„Vrijeme je jeziv saputnik.
Šta vrijeme čini svome saputniku?
Namiče mu nevidljivu masku,
koju on nikako ne uspijeva skinuti.“
(Naguib Mahfouz)
U počecima svih umjetničkih stvaranja ljudi su sve gledali kroz prizmu svoga stvaralačkog duha i nesvjesno su stvarali jedan novi svijet, ljepši i bolji od onoga koji ih je okruživao. To i jeste bila osnovna težnja čovjekova, koja je stvorila sve ono što podrazumijevamo pod pojmom kulture. Ako je svijet romana nastao iz neposrednoga kontakta sa realnošću, tehnika romana i estetski kanoni oblikovali su se u skladu sa razvojem piščeve vizije svijeta i poimanja čovjeka u društvu i historiji.
Uslijed nedovoljno razvijene pismenosti, Al-Kur’an (“Knjiga, ono što je učenje, recitiranje“ Muhammedove, od Allaha primljene Riječi-Objave) se učio napamet, a konačnu redakciju objavljivanja doživjet će u vrijeme trećega halife Osmana (644-656. godine). Sveta Knjiga će osobenošću svoga proznog stila, bogatom asonancom, rimom i metaforama, postati vrelo meditacija za mnoge književnike, koji će primarne etičke vrijednosti, svoja socijalna i politička ubjeđenja eksplicirati pozivanjem na ovaj tekst i često ga navoditi u svojim esejističko-teorijskim razmatranjima.
Za razliku od Zapada, oduvijek sklonoga racionaliziranju, čija je tradicija izgradila veliku polarizaciju i dihotomiju između racija i imaginacije, istočni, orijentalni svijet, više je volio pustiti na volju imaginarnome. To je jedna od kulturoloških različitosti. Tajna leži u neizmjerno širokom prostoru, čiji obzor je beskrajan. Blistavost Sunca učvršćuje nerazdvojivu sponu između zemlje i nerazorive sile – trajnosti, čiji ritam, neovisno o vremenu, određuju smjene godišnjih doba i sve ono što se periodično vraća i ponavlja. Jaka povezanost sa davnom prošlosti ostala je na području narodnih pjesama, legendi i priča, koje su Arapi, skupljeni u dugim toplim noćima, rado slušali. Usmeno su ih prenosili pripovjedači, koji su, zavisno od perioda, bili jednostavno zabavljači ili imali ulogu propagatora novoustanovljene religije. Ono što uvjetno očarava čitaoce na Zapadu, metaforički rečeno, blizina je neba i zemlje. Na ulazu u pustinju Život izaziva Smrt, koja je tek drugi oblik života. Ovdje su ljudi naučili mjeriti vrijeme pomoću kalendara, bilježiti kretanje zvijezda, geometrijski dijeliti zemlju, ali prije svega, ovdje je nastala najveća od svih zamisli: ideja o vječnosti.
Historijske priče i legende uklopljene su u historiju, zabavne priče u adab (moderna arapska riječ za književnost, ali prvobitno je značila pravilo ponašanja, duhovnu disciplinu, uljudno znanje, talent), dok su jedino poslovice, što su postale dio arapskoga načina izražavanja, sakupljene u zbirke i filološki obrađivane. Sasvim je očit doprinos predislamske perzijske književnosti pripovjedačkoj vještini srednjovjekovnih Arapa. Perzija, koja je cijenila mudrosnu književnost, priče i basne, prožima arapsku kulturnu baštinu više od drugih naslijeđa drevnih semitskih civilizacija i klasične starine.
Ali, od iskona do naših dana, nijedan oblik umjetničkoga stvaralaštva Arapi nisu njegovali toliko brižljivo i sa tako mnogo dara kao poeziju. U sjenci sjajne poetske tradicije, drugi se oblici umjetničkoga stvaralaštva dugo nisu uspijevali razviti. Poezija, koja predstavlja produkt dugotrajnoga razvitka, a čiji najstariji zabilježeni fragmenti potječu iz druge polovice petoga stoljeća, bila je najplemenitija i najizazovnija književna forma; ono što je privlačilo najambicioznije, najsofisticiranije i najsmionije praktičare.
Ibn Hazm (994-1064) iz Kordobe, koji je svoju karijeru književnika počeo poezijom, naveo je osnovne teze o nastanku i razvoju stare arapske poezije, te psihološki vješto analizirao pojavne oblike koncepcije o kompleksnosti ljubavnoga osjećanja za razumijevanje arapskoga pjesništva u svome proznom spisu „Tawq al-Hamama“ (Golubičin derdan).
