za ljudska prava i javni intelektualac, osnivač i član političke stranke „Sloboda“ i drugi. Morsi i „Muslimansko bratstvo“ Mohamed Morsi je prošle godine počeo obnašati predsjedničku dužnost, obećavajući svim građanima jednakost, nudeći kao rješenje za državu tzv. „Renesansni projekt“, po njegovim riječima „usmjeren na razvoj cijeloga Egipta”, da bi se sada, rezimirajući punu godinu njegove vladavine, pokazalo kako se radilo o čisto autokratskoj i neučinkovitoj vlasti. 

U stanju opće ogorčenosti, u kome je sistem odavno srušen, a predsjednik dobio žuti karton već 22. novembra 2012. godine, kada je sebi drsko dozvolio „izdavanje bilo kakve odluke ili zakona kao konačnoga, na što nema dalje žalbe“, čime se postavio i iznad same sudske kontrole, nije bilo teško probuditienergiju narodnoga nezadovoljstva. Morsi i njegovil judi doveli su Masr (na arapskome Egipat) do potpunoga ekonomskog kolapsa, ne uspijevajući uspostaviti elementarni red u zemlji. Osim pomoći, koju je dobio za godinu dana, potrošilo se i dvadeset milijardi Dolara državnih rezervi. U zemlji za koju se govorilo, da nijedan njen stanovnik ne liježe gladan u krevet, za nepune tri godine od revolucije, sada ima 14 miliona gladnih. Nezaposlenost je porasla. Među mladima od 15 do 29 godina starosti bez posla ih je 82 posto. 

Krenule su nestašice goriva, gasa, redukcijaelektrične energije i vode, abnormalna poskupljenja, zatvaranja tvornica, a turisti izbjegavaju Egipat. Morsijev angažman prema napaćenom narodu pretvorio se u višestruko vrijeđajući po elementarnu ljudsku pamet. Članovi „Muslimanskoga bratstva” dobili su vodeće funkcije u vladi, kao i pravo na kontroliranje svih segmenata društvenoga života. Hapšenjem javnih ličnosti koji su se suprotstavljali idejama islamista, pokazali su isti politički pristup i nedemokraciju, kakav je bio i prethodni, Mubarakov režim. Milioni ljudi su protestirali širom Egipta, tražeći od Morsija da se povuče. Skup na Trgu Tahrir, u egipatskoj prijestonici, bio je najmaosovniji na ulicama Kaira od revolucije 2011. godine. Na Tahriru, simbolu pobune protiv Mubaraka, masa je 30. juna u rukama držala crvene kartone upućene Morsiju. Poručili su mu kako se nije uspio izboriti sa ekonomskim i sigurnosnim problemima u zemlji, u protekloj godini, tražeći hitnu ostavku i raspisivanje prijevremenih predsjedničkih izbora. Vojni udar ili narodni ustanak? 

U srijedu, 3. juna, predvečer, čulo se iz Obaminog kabineta da Morsi treba ići, a već prethodno su ostavke dali svi ministri, glasnovornici, savjetnici njegove vlade. Priložili su se i potpisi „Tamarrodove“ peticije sa zahtjevom da napusti vlast, pa je čak i on na kratko razmišljao da li sa porodicom da otputuje u Njemačku ili Jemen, kako mu je predlagano. 

Međutim, Morsi se u međuvremenu predomislio, pa istu noć održao govor, u kome je napadao staru vlast, upirući u njene ostatke,kategorično ponavljao da je demokratski izabran, te da ga niko neće i ne može otjerati, niti on pomišlja napustiti svoju predsjedničku dužnost. Odjednom je bio spreman sve riješiti, „neće dozvoliti da vjeru niko dira“ (za religiju se uhvatio, kao da neko protestira protiv islama a ne njega), pa će vrata njegove predsjedničke palate ubuduće biti otvorena za sve građane; ko god hoće, moći će mu doći, konsultirati se sa njim i opet obećavao da će ispunjavati volju naroda, najbolje kako on zna i može. 

Svojom odlukom da ostaje na vlasti, odbacujući zahtjeve većine, bez dovoljnoga uvažavanja drugih, oslanjajući se na islamsko pravo, pozivajući na odbranu vjere, Mohamed Morsi ozbiljno je doveo u pitanje situaciju u državi, odbijajući svaki kompromis, kao i ultimatum vojske, da bi se nakon svega komotno moglo očekivati pucanje i građanski rat. I Obama je slično učinio, predomislio se, konstantno „ukazujući“, da je akt vojske nedemokratski čin. Ali, u Egiptu se nije desio vojni udar, a ako i jeste to je „demokratski udar“, narodni ustanak, koji je vojska podržala. 

Treba odmah reći da to nije ona ista vojska koja je prije dvije i po godine pod vođstvom generala i vrhovnoga zapovjednika egipatskih oružanih snaga, Mohameda Husseina Tantawija, na Tahrir bacala suzavac, koristila vodene topove i gumenim mecima pucala u narod. Komandant egipatske armije i ministar odbrane, Abdel Fattah al-Sisi, pokazao se kao hrabar i odlučan, dajući potporu narodu, što nije akt nasilja i nedemokratske volje, već naprotiv čin verifikacije i afirmacije demokratskih vrijednosti, ideja slobode i pravde. Morsije izbornim putem sjeo u predsjedničku fotelju, ali je svojim činjenjem suspendirao suštinske, fundamentalne principe demokracije. 

