TAKO JE GOVORIO I RADIO JOSIP LEŠIĆ

Josip Lešić, poznati univerzitetski profesor, pozorišni i filmski reditelj, teoretičar i kritičar književnosti, prije svega teatra i drame, urednik više knjiga, nadareni pripovjedač i romansijer, ugledni saradnik u mnogim časopisima i novinama, u Sarajevu nekadašnji umjetnički direktor “Bosna filma”, jedan od osnivača Akademije scenskih umjetnosti i dopisni član ANUBiH-a, umro je u 64. godini.

Kao zaljubljenik u svoj posao napisao je: “Grad opsjednut pozorištem”, “Pozorišni život Sarajeva (1878-1918)”, “Sarajevsko pozorište između dva rata, I i II”, “Ogledi iz istorije pozorišta Bosne i Hercegovine”, “Narodno pozorište Zenica”, “Nušićev smijeh”, “Slika i zvuk u dramama Miroslava Krleže”, “Sumnjivo lice Branislava Nušića”, “Istorija pozorišta Bosne i Hercegovine”, “Istorija jugoslovenske moderne režije”, “Nušić i Bosna”, “Aleksa Šantić – roman o pjesniku”, “Vrijeme melodrama / dramska književnost Bosne i Hercegovine u doba austrougarske vladavine”, “Međuratna bosanskohercegovačka drama”, “Branislav Nušić – život i djelo”,“Savremena dramska književnost u BiH”, „Anđeli milosrđa / roman o gospođici Paulini Irby i njenom životu u Sarajevu“, „Drama i njene sjenke: prolegomena za moguću antologiju bosanskohercegovačke drame“, „U traganju za nestalim pjesnikom. Josip Sibe Miličić”, “Dramska književnost BiH, I i II”, „Sterija, dramski pisac“ i „Vještina umiranja“, objavljeno posthumno. Za te knjige dobio je mnoge nagrade: „Sterijinu nagradu“ za životno djelo, Dvadesetsedmojulsku nagradu SRBiH, Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva, Četrnaestoaprilsku nagradu grada Mostara i druge. 

Moja sagovornica je supruga preminulog književnog erudita, sarajevska glumica, Ravijojla Jovančić Lešić.

Vi zapravo niste samo glumu studirali, već i komparativnu književnost i teatrologiju, a zatim ste stekli i treću diplomu na Odsjeku za engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Osvrćući se na obimno naučno i umjetničko stvaralaštvo Josipa Lešića, Vama je njegov rad izuzetno poznat i profesionalno blizak, s obzirom da se može posmatrati sa aspekta historije bosanskohercegovačkog i jugoslavenskog teatra u cjelini, kao i povijesti južnoslavenske i opće, svjetske drame, a uz sve to za njega ste i prevodili sa engleskog i na engleski jezik. 

Ravijojla Jovančić Lešić: Da, sigurno da mi je poznat Josipov rad, taj plodni period nekako se poklapa sa našim upoznavanjem i početkom dvadesetogodišnjeg zajedničkog života. Ne pripisujem sebi „zasluge“ za taj nagli iskorak u nov način i stil življenja, a posebno ne njegovoj odluci da gotovo potpuno „išeta“ iz pozorišne buke u svijet tišine i da se uglavnom posveti pisanju. Negdje je to bilo i normalno, imajući na umu njegovo enciklopedijsko znanje i kreativnost, koja je morala da se pretoči u nešto konkretno i postojano, što nije varljivo trajanje pozorišne predstave. Prosto je nevjerovatno koliko toga je uspio da uradi i napiše, toliko raznorodnih žanrova, istoriografije bosanskohercegovačkog pozorišta, koja iziskuje velika istraživanja, knjiga o dramskoj književnosti Bosne i Hercegovine, zatim knjige o Nušiću, Steriji, Krleži, romansirane biografije - „Aleksa Šantić“, „Sibe Miličić“, „Vještina umiranja”, Libreto za balet „Adam i Eva“ Miroslava Krleže, “Istoriju jugoslovenske režije”, roman „Anđeli milosrđa -Paulina Miss Irby“… Studij engleskog jezika završila sam 1984. godine, deset godina nakon završene glume i komparativne književnosti, na njegov nagovor. Već sam za njega prevodila razne vrste tekstova, književnih kritika, a posebno materijal i dnevnik misionarke Pauline Irby, koji je vođen tokom njihovog /uz nju je bila i Georgina Mekenzi/ putošestvija našim krajevima. Bila sam mali pomagač, koji se divio toj energiji i posvećenosti, posebno onome što se odnosilo na istoriju pozorišta. Tada nije bilo interneta, mi smo zajedno provodili na stotine sati u Vijećnici, listajući stare, prašnjave knjige i prepisujući šta je bilo potrebno. Za ostalo sam bila prvi čitač. To je on osjećao kao svoj dug magiji pozorišne umjetnosti, „koja vlada u prolaznom“ (znao je reći), a kojoj je i sam posvetio pola svog života i želja da je bar malo spasi od zaborava.