Pa ipak, historija književnosti još uvijek nije ubjedljivo razjasnila iznenađujuću nesrazmjernost između popularnosti i prevashodstva poezije u arapskome svijetu. Kako je poezija bila na najvišem angažiranom stupnju, ona se i kroz srednji vijek zahvaljujući svojoj ogromnoj popularnosti i masovnoj prihvaćenosti u narodu, širila usmenom predajom, iako arapska poslovica kaže da je „pero najmoćniji vračar.“ Valjana periodizacija stare i srednjovjekovne književnosti ovoga dijela svijeta nikada u potpunosti nije izvršena. Iz spominjane kaside, tačnije iz njenoga ljubavnog prologa, nasiba, razvila se samostalna ljubavna lirika, gazel. Najznačajniji predstavnici gradske ljubavne lirske pjesme bili su Omar ibn Ebi Rebi’a, Al Ahvas i Al Yemeni.
Razvoj proznoga stila započeo je krajem umajadske vladavine (661-750). Tačno je da Arapi za svoje priče dobrim dijelom duguju prethodnicima i susjedima, ali to je jedna univerzalna kulturološka karakteristika. U srednjovjekovnome arapskome jeziku nije postojala riječ za literaturu. Spomenuti adab ili lijepa književnost proizvod je arapsko-perzijske sinteze, a razvio se iz zbirki pouka i moralnih normi. U spise koji su služili kao sredstvo općega obrazovanja sastavljači su unosili raznovrsne pripovjedne dodatke, perzijske i arapske mitove i kazivanja, ponekad i biografije znamenitih ljudi. Klasični adab transformirao se u nauku, filozofiju i etiku sa jedne strane, dok se sa druge strane, njegov trivijalni element osamostalio i prerastao u zabavnu, beletrističku literaturu. Rezultat ovakvoga razvoja su zbornici priča, koje su uvijek bile omiljene među Arapima (priče o Lokmanu, folklornoj ličnosti koja se spominje u Kur’anu, zbirka priča o Gohi, koji je postao personifikacija komičnoga junaka, te zbornik o ljubavi “Magnun - Layla”).
Pojavljuje se sufizam, islamski misticizam i askeza. Pouzdano se zna da izraz tesawwuf, koji je nastao od arapske riječu suf'a ukazuje na odjeću od vune koja je postala životni pratilac sufija, prvi put upotrijebljen polovicom IX stoljeća, dok je pluralni oblik – sufijjeh (od riječi sufij), što označava grupu ili red sufija, zabilježen već 814. godine u Aleksandriji. Mnoštvo simbola i sakriveni subjekt čini sufijsku poeziju teško prohodnom. Ona se zapravo može iščitavati u slojevima i najčešće je prvi utisak varka. Jer, nerijetko se neka izrazito sufijska pjesma doima kao ljubavna, ovozemaljskoga značenja. Ako se pravilno iščita, u njoj se neće naći ništa od profanoga sadržaja. Autori lirsko-tesawwufskih pjesama u pravilu su pripadali jednome od derviških redova i često su svoju poeziju pisali u osami tekija. Već iz njihove pripadnosti tarikatima (putevi prema Allahu, islamske duhovne discipline) podrazumijeva se pjevanje u slavu Boga i vječne težnje približavanja Apsolutu. Egipatski pjesnik Ibnu l-Farid (1181-1235) smatra se najpoznatijim sufijskim pjesnikom arapskoga jezika.
Poetska je tendencija ujedno predstavljala težnju da se olabave okovi tradicije, inspirirane prije svega Perzijancima, koji su imali dugu kulturnu predaju, a infiltrirali su se u cjelokupno državno tkivo ranoga abbasidskoga halifata. Tako je došlo do odmjeravanja snaga između staroga i “modernoga”. Pjesnici novoga stila sa ironijom su se odnosili prema beduinskoj poeziji. Njegovali su neprikosnovena pravila stare poezije u pogledu metra, stiha i rime, ali birali su nove teme (tjelesnu ljubav, vino, životnu mudrost…). Kao rezultat preplitanja ovih pjesničkih tendencija nastat će pravac koji se može nazvati “neoklasicizmom”.