Demokracija posjeduje odgovorajuće supstantivne konstituente, a Morsi ih je sustavno ništio. Narod nije mogao ostati pri svojim zahjevima bez involviranja vojske i “Tamarrod” je pozvao državne institucije, uključujući vojsku, policiju i sudstvo, da stanu na stranu, koja predstavlja narodnu volju, a to je bila masa kojap rotestira. Ako je bio izabran od naroda, zašto nije ispoštovao volju naroda, koji ga dalje ne želi? Pa, on je na početku govorio da će otići sa vlasti, ako to ikada od njega narod zatražio. Goloruki narod nije se mogao nositi sa naoružanim kriminalcima i teroristima, koji su stali sa „Muslimanskim bratstvom” i Morsijem, prvi se digli, blokirajući prolaze do predsjednikove palate u Roxyiju (Heliopolis), kako bi onemogućili najavljene „Tamarrodove“ demonstracije na dva mjesta u Kairu (ispred palate i na Trgu oslobođenja ili Tahriru). 

Ono što je vojska uradila bila je jedina solucija, da se spriječi prolijevanje krvi djece na Tahriru. Uostalom, kako god da se to zvalo, vojni udar, vojna hunta, državni udar ili narodni ustanak, ne zaboravimo na kraju da posljednju godinu u Egiptu sa Morsijem i „Bratstvom“ nije došla demokracija, tako da demokracija nije ni srušena. Organizacija “Muslimansko bratstvo” i njihova politička partija „Stranka slobode i pravde” prvobitno su pričali da neće vlast, već samo 30 posto parlamenta. Međutim, kasnije su svoje članove kandidirali za predsjednika države. Prvo je to bio Khairat El-Shater, koji je diskvalificiran, jer je bivši zatvorenik (jedan od ubica predsjednika Anvara Saddata), da bi umjesto njega kandidirali Mohameda Morsija. 

Na listi za budućega predsjednika Egipta, bio je prijavljen i Abdel Moneim Abul Fotouh, navodno bivši pripadnik Muslimanskoga bratstva, što je teško za povjerovati, jer se pri ulasku u njihovo društvo, zakletva na „Kur'an“ i sablju, priseže kao djelovanje do kraja života. Tu nema odbijanja naredbi, nešto slično kao i sa masonima. Uprkos islamskoj definiciji, od samoga početka “Bratstvo” je instrument Zapada. Taj pokret su 1928. godine takoreći osnovali Britanci kako bi se sa pozicija islama borili protiv sve jačih sekularnih pokreta, koji su bili borci za nezavisnost Egipta. 

Od tada do danas „Muslimansko bratstvo” je pod direktnom kontrolom Velike Britanije, a potom Amerike, kao finansijera. Neuspješnost egipatskog „Muslimanskog bratstva”, koje se u svega godinu dana vladavine uspjelo zamjeriti ogromnoj većini građana – nije razumjelo da su na izborima pobijedili kako bi promijenili režim, a ne uspostavili novi – te vojni udar s kojim su nakon najbrojnijih demonstracija ikada održanih u Egiptu, maknuti sa vlasti, lekcija je od koje se još dugo neće oporaviti dijelovi toga pokreta u Gazi, Tunisu, Jordanu, Siriji, Maroku... 

Egipat pripada svim Egipćanima, a ne samo „Muslimanskom bratstvu”, organizaciji koja koristi najsuptilnije osjećanje, posebno religiju za svoje političke ciljeve. Morsijeve pristalice su imale samo jedan zahtjev - da Morsi ostane, a demonstranti, među kojima su dobrim dijelom i oni koji su u finalu predsjedničke utrke, između Morsija i Shafika prošle godine, svoj glas dali Morsiju, sada iznevjereni, zahtijevaju više, što ujedno znači da njihova traženja nisu samo ideološka, nego i stvarna. 

Narod je podijeljen. Za Morsija kažu da je u pritvoru, te da mu se sprema optužnica. Navodno je prodao Sinaj. I dok je vojni državni udar u Egiptu proglašen „demokratskim udarom“, druga strana od Morsija pravi ikonu. Islam kao da je ekskluzivno dat samo njima na tumačenje. Taj drugi dio naroda, nisu sami Egipćani, već Sirijci, Palestinci, Sudanci... mudžahedini, pretežno oni, kojima je na brzinu dato državljanstvo, kako bi stojali uz Morsija i„Bratstvo“. Policija i vojska stalno skidaju ljagu sa sebe, koju im morsijevci pripisuju, klevućući ih da ubijaju, kako bi ovamo stranci intervenirali. Glavni sudac, Adli Mansur položio je zakletvu kao privremeni šef egipatske države. Međutim, ovo se još neće završiti. U pitanju su nepomirljive razlike.