Evocirajući sa Vama uspomene na profesora Lešića, o kojem su njegovi prijatelji, radne kolega, saradnci, studenti i čitaoci uvijek govorili sa dubokim respektom i ogromnom ljubavlju, možete li nešto reći o porijeklu njegove porodice, Josipovom rođenju, djetinjstvu i mladosti, jer je poznato da je mladalačke godine proveo profesionalno i privatno „lutajući“ ex- yu prostorima prije nego je došao u Sarajevo. Čini mi se, uprkos tome što je bio Jugoslaven po opredjeljenju toga vremena, da je najviše bio vezan za Bosnu i Hercegovinu i to srcem prvenstveno za Sarajevo. Možda bi se danas izjašnjavao i osjećao Bosancem?

Ravijojla Jovančić Lešić: Josip mi je pričao da su Lešići porijeklom iz Bošnjaka, sela pored Županje. Otac, Josip Lešić /imali su isto ime/ bio je finansijski činovnik u nekadašnjoj Kraljevini SHS, koja je svjesno svake dvije – tri godine premještala službenike u druge gradove i regije, kako bi onemogućila da budu korumpirani. Tako se desilo da su se tri brata rodila na „tri strane svijeta“: Josip, 29. marta 1929. u Velikom Bečkereku (Zrenjaninu), Zdenko na Visu, a Valentin /Tomislav/ u Mokrinu, negdje u istočnoj Srbiji. Josipova biografija je još odmalena bila obilježena čestim mijenjanjem prebivališta, a kasnije, pedesetih, to je bilo gotovo tipično za profesiju pozorišnih reditelja, koje su vlasti po završetku studija često slale u „unutrašnjost“, da tamo podignu kulturnu svijest ljudi i osnuju kulturne institucije. Ja sam mislila da su Josip i cijela njegova porodica porijeklom iz Sarajeva. Ostala mi je u sjećanju jedna anegdota, negdje iz 1972. ili ’73, kada još nismo bili vjenčani. Na Sterijinom pozorju, sjedili smo u društvu dugogodišnjeg i čuvenog direktora SNP, Miloša Hadžića. Josipa su pozvali na kratak intevju za tv, a ja sam ostala sjediti za stolom sa dotičnim gospodinom. Pita on mene: „Je l’ dobar ovaj naš Vojvođanin?”... „Nije Vojvođanin, on je Sarajlija”, kažem ja i nastane prepirka „jeste-nije”. Čovjek se smije, jer se poznaju godinama, a ja mislim da se on šali. Vrati se Josip i gospodin Hadžić mu ispriča prepirku. Tako saznam da je zaista rođen u Zrenjaninu. Josip je osjećao Sarajevo kao svoj grad, toliko je godina živio ovdje i najveći dio onoga što je uradio bilo je vezano za bosanskohercegovačku kulturu, književnost i pozorište. Mi smo već na početku rata mogli otići i prebaciti se u Beograd, ali on je odbio tu ponudu, ubijeđen da se ludilo ne može nastaviti i da će svijet i „Mirovna konferencija” ubrzo donijeti mir. U najtežoj godini rata, 1993, tražili smo prelazak u Sarajevo, ali tada su se  desile porodične tragedije. Dalje nas je vodila sudbina... 