Srednji vijek je uspio „da pomiri mnogo toga raznorodnog i da unutar velikog elekticizma razvije, spram antike, jednu novu osjećajnost. Pomiruju se tu i sjedinjavaju ideal svjetlosti i 'mrak' srednjovjekovlja, mistična ekstaza pred vjerskim tajnama i erotski osjećaj tjelesnosti, proviđenje svetaca i izoštrenost osjeta (Muhamed Dželilović u Predgovoru Danteove „Božanstvene komedije“). Ne treba zanemariti činjenicu o bliskim kontaktima između kršćanske Europe i arapskoga islamskog svijeta putem trgovine, hodočašća u sveta mjesta, kao i križarske ratove. Arapska djela su se masovno prevodila na latinski jezik. Uloga, nekada islamske Sicilije i Andaluzije, nesumnjivo je bila važan faktor i bitno je utjecala na razvoj europske misli. Ovaj koncept nije tek najnovija izmišljotina koju su proizveli muslimani radi priskrbljivanja slave svojoj vjeri. To potvrđuje Dante i sasvim je vidno u njegovome stavu prema Masharu–al-Falakiju, Al – Farganiju, Al–Bathmiju, Al–Farabiju, Ibn–Sinau (Aviceni), Al–Gazaliju, Ibn Rušdu (Averoesu) itd.
O utjecaju arapskih izvora i islamske misli na Dantea, tezu je prvi razvio Miguel Asin Palacios (1920. godine), španski katolički intelektualac, u svome izvrsnom djelu „Muslimanska eshatologija i Božanstvena komedija“, posvetivši četvrti dio knjige iscrpnome proučavanju mogućnosti prenošenja priče o Muhammedovome noćnom putovanju („Muhammedovo uzdizanje“) preko arapskoga jezika u kršćansku Europu, a posebno do Dantea. On nije imao nikakvoga razloga za bilo kakvo krivotvorenje.
Suglasno tome Robert Irwin (u “1001 noć na Zapadu”) kaže da „europska književnost, sa svojim pojedinačnim genijima (među kojima su Dante, Bokačo, Čoser), uveliko je dugovala anonimnim pripovjedačima priča arapskoga svijeta! Arapi su izmislili i izvezli barem toliko pripovjedačkoga nauka koliko su i uvezli, a kršćani su preuzimali arapske priče često iz njih odstranjujući sve njihove specifične islamske crte.“
Rimovana proza mogla se pisati, ali prozni stil se nije više koristio samo u spisima iz teologije, historije, filozofije i nauke uopće, već se u stoljećima abbasidske vladavine javlja i prozna književnost u pravome smislu riječi. Ibn al-Muqaffa (ubijen u vrijeme vladavine abbasijskoga halife Al-Mansura, koji je vladao u periodu 754-775. godine), vjerovatno je prvi koji je preveo jedno djelo iz književnosti. Tako je perzijska varijanta zbornika indijskih basni „Kalila wa-Dimna“, prevedena na arapski jezik i postala neraskidivi dio ove književnosti. Arapske su verzije perzijskih djela rijetko bile nezavisni prijevodi. Na primjer, prijevod „Kalila wa-Dimna“ uveliko je inspirirao arapske autore, te su svojim umijećem prerađivali, ali i proizvodili nove tvorevine. Neizmjeran je bio ugled etike i političke filozofije „Kalila wa-Dimna“. Tokom srednjega vijeka afirmirano je kao jedno od najvećih književnih djela na arapskome jeziku. “Layali alf layla” (Hiljadu i jedna noć) su smatrane nemoralnim, prostim i infantilnim, a još i danas Arapi se prema ovoj zbirci odnose podrugljivo. Koliko nam je do sada poznato Al-Hamadhanijevi „Maqamat-i“ (ar. – “Sjednice”, “Zasjedanje”, žanr koji obuhvaća epizodna anegdotalna djela pisana prozom u rimi) su prvo cjelovito prozno književno djelo na arapskome jeziku (naspram adaptiranja iz nekoga drugog jezika), ali veću slavu će doživjeti istoimena verzija od Al-Haririja (1054-1122). Njegovo djelo je drugo najveće stvaralaštvo arapske književnosti u doba srednjega vijeka, a bilo je inspirirano radom istoga naslova od Al-Hamadhanija. „Maqamat“ sa „Kalila wa-Dimnom“ predstavlja dva klasična djela, koja je čitao svaki pismeni Arap.
Irwin navodi da “ukoliko je civilizirani Arap slučajno čitao Hiljadu i jednu noć, o tome je vjerovatno šutio, budući da je vulgarnost temata toga djela i, štaviše, vulgarnost bjegova stila, ovo štivo prikazivala bezvrijednim za ozbiljno razmatranje.”
