TREĆA PRIČA:
KOME ZVONA ZVONE NA BLISKOME ISTOKU?
Život u Islamskoj Republici Iran je ćudljiv poput vremena u aprilu. Kratki sunčani periodi smjenjuju se sa pljuskovima i olujama. Sve je nepredvidivo u zemlji drevnih Arijevaca i vječnosti, ali njeni ljudi i danas, kao i u vrijeme Herodota, slove za najgostoljubiviji narod na svijetu. U to sam se uvjerila, kada sam na Tahriru,sasvim slučajno, upoznala Madam Nasreen. Moja sugovornica je rođena u Teheranu. U proljeće 1997. godine dala je ostavku na mjesto univerzitetskoga profesora, da bi nakon toga došla u Kairo, gdje sada živi i predaje svjetsku književnost na American University.
-Biti profesor u Iranu, barem u to vrijeme, pretpostavljam da je značilo voditi svakodnevnu borbu sa proizvoljnim pravilima i ograničenjima. Šta Vas je sve ponuklo na takvu, koliko sam shvatila, naglu odluku, da prestanete raditi na Univerzitetu „Allama Tabatabai“?
Nasreen: "Baviti se bilo čime, pretpostavljalo je služiti trenutnoj politici i pokoravati se pravilima pretpostavljenih. Kada sam čelnicima svoga Univerziteta uručila ostavku, prihvatili su je tek godinu dana kasnije. Mislili su da nemam pravo na to, stoga što su oni ti koji procjenjuju koliko neko treba ostati na poslu. Prethodno su me na sve moguće načine maltretirali, nadgledajući moje posjetioce, kontrolirajući sve što radim i odbijajući da me zaposle kao redovnoga profesora. Studenti su trpjeli najveći pritisak, a ja sam se osjećala bespomoćnom, slušajući njihove stalne žalopojke. Djevojke su bukvalno kažnjavali ako ih uhvate kako kasneći na čas, trče uz stepenice, ili ako bi se smijale u holu, razgovarale sa momcima. Sjećam se jedne, koja je plačući ušla u kabinet, objašnjavajući da kasni, jer ju je vratarka, nakon što joj je u torbi pronašla rumenilo, htjela vratiti kući. Draž predavanja je bila pomućena zahtjevima i pravilima, koje nam je nametao režim. Kako je neko mogao ostati ili biti dobar predavač, kada glavna briga dekana i šefova katedri nije bio kvalitet nekoga djela, već boja nečijih usana ili eventualni bunt koji se krije u nečijem izbačenom pramenu kose. Nisam se dalje mogla usredsrediti na rad. Nastavničko osoblje fakulteta mislilo je samo na to kako izbaciti riječ 'vino' iz Hemingwayevih knjiga, a Bronteovu su poništili iz plana i programa, jer im se činilo da oprašta preljubu."
-Koliko mi je poznato, vladavina Mohammada Rezā Pahlavija, posljednjega iranskog šaha, koji je uspostavio autokratski diktatorski režim i to uz pomoć Sjedinjenih Američkih Država, te zabranio nošenje vela za žene, a za muškarce uveo kao obavezu oblačenje na „zapadnjački” način, općenito nije bila dobro prihvaćena u iranskome društvu. To je iskoristio ayatollah Ruhollah Khomeini, odgovoran za uspostavljanje teokratskoga režima posvećenoga „religijskoj čistoti”. Ali, taj novi režim pokazao se posebno revnosnim u ubijanju, poput staljinističkih čistki. Ako biste danas pravili komparaciju, čija je vladavina bolja za iranski narod?
Nasreen: "To će se pitati i egipatski narod, poredeći Mubarakovo doba i vladavinu islamista, ali da ne pravim digresiju, često sam se znala zapitati o čemu razmišljaju djevojke, dok hodaju po teheranskim ulicama. Vjerovatno razmišljaju kako bi pobjegle iz svoga okruženja. Mislim da je većina mojih studentica poredila svoj život sa životom svoje majke, kada je bila njenih godina. Žene iz generacije njihovih majki mogle su slobodno šetati ulicama, uživati u društvu suprotnoga pola, postati policajke, piloti i živjeti pod zakonima, koji su bili među najnaprednijima u svijetu, kada su u pitanju ženska prava. Mnoge osjećaju nove zakone kao poniženja. Tu je i činjenica da žene stupaju u brak u početku puberteta, dok se preljuba i prostitucija kažnjavaju kamenovanjem. Javna vješanja nisu rijetkost. Osjećala sam da im je zato umjetnost i književnost postala važna. Nije to bio luksuz, već potreba. Život u totalitarističkome društvu je pun lažnih obećanja i tu pojedinac više ne pravi razliku između spasitelja i dželata. Khomeinijev režim je književnost smatrao vrijednom jedino ako je sluškinja ideologije. Boja naših velova ili muških kravata bila je simbol zapadnjačke dekadencije i imperijalističkih tendencija. Brijanje brade, rukovanje sa osobom suprotnoga pola, aplaudiranje ili zviždanje na javnim skupovima, također su se smatrali zapadnjačkim. Vaše je pitanje diskutabilno, ja iznosim svoj stav, ono što sam doživjela. Taj novi režim je pokušao obezvrijediti moj lični identitet i porijeklo. Moje bivše učenice se nikada nisu uspjele osloboditi definicije, koju im je nametnula vlast: bile su samo muslimanske žene. Postale su tvorevina tuđega sna. Strogi i kruti ayatollah, što na perzijskome doslovno znači “Božiji znak”, samoproklamirani filozof-kralj, došao je vladati u ime prošlosti. I danas, telekomunikacioni sektor se razvija pod utjecajem vlade, pružatelji internet usluga dužni su cenzurirati sadržaj na web-u. Strancima Iran može izgledati kao savremena zemlja, ali tajna policija je normalno okruženje."