Kao čovjek građanske orijentacije, kome je bio mrzak svaki nacionalizam i fanatizam, ateista, pripadao bi zemlji u kojoj je živio. Bio bi bosanskohercegovački reditelj i pisac... Ali, sigurna sam da ne bi bio sretan onim što bi danas vidio na političkoj pozornici BiH, pa i šire, i da bi se još više zatvorio u svojoj „oazi mira“, pišući knjige, okružen prirodom, kućnim ljubimcima i mojom malenkosti. Uostalom, Josip je imao dara za „bijeg u vlastitu stvarnost“, kako je govorio.

Izuzetno educiran, neumoran, nezaustavljiv u radu, svestran, kozmopolit, liberalan, tolerantan po načinu razmišljanja, putovao je u mnoge zemlje, privatno i profesionalno, a koliko znam, često i Vi sa njim. Kojih se putovanja najradije sjećate? Da li su ta putovanja bila i dio njegovog istraživačkog rada ili više turistička? 

Ravijojla Jovančić Lešić: Bio je u mnogim državama još prije nego li smo se upoznali, iz vremena kad je bio direktor „Bosna filma“, a kasnije, sedamdesetih, kao direktor Festivala malih i eksperimetalnih scena /današnji MESS/ pri odabiru stranih predstava. S njim sam prvi put prešla granicu. Putovali smo u Mađarsku. Kao svaka prva ljubav i ta zemlja ostala mi je neobično draga. Velelepna Budimpešta, koju sam zadivljeno gledala, slavno pozorište „Sinhaz” i opera „Tristan i Izolda” Riharda Vagnera. Turistički, u inostranstvo smo najčešće putovali sa mlađim bratom Zdenkom i njegovom suprugom Katarinom Dorić /poznatom bh. glumicom/, koji su kao pravi svjetski putnici bili izvaredni organizatori i veselo društvo. Očarao nas je London, taj čudesni grad iz kog se čovjek nikad ne bi vratio. Tamo smo uživali, gledajući velike glumce poput Glende Džekson u ulozi Hede Gabler, Alberta Finija u Malroovom komadu „Tamberlan Veliki”, zatim velikog maga scene Ser Gilguda i Ralfa Ričardsona u Pinterovom komadu „Ničija zemlja” itd. Dva puta smo na kruzerima krstarili Mediteranom i vidjeli gotovo sve antičke iskopine i hramove: Kartaginu, Rodos, Delfe, Olimpiju, Istanbul i palatu Sulejmana Veličanstvenog. Putovali smo i u Rusiju, u Moskvu i čarobni Lenjingrad sa diplomskom predstavom moje generacije, „Ljubavno pismo” Koste Trifkovića, u režiji naše profesorice, Kaće Dorić, koja je bila uvrštena u redovni repertoar Kamernog teatra. Profesori su odlučili da će umjesto honorara skupljati taj novac i povesti nas na ekskurziju. Otišli smo u zemlju Čehova, Stanislavskog, Gorkog, Puškina, Tolstoja, Dostojevskog i MHAT-a, svjetski poznatog pozorišta. Josip je još jednom išao u Rusiju kada je pisao „Istoriju jugoslovenske režije” za koju su mu bili potrebni autentični biografski podaci velikog broja ruskih umjetnika, reditelja i glumaca, koji su poslije revolucije 1918, emigrirali u naše krajeve i gotovo u cijeloj regiji ostavili neizbrisiv trag. Mnogi naši stari glumci, kao gospodin Safet Pašalić, Reihan Demirdžić i Olgica Babić pričali su i nama, mlađim glumcima, o njima. Tu se pominjao reditelj Rakitin i prelijepa glumica Lidija Mansvjetova. Zatim, putovanje u daleku zemlju Meksiko sa „Kamernim teatrom 55”, koji je kao predstavnik Jugoslavije gostovao mjesec dana na njihovom poznatom festivalu, gdje su igrane dvije predstave - „Hamlet u Mrduši donjoj” u režiji Slavenka Saletovića i „Kraj igre” Semjuela Beketa, u režiji Sulejmana Kupusovića, koja je bila i pobjednik Festivala. 