Arapski svijet je nesumnjivo najviše zadužio čovječanstvo time što su za vrijeme Abbasida prevedena na arapski jezik sva važnija djela grčkih autora, Aristotela i Platona, kao i djela perzijskih pisaca, i na taj način sačuvana do danas. To su ujedno i najvažniji izvori za upoznavanje klasične misli i nauke. Doba Abbasida (750-1258) je zlatno doba arapsko-islamske književnosti. Neki halifi dinastije Abbasida doživjeli su veliku popularnost (Harun al-Rašid i njegov sin Al Mamun). Život u Bagdadu, koji je dugo vremena predstavljao pravi politički, naučni i kulturni centar, nije nigdje prevaziđen i uspomene na to ostale su sačuvane upravo u “Pričama iz hiljadu i jedne noći”. Prvoj verziji ove čuvene zbirke u X i XI stoljeću pripaja se ciklus bagdadskih priča u kome je glavnu ulogu igrao poslovični halifa Harun al-Rašid, a u XIII ili XIV stoljeću upotpunio ih je i kairski ciklus. Današnje “Noći” potječu koncem XV, odnosno početkom XVI stoljeća. Ovaj zbornik je bio bazna građa i Mahfouzu za njegovo kazivanje istoimenoga romana.
Egipat je tradicionalni predvodnik u arapskoj književnosti, mada je ta književnost, po temama koje obrađuje, uglavnom "lokalna" (za razliku od sirijske, libanske, jordanske). Istina, nijedan književni tekst u načelu ne postoji pojedinačno, već, kako je govorio Jurij Tinjanov, “samo kao sastavni dio jedne istovremene cjeline književnosti i njezine tradicije, a ta tradicija književnosti nije naprosto neka veza sa prošlim tekstovima, već dijahronička sprega uvjeta, tj. ona egzistira kao književna evolucija”. Kako je književnost hrana pobunjeničkoga duha, vjesnik nonkonformizma, pribježište za one koji u životu imaju ili premalo ili previše, čovjek u njoj oduvijek traži pribježište, da ne bi bio nesretan i da ne bi bio nedovršen. Tradicija ne govori ništa onim ljudskim bićima koji su zadovoljni svojim usudom, te životom koji sada žive.
Roman je na svojim fiktivnim putevima oduvijek obilježavao područje nedovršene ljudske drame, predstavljajući život u njegovome najkompleksnijem ustrojstvu. Nikola Kovač (u “Roman i istorija. Ljudski svijet i svijet romana”) precizno opaža da „antički pojam kozmičkog poretka (harmonia) i teofanijski svijet srednjega vijeka sadržavali su u sebi univerzalni poredak kao mjeru čovjekovog samoodređenja. i obredna žrtvovanja, i nasilja, i mučeništvo sve se zatvaralo u jedinstven vrijednosni sistem u kome je bilo precizno određeno i mjesto za čovjeka“.
Književni razvitak kroz srednji vijek na Zapadu obiluje bogatijim oblicima od Istoka. Srednjovjekovna književnost zbog specifičnosti svojih odlika teško je razumljiva modernome čovjeku. Civilizacija i duhovni život ove epohe bili su u početku na veoma niskome stupnju. I pored obilja folklornoga blaga iz koga se mogla razviti jaka pripovjedna književnost, roman se nije brzo razvio. Doba dekadencije u arapskome svijetu počinje već od XIII i traje do XIX stoljeća. Mongolsko osvajanje Bagdada (1258) predstavlja kraj muslimanske imperije i početak sumraka istočne civilizacije. Halifat je nestao. Mongoli, Turci, Perzijanci stvarali su nezavisne muslimanske imperije. Najveći dio arapskih država je postepeno prešao pod Osmanlije, koji su u toku vremena ostvarili vlast nad velikim dijelom islamskoga svijeta i preuzeli titulu halifa 1516. godine. Pod ovakvim uvjetima teško bi bilo očekivati razvoj književnosti i kulture uopće, koji bi se mogao mjeriti sa aktivnošću iz prošloga perioda. Dok je učena klasična poezija stagnirala, procvalo je narodno pjesništvo. Prozi ovoga vremena nije nedostajala tehnička vještina, ali je književna vrijednost većine tih djela neznatna.