- U ime neke prošlosti otpočelo je i arapsko proljeće. Izgleda da je to zajednička sudbina revolucija na Bliskome Istoku. Iran je šiitski, Tunis, Egipat i Libija su zemlje sunnitskoga islama. Razlike unutar religije su nepomirljive, o čemu, recimo, veoma malo znaju u mojoj zemlji, u Bosni i Hercegovini. Da li ste zbog toga imali problema u Egiptu? Moram priznati da ste prva Iranka, koju sam ovdje upoznala.
Nasreen: "Da, šiiti i kada dođu u Egipat, pomalo se plaše reći da su to. Nisam pristalica nikakvih podjela unutar islama. Ovdje sam se adaptirala sa sunnitima, jer sam i ja udata za Egipćanina, a ako bih baš morala govoriti o nekoj grupi, najbolje sebe nalazim sa sufijama, pripadnicima islamske mistike. Iransko stanovništvo se preobratilo na imamitski šijizam u 16. stoljeću, za vrijeme Ismaila I, prvoga safavidskog vladara. Ovo preobraćenje izvršeno je zbog suprotstavljanja dominaciji sunnitskih Otomanskih Turaka, kako bi se stvorio jedinstven iranski identitet. Preobraćenje je bilo obavezno, pod prijetnjom smrću. Iran je islamiziran, ali nikada nije arabiziran, odnosno, nikada se nismo potpuno asimilirali. Perzijski ili u žargonu farsi ne pripada semitskoj grupi jezika. Svi čitamo arapski, ali Arapi ne mogu čitati i razumjeti naše harfove. Osim većinskoga islama, prisutno je kršćanstvo, judaizam i zoroastrizam. U državi je službeni kalendar iranski kalendar, zakon je ustvari šerijatski, pa ipak ne potpuno isti kao u Saudijskoj Arabiji. Politikom upravljaju islamističke frakcije, dok su ostale tradicionalne stranke zabranjene."
-Kada se proizvodila prva nuklearna bomba, novine su štampale brojne dijagrame protona i neutrona, što naravno običnim ljudima nije mnogo govorilo, te se neprestano ponavljala beskorisna izjava da će se bomba morati staviti pod internacionalnu kontrolu. Obavijest za široku javnost došla je prilično zaobilaznim putem, u povodu odluke predsjednika Trumana da ne preda stanovite tajne bivšem Savezu sovjetskih socijalističkih republika. Dakle, dok se o bombi samo pričalo, bilo je široko rašireno vjerovanje kako je razdvajanje atoma samo problem za fizičare, a kada ga oni riješe, novo razorno oružje bit će dostupno svakome. Međutim, uskoro se ispostavilo da je bomba fantastično skupa i da njena proizvodnja zahtijeva ogroman industrijski napor, tako da su samo neke zemlje u svijetu sposobne proizvesti je. Hoću reći, nuklearna bomba je postala sredstvo izoliranja jedne nacije od druge, a po američkome planu, koji uz Izrael, svim silama nastoji i dalje vladati, odnosno kontrolirati svijet, nuklearna bomba oduzima eksploatiranim klasama i narodima svaku mogućnost pobuna. Smatrate li da će Iran snositi posljedice zbog svoje akcije u vezi sa proizvodnjom ovoga oružja?