Na gostovanje od mjesec dana išao je cijeli ansambl. Bilo nas je ukupno četrdesetpet u grupi.

Oprostite što Vas prekidam, da li je među tih četrdesetpet članova u ekipi bio i profesor Josip Lešić? 

Ravijojla Jovančić Lešić: Da, da, on je još bio direktor drame. To je tačno maj, 1976. i mislim baš dvadeset i peti, a tu su još išli i novinari, šahovski komentator Dimitrije Bjelica, Marina Trumić, Vesna Bugarski, zatim dva-tri člana Komiteta SKJ, pošto je to bilo na nivou cijele zemlje. Na taj isti Festival išao je i Atelje 212, samo ne znam tačno da li prije ili poslije nas. Nepredviđeno, sticajem čudnih okolnosti, otišli smo i u malu, nama do tada nepoznatu zemlju - Gvatemalu. Zanimljivo u ovoj priči je to da bivša Jugoslavija nije imala diplomatske odnose jedino sa nekolicinom zemalja u svijetu, a jedna od njih bila je i Gvatemala. Kako sam samo ja znala engleski, bazali smo po gradu i išli u kupovinu uglavnom svi zajedno. U jednoj radnji nam je prišla sredovječna dama, koja je prepoznala jezik i počela razgovarati sa nama. Bila je supruga čovjeka našeg porijekla, Hrvata, inače ministrica kulture u Gvatemali, gdje se istovremeno održavao sličan međunarodni pozorišni festival. Pozvala nas je da gostujemo. Niko taj poziv nije shvatio ozbiljno, ali je za dva-tri dana stigao zvanični poziv u našu Ambasadu u Meksiku. Nakon konsutacija sa vrhom bivše države, stigala je poruka da idemo. Tako smo otišli. Josip je početkom sedamdesetih išao u Sjedinjene Američke Države, u posjetu bratu Zdenku, koji je tada predavao na Columbia University. Ali najviše smo voljeli Italiju i uvijek smo joj se vraćali kao neiživljenoj ljubavi. Josip, koji jedino nije imao dara za jezike, svakodnevno je sjedio i jedan sat ujutru učio talijanski, ali nikada ga nije mogao progovoriti. Tu su još bila ljetovanja na Krfu, a u bivšoj državi najviše smo voljeli Korčulu i Hvar.

Kakav je profesor Lešić bio privatno? Kakva je bila njegova lična filozofija i životni stil?