Europski viteški romani u stihovima ili prozi uzdizali su feudalni stalež, opisivali bliske i daleke zemlje, doživljaje na putovanjima, običaje i način života na dvorovima, ali i već opširno govorili o osobnim osjećajima čovjeka. Interesantan je slučaj da većem broju viteških romana fabule su istočnoga porijekla. U XV i XVI stoljeću privlačnost francuskih perova i epska tematika koja se odvija ponekad sa lahkoćom, a ponekad sa ironijom, na visokoj poetskoj razini, kako bi se izrazio sukob među narodima u spletu herojstva i strasti likova, odredili su stvaranje djela „Morgante maggiore“ Luigija Pulcija, „Zaljubljeni Orlando“ Mattea Marie Boiarda, „Mahniti Orlando“ Lodovica Ariosta, „Oslobođeni Jeruzalem“ Torquata Tassa... Roman kao izraz čovjeka, u kome se odražava puna živahnost njegove cjelovite faktičnosti, koja uključuje dijalektičke suprotnosti, stvarne antiteze života, izražene kao životne protivrječnosti, nalazi svoju sintezu u filozofijskoj misli, koja je misao općenitosti. „Filozofija“ romana nije samo odraz briga i problema jednoga vremena. Ona nije samo izraz zadataka i sadržaja jedne prolazne „tadašnjice“, jedne od ostvarenih životnih mogućnosti, nego i ulaženje u dubine života, koje su zajedničke svim epohama i narodima, koje žive povijesnim, kulturnim, dakle ljudskim životom.
Među njemačkim filozofima, Hegel, koga je odlikovala enciklopedijska obrazovanost i sintetičnost, a iznad svega smisao za povijesni pristup problemima, ima posebnu ulogu u artikulaciji imperijalnoga znanja o Orijentu kao Drugome. On je u “Filozofiji povijesti” tvrdio kako je "nužna sudbina (orijentalnih) zemalja da budu podložene Europljanima", baš kao što je sudbina Istočno-rimskoga carstva da su "snažni Turci razorili truhlu građevinu istočno-rimskoga carstva". Hegel u historiji vidi područje ostvarenja ideja apsoluta i postupnost razvoja principa, čiji je sadržaj svijest o slobodi. Nastanak romana, koji je svoje ime dobio u dvanaestome stoljeću, u Francuskoj, prema nazivu “lingua romana” (romanski jezik) kojima su pisana djela na narodnome jeziku, za razliku od učenih djela koja su pisana latinskim jezikom – “lingua latina”, podrazumijeva ukupnost duhovnih i historijskih komponenti postojanja.
Engleski izraz „nesting orientalisms“ suočava nas sa problemom prevođenja, ali ga podjednako sugestivno i koncizno teoretičari sa južnoslavenskih područja (na primjer Milica Bakić-Hayden) translatiraju kao “reprodukciju orijentalizma”, čime se upućuje na ponovljenu primjenu toga pojma u drugačijim kontekstima, premda, po riječima Bakić-Haydenove, "ne i logiku njegova uklapanja u razne kontekste, slikovito izraženo 'gniježdenjem'". Riječ je o orijentalizmu koji se reproducira u drugačijem kontekstu od onoga u kome je izvorno potekao, jer je na neki način u njemu već bio "ugniježden", već je bio uklopljen u diskurs o "Drugome", imajući u vidu da svaki "Drugi" ima svoga "Drugoga" na koga primjenjuje neku od hijerarhijskih inačica orijentalizma. Korištenjem ovoga izraza istražuju se neke od složenosti dihotomije Istok / Zapad, koja je obilježila proučavanje "orijentalizma" od pojave Saidove klasične polemike, diskursa u kome je Istok, poput Zapada, mnogo više projekt nego mjesto, što se može usporediti i sa opažanjem Edouarda Glissanta da "Zapad nije na zapadu. On je projekt, a ne mjesto". Dok su se geografske granice Orijenta pomicale kroz historiju, pojam Orijenta kao Drugoga ostao je manje-više nepromijenjen. Čak mnoge kulture i ideologije prešutno podrazumijevaju tu valoriziranu dihotomiju između Istoka i Zapada, te su ugradile različite "bîti" (esencije) u obrasce reprezentacije koji se rabe u prikazivanju. Taj esencijalizam podrazumijeva da ljudima i njihovim društvenim ili kulturnim institucijima "upravljaju određeni prirodni zakoni koji su im urođeni isto onako kako bi trebali biti urođeni entitetima prirodnoga svijeta" (Ronald Inden).
Djela za čitanje, ako su očuvana, uvijek će neko čitati – kada i ne bude jednih, uvijek će biti nekih drugih ljudi kroz koje će i oni prošli, makar kao sjećanje opet postojati, kao autori djela namijenjenih vječnosti. Nije važno da li pojedinac ili narod opisuje sadašnjost, prošlost ili budućnost, važan je duh kojim je nadahnuta njihova priča, a o tome ne može biti propisa niti pravila. Roman je nastao iz usavršavanja načina predočavanja. On nije alegorija. To je senzualno iskustvo jednoga drugog svijeta.
Kraj drugoga dijela. Nastavlja se...
Nema komentara:
Objavi komentar