Nasreen: "Što se tiče nuklearne bombe i njene proizvodnje u Iranu, tu apsolutno dajem podršku svojoj zemlji. Zapad ne poznaje duh Istoka, čije društvo ne podnosi pad ili poniženje. Ako ponekad i posustaju, potomci tih starih civilizacija, kolijevke čovječanstva, ipak su u saglasnosti sa zakonitostima harmonije, iz koje su nicali i kroz koju su trajali. To je neprimijetno zapadnome oku, koji se opet diči kao društvo modernoga tehnološkog instrumentarija. Uostalom, osnovna načela iranske vanjske politike jesu djelovanje protiv Sjedinjenih Američkih Država i Izraela u smislu ukidanja njihove vojne dominacije u Perzijskome zaljevu i potpora stvaranju palestinske države. Iran je zemlja sa razvijenom poljoprivrednom i industrijskom proizvodnjom, prije svega nafte i plina. Procjenjuje se da se u Iranu nalazi 10 posto svjetskih rezervi nafte. Sve veću funkciju ima petrohemijska industrija, kao i proizvodnja čelika i bakra. Zemlja je bogata rudama, prva je u svijetu po zalihama cinka, dok se po zalihama bakra nalazi na drugome mjestu. Ostale rude koje Iran posjeduje su: željezo, hrom, magnezij, zlato, olovo i ugljen. Iran je postao najveći proizvođač čelika na Bliskome Istoku. Važnu ulogu ima i proizvodnja čuvenih tepiha, ručnih radova te poljoprivrednih proizvoda kao što je sušeno voće, šafran, pistaći, ružina vodica i mnoge namirnice. Također, svojim sjevernim dijelom, Iran izlazi na Kaspijsko jezero, što je jedan od glavnih izvora prihoda ove zemlje. Naime, riba iz Kaspijskoga jezera koristi se za spravljanje čuvenoga iranskog kavijara, zvanično najboljega na svijetu. Iran je zemlja koja u sebi krije neslućena bogatstva, koja još uvek nisu u dovoljnoj mjeri turistički valorizirana. Prema istraživanju Svjetske turističke organizacije, Iran se po bogatstvu kulturno-historijskih spomenika i turističkih atraktivnosti nalazi među prvih deset zemalja u svijetu. Zašto Iran ne bi razvijao i nuklearno oružje? Pogledajte kako se velike sile odnose prema Severnoj Koreji i Pakistanu, koje su nuklearne sile!"
-Da. Iran zapravo ima nekoliko motiva da bi razvijao nuklearno oružje. To su odbrambeno-sigurnosni razlozi, težnja za moći i želja za utjecajem u regionu, kao i prestiž koji proistječe dijelom iz toga kako Iran vidi svoj položaj na međunarodnoj sceni, a dijelom zbog prelamanja istoga pitanja na unutarnjem planu. Kakav očekujete ishod cijele situacije u vezi sa nuklearnim programom Vaše zemlje i američko-izraelskom prijetnjom mogućim napadom?
Nasreen: "Vođa, ayatollah Ali Khamenei, već je upozorio da Iran neće podleći međunarodnim pritiscima za odbacivanje nuklearnoga programa. Isto tako, Amerika daje zeleno svjetlo za napad na Iran, samo što taj datum još nije tačno preciziran. Vojna intervencija predstavljala bi za Izrael krupnu stratešku grešku sa neizvjesnim i potencijalno nesagledivim posljedicama po sam Izrael, ali i po cijeli Bliski Istok. Još nijedna nuklearna sila u historiji nije bila napadnuta. Da li bi izraelski napad uopće bio uspješan? Glavna iranska nuklearna postrojenja nalaze se ukopana duboko ispod zemlje. Osim toga, ova postrojenja zaštićena su debelim betonskim bunkerima, koje je veoma teško probiti, čak i uz pomoć preciznih bombi za rasturanje podzemnih gradnji. Izraelski napad na Iran ojačao bi poziciju Mahmouda Ahmadinejada i konzervativne vladajuće elite na štetu reformističkih snaga. Postoje indicije da i sam iranski režim iz toga razloga priželjkuje izraelski napad. S obzirom na veličinu Izraela, Iran bi potencijalno mogao uništiti njegovu populaciju kada bi posjedovao nuklearno oružje. Pa kome zvona zvone na Bliskome Istoku?"
Nasreen mi je ovim pitanjem dala do znanja da bi promijenila temu, a možda mi se to samo tako učinilo, jer moja gostoljubiva poznanica, u čijem smo stanu, nedaleko od Tahrira, vodile ovaj razgovor, poželjela nas je uslužiti čajem, a pripremanje okrepljujućega napitka za nju je ostao pravi ritual. Ono što joj nisam stigla reći je moja ideja da su i Sirija i Iran možda u veoma dobrim odnosima sa Amerikom i Izraelom, jer krvoproliće u Siriji odveć dugo traje, kao i prijetnje Iranu zbog nuklearnoga naoružanja, iskorištavanje palestinskoga pitanja kao vječne brige islamskoga svijeta, sve je to tako čudno... a zvona zvone svima, jer "nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe".
Nema komentara:
Objavi komentar