Ravijojla Jovančić Lešić: Josipova životna filozofija bi se mogla svesti na jednu frazu, koju je često ponavljao: „Budi bilo šta, ali budi do kraja!”. Bio je čovjek čudesnog životnog elana i energije koja je zračila optimizmom, radošću življenja, hedonizmom, ali i izuzetno disciplinovan duh. Imao je talenat za gotovo urođenu organizaciju vremena i ispunjavanje svega zadatog, a da ništa i nikom ne uskrati. Na pitanje mnogih ljudi kako je sve to uspijevao da uradi, odgovarao bi da je „dan veoma dugačak za vrijednog čovjeka”. Često sam mu govorila da kad bi jedan poslodavac zaposlio svog radnika onoliko koliko on radi, ja bih to smatrala čistim robovlasničkim izrabljivanjem. Sve je u njegovom životu imalo svoje mjesto i sve je izgledalo lako i nenametljivo. Ponekad se nekom moglo učiniti da ima malu distancu, osjećao je ljude intuicijom, nepogrešivom, i kao da je imao zaštitni pancir za njih. Bez ičeg trivijalnog u sebi, bez zlobe, on je ličio na čovjeka koji je odnekud drugo, nikad se nije ljutio, nije prigovarao, nije tračao, uzbuđivalo ga je sve lijepo, umjetnost, film, muzika, čudni i zanimljivi ljudi. Bio je mnogo osjećajniji, nego što se drugima činilo, ali osjećanja je vješto prikrivao. Izbjegavao je hvalisave galamdžije, proste i ružne ljude. Često sam bila svjedok, i uvijek sam se iznova čudila, kako je moguće da neko sasvim mirno, bez vidljivog znaka slaganja ili neslaganja, izbjegne svaki razgovor s nekim ko mu pola sata nešto priča. Posebno zato, jer je istinski poštovao ljude. Bio je jako duhovit i zanimljiv čovjek,volio se benevolentno šaliti sa ljudima. To je bio pouzdan znak da mu je ta osoba veoma draga. Nikad nije vikao. Za toliko godina zajedničkog života nikad se nismo posvađali. Imao je tananu prirodu i osjećajnost sličnu Šantiću. Zato je tu biografiju najviše volio.

Da li je profesor Lešić po mnogo čemu iz vlastite prošlosti, bio blizak svom junaku Jakovu Šantiću (iz romana "Vještina umiranja"), koji je burno živio i kako je izgledao profesorov dan, odnosno kakva je to bila racionalizacija vremena od momenta kada ste Vi ušli u njegov život? 

Ravijojla Jovančić Lešić: Sigurna sam, iz onoga što mi je sam pričao, da je njegova mladost doista nalikovala životu i avanturističkom duhu Jakova Šantića i tu ima dosta mladog Josipa, ali u godinama kad sam ga ja upoznavala bio je to jako lijep, energičan i harizmatičan čovjek, izraženog integriteta, sabran i satkan od sebe sama. Ja sigurno nisam bila osoba koja ga je „smirila i promijenila mu život“, nije on bio povodljiva ovčica, već iživljen čovjek pred kojim nije bilo tajni i sam se opredijelio na novi život. On ga je izabrao. Ja sam posljednja osoba, i sada sa šezdeset, a kamo li tada u dvadesetšestoj godini, koja bi priželjkivala bijeg u prirodu i samoću. To nije dio mog bića, ja sam pristala samo iz saznanja koliko to njemu znači, da bi ga moj nepristanak bukvalno slomio i nisam to pominjala, niti se žalila. Znajući da u tim godinama nisam mogla, kao gradsko dijete, dijeliti oduševljenje za povučeni život u prirodi, činio je sve da mi to nadoknadi druženjem sa prijateljima, koji su porodično dolazi kod nas, kraćim i dužim putovanjima, odlascima na festivale, odmore, ali svuda je nosio pisaću mašinu i nalazio vremena ili da čita materijal za nešto što radi ili da ga već ugrubo skicira... Istina je da sam bila osoba koju je najviše želio u svojoj blizini i da mu je svako moje odsustvovanje, uglavnom na kratkim turnejama pozorišta, teško padalo. Ustalom, to je bilo obostrano. Mi smo mnogo ulagali u tu vezu, koja se godinama još više produbljivala. Bio je to idealan odnos, ali ne mojom zaslugom, već njegovom mudrošću, da mi da svu slobodu i da me ničim ne sputava. Ništa mi nije određivao i naređivao, jer to moja priroda ne bi podnijela. Imao je potpuno i nepomućeno povjerenje u mene u svakom pogledu. A veoma je lijepo i lagodno živjeti kad vam neko sve vjeruje. Kako je organizovao vrijeme? Ustajao je u 7h, odlazio prvo da nahrani mace i kuce, a potom sjedao da uči talijanski i pogleda radne materijale za taj dan. U 9h je dolazio da me budi sa već spremljenom kafom i nekim keksićem /jer ja nikad ne doručkujem/ i ćaskali smo otprilike jedan sat, a potom bih se ja latila uobičajnih ženskih poslova, spremanja ručka, a on sjedao za radni sto. U 11h smo pili drugu kafu i dao bi mi da pročitam ono šta je napisao. Nakon toga sam odlazila u Kemerni, ili na probu, ili da se družim sa kolegama i usput svratim na pijacu. Imala sam uvijek istu obavezu, da kupim novine i hranu za mace, sve ostalo je bilo po volji. /Bilo je i dana kad nisam izlazila i ostajala sam s njim da nešto prevodim ili čitam, već napisano. U 14h bi ručali i naravno opet pričali o svemu. Poslije ručka malo se odmarao, oko 1 sat, pročitao bi novine, a onda u 15h bi opet sjeo za sto i radio do 17h, pa smo tada pili popodnevnu kafu i išli pola sata u šetnju uz pratnju naših pasa i većine mačaka. Po povratku je opet sjedao za sto, dok bih ja pripremala hranu za miljenike i večeru. Prestajao je raditi kad bi počeo dnevnik. Ostalo je bila zabava, gledanje televizije, filmova. Pred spavanje je obično nešto čitao. Kad je imao predavanja ili probu u pozorištu, dan je izgledao drugačije, sa zajedničkim ručkom obično u Capriju na Grbavici, a popodne isto. Nedjeljom i praznikom nikad nije ništa radio. To su bili dani posvećeni prijateljima, porodici, mnogim poznanicima iz svih krajeva, koji bi se poslom zatekli u Sarajevu. Bili su to najljepši dani zajedničkog života.

