Organizacija Sjevernoatlantskog ugovora (engleski North Atlantic Treaty Organisation ili skraćeno NATO) nastala je 1949. godine u Washingtonu, kao savez koji bi se suprotstavio prijetnjama i širenju komunizma. Kao odgovor na ovakav vojno-politički sporazum, 1955. godine, na inicijativu Hruščova, formiran je Varšavski pakt, koji je početkom 1991. godine prestao postojati.
Već padom Berlinskoga zida, kada su obje Njemačke ponovo objedinjene u jednu državu, a posebno nakon raspada Sovjetskoga saveza, mnogi svjetski analitičari su se pitali kome i čemu je NATO dalje potrebno. Završeno je “zapadno-istočno” skoro pa polustoljetno neprijateljstvo, bilo je krajnje vrijeme da se stišavaju izazovi “hladnoga rata” i smanje troškovi ulaganja u naoružanje.
Ali države članice integrirane u ovome kolektivu, koji prvenstveno vode Sjedinjene Američke Države, nisu nikada ozbiljno ni pomislile da se njihov blok raspane, nego su huškajući koristile svaku situaciju kako bi izazvale opasnost, strah, netrpeljivost, nemire, konvencionalne sukobe i nove prijetnje drugima, da bi opravdali svoje dalje postojanje i djelovanje, kao tobožnju preventivnu sigurnost i adekvatnu odbranu u svijetu. Oživjeli su i dijelom u bivšoj Jugoslaviji, u vremenu kada se nekima činilo da će doći do njihove stagnacije.
Sjevernoatlantski savez je struktuiran od Vijeća, Odbora za odbrambeno planiranje i Skupine za nuklearno planiranje, kojom predsjedavaju Sjedinjene Američke Države i to su glavne institucije za razvoj politike i donošenje odluka. Odluke koje donose svaka od tri tijela imaju istu važnost i zapravo predstavljaju dogovorenu politiku zemalja članica, bez obzira na razinu na kojoj su donesene. Svi drugi specijalizirani odbori samo su im potčinjeni.
NATO “uspjesi” poremetili su našu planetu, iskorištavajući je za krvave ratne pohode, tragične slike, koje vječito tumače borbom protiv nekoga diktatora, koji ugnjetava svoj narod, terorizma ili proizvodnje i proliferacije oružja za masovno uništenje. Na takvim bezdušnim pričama, ugrožavajući druge narode i zemlje (svjež primjer je Bliski istok), Sjevernoatlanska alijansa, ustvari, zasniva svoju snagu i jedino pokušava očuvati vlastitu stabilnost. Rezultate koje ostavljaju preživjelom dijelu čovječanstva poslije svojih akcija svode se na leševe, izazvane humanitarne katastrofe i uvođenje demokracije, što u praksi zadržava sve oblike vladajuće tiranije i nipošto ne liči na jednakost.
Posljednjih decenija američki novac cirkulira u bankama zahvaljujući NATO-u, koji uspostavlja “savremene” načine u upravljanje krizom ("crisis management"), vodeći takozvane mirovne operacije ("peacekeeping" i "peace-support"), pri čemu su u crno zavili milione ljudi u Iraku, Afganistanu, Maliju, Libiji, Siriji…
Kako sa Ukrajinom, a prethodno i Sirijom, sve nije išlo po ogoljenom planu pod diplomatskim plaštom, stvoren je rezervni igrač – Islamska država, američki produkt, daleko ekstremniji od Al Kaide. Na zauzetom prostoru Iraka i Sirije povampirena organizacija sa pogubljenim kompasom dnevno samo od nafte uzima 3 miliona dolara.
Američki nobelovac za mir, trenutno u svemu prisutni Obama, koji sa mirom nije ni u kakvoj vezi, za sada im operacijama više prijeti, nego što ih bombardira, mada je već riječ o poodmakloj fazi i u svakoj drugoj situaciji bi NATO odavno svom snagom udario.
Iako su oružane grupe Islamske države Irak i Levant u “slučajnoj paljbi” već gađale tursku teritoriju, kojoj je obećao zaštitu generalni sekretar NATO-a, Jeans Stoltenberg, Sjevernoatlanska alijansa konkretno još ništa nije uradila.
Strategije NATO snaga u kontroli i upravljanju svijetom vode dramatičnom obrtu, koji stalno prijeti pretvaranju u nove masakre nad bespomoćnim civilima i taocima, uvlačeći nas u treći svjetski rat, kako bi se broj stanovnika na Zemlji prepolovio.
No, doktrina atlanske hegemonije obuhvata i druge "globalne prijetnje i izazove". Oni su tu i zbog “teških klimatskih posljedica od zagađivanja prirodne sredine, radi sigurnosti snabdijevanja energijom, pa i sučeljavanja sa najtežim ekonomsko-finansijskim krizama”.Ali iz ovako zamišljenoga strateškog koncepta i dalje proizilaze ogromne digresije, Rješavanje kriza isuviše ide po principu koliko je šta za njih bitno.
Nema komentara:
Objavi komentar