Slažete li se da sjećanje na profesora Lešića, koji je istražujući prošlost osjećao traume i teškoće bića i bio svjestan te kompleksnosti ljudskog života, iziskuje bavljenje egzistencijalnim temama? Spomenuli ste da je ostavio pozorište, ali zašto se naglo povukao u prirodu i osamu? 

Ravijojla Jovančić Lešić: Prisjećam se jednog Pasternakovog stiha iz pjesme „Hamlet”, koji je neobično volio: „Život nije što i polje preći”. Kao svaki čovjek imao je privatnih /nevezano za naš život/ i profesionalnih stresova i ožiljaka, koje je htio zaboravom izbrisati. On je u sve unosio cijelog sebe, bez zadrške, i kao da mu se strašno žurilo, jer se u dubini duše možda plašio da neće imati vremena za sve što želi uraditi. Znao je dvije-tri godine unaprijed šta će pisati i čime će se baviti. Za to je bilo potrebno i odreći se nečega, a to je bilo pozorište, koje je već iživio, o kojem je sve znao, koje mu je uzimalo vrijeme i donosilo sve manje radosti u svojoj „taštoj prolaznosti“. Povlačenje u prirodu desilo još 1976, a neposredan uzrok bili su prilično loši ljekarski nalazi. Kao strastveni pušač imao je povremene srčane tegobe, pa se obratio doktoru. Puno je radio, a to je sve bio sjedeći posao; holesterol mu je bio visok i pojavio se šećer. Ljekar ga je savjetovao da izađe iz grada i ode u prirodu. Tada smo živjeli u stanu od 45 kvadrata, koji je bio bukvalno zatrpan knjigama, u poprilično bučnom neboderu od 20 katova, što mu je remetilo koncentraciju. Po preporuci ljekara odmah je ostavio pušenje i sa bratom Tomislavom obilazio neke lokacije u okolini Sarajeva kako bi oba našli neku malu prikladnu vikendicu za odmor. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, pronašli su lijepu, veliku parcelu na koju je Josipa uputio kolega sa Filozofskog, profesor Pero Mandić, i riješili da je kupe. Odmah su se fatalno zaljubili u to odredište. Josip je tih godina puno radio u pozorištu, gostovao, tada je režirao Nušićev „Put oko svijeta”, kao mjuzikl u beogradskom Pozorištu na Terazijama, zatim „Zikove” Maksima Gorkog u Banjaluci, pa onda i predstavu u Tuzli, a režirao je i u sarajevskom Narodnom pozorištu Čehovljev „Višnjik”, Krležinog „Vučjaka”, te dosta pisao, jer mu je trebalo i novaca, kako bi se završila gradnja kuće. Tamo je imao potpuni mir i ništa nije remetilo njegovu koncentraciju, ni telefoni, ni iznenadne posjete.

Ko su bili njegovi najbolji prijatelji?Jesu li to bile srodne duše?

Ravijojla Jovančić Lešić: Najdraži su mu bili stari prijatelji koje je poznavao iz mladosti, kao Izet Sarajlić, koji je sa Dragom Mikicom dolazio kod nas u vikendicu i toliko uživao da je u jednom intervjuu u ratu izjavio: „Ne znam šta je sa mojim Jocikom i njegovom Ravom sa kojima sam proveo najljepše trenutke u svom životu u njihovoj vikendici u Kasindolu”. Zatim Hajrudin Šiba Krvavac, čudo od čovjeka neviđene dobrote, šarma i duhovitosti. Svaki njegov dolazak sa Ešrefom bio je praznik, posebno za mene koja sam obožavala taj vatromet duha. U krug Josipovih najboljih prijatelja ulazio je i Đorđe Lebović, dramski pisac i pisac scenarija svih Šibinih filmova: „Valter”, „Most”, „Partizanska avijacija”, „Diverzanti”, koji je dramatizovao roman „Aleksa Šantić”, čovjek bogate biografije - preživio je Aušvic, antifašista i humanista. Radilo se o četrdesetogodišnjem prijateljstvu, koje je datiralo još sa studija u Beogradu. To je čovjek, koji je nekako najviše uticao na mene i koga sam najviše poštovala. Ja sam mu bila veoma draga i to mi je laskalo, priznajem. Sa nekim prijateljima se razišao još prije rata, sa kolegama na Katedri za komparativnu književnost i sa jednim dugogodišnjim prijateljem i kolegom, rediteljem, iz političkih razloga. Neobično je volio direktora Ateljea 212, Ljubomira Mucija Draškića. To je također bilo prijateljstvo iz studentskih dana. Neko je rekao da se ne zna je li bilo čovjeka u nevolji da mu Muci nije pomogao, nekako nevidljivo, nikad ne dovodeći tu osobu u obavezu uzvraćanja, pa čak ni verbalno. Sličan kao Šiba, duh velike ljudskosti i tanane osjećajnosti, reditelj koji je režirao legendarne predstave, „Radovan III“ i „Kralj Ibi” sa Zoranom Radmilovićem u glavnoj ulozi. Bilo je tu još puno dragih ljudi. Ne smijem zaboraviti njegove prijatelje iz sarajevskog glumišta: Reihana Demirdžića /koji nam je bio i vjenčani kum/, Rudija Alvađa, Acu Džuverovića, Hranislava Rašića, Kaću Dorić, Ines Fančović...

Baš kao što Rainer Maria Rilke navodi u Zapisima Maltea Lauridsa Briggea – “velika stabla padaju odjednom”, kraj Josipa Lešića je tužan i znam, bez obzira na distancu vremena, da Vam je bolno razmišljati o periodu iz ratne 1992. i 1993. godine u Kasindolu, gdje ste živjeli i odakle niste mogli preći u Sarajevo, koje je mjesecima bilo u okruženju - teško se prisjećati takvih stvari, kao što je ubistvo Josipovog brata, Tomislava, nakon čega je uslijedila i profesorova nagla smrt. S obzirom da su to ranjive teme i da nikada nikome niste davali intervju o Josipu, najiskrenije Vam se zahvaljujem za ovaj razgovor.