ROMAN U ARAPSKOME SVIJETU. MAHFOUZ KAO ZAČETNIK ARAPSKOGA MODERNOG ROMANA (III dio)

„Najveća intriga istine je da nikome sama put do sebe ne utaba

i da nikome nadu u njeno dostizanje ne oduzima.

Prepuštanje stvorenja opasnostima slobode bezvrijedno je kao sirutka,

jer u morima slobodnoga mišljenja bi se stvorenja podavila.

Ko pomisli da je do istine stigao, sa njom se raziđe,

a kome se učini da se sa njom razišao, na nju nabasa.

Do nje se stići ne može, kao što se od nje pobjeći ne može, a bez nje se nikako ne može“.

(Naguib Mahfouz)

Kada naoko ne govore ni o kakvim promjenama, romani, koji su najčešće bijeg od stvarnosti, preispituju tradiciju i iščekivanja. Obično se čitaju sa određenom dozom nevinosti, kao nešto što nije povezano sa našom prošlošću i očekivanjima. Pa ipak, svi ti romani u koje bježimo, poput Alise (u Zemlji Čuda), koja je potrčala za zecom i upala u rupu, na kraju nas dovode do toga da ispitamo i stimuliramo vlastitu realnost. U određenome smislu, želja za ljepotom, instinktivni nagon da se borimo sa iskrivljenim oblikom stvari, odvode nas u ono što generalno označavamo kulturom.

Epohu renesanse historičari kulture nazivali su “otkrićem svijeta i čovjeka” (Jules Michelet), “preporodom antičke starine” (Ivan Foht), “zlatnim dobom hiljadugodišta” (Friedrich Nietzsche), “najvećim progresivnim prevratom što ga je čovječanstvo do tada doživjelo” (Engels). Poslije sirovih i mračnih srednjovjekovnih dana u Europi se pojavljuje prvi pravi roman (Cervantesov, satirički viteški “El ingenioso hidalgo Don Quijote de la Mancha” / „Veleumni plemić Don Kihot od Manče”, iz 1604. i 1614. godine, mada se po nekima kritičarima, uzima već i Rabelaisov “Gargantua i Pantagruel”, 1532-1564. godine, pisan tehnikom pikarskih romana), dok se o preporodu govori kao o jednome odsjeku vremena, eposi ili periodu u postepenome razvoju ljudskoga duha, kada su promjene zahvatale čitav život, a ne samo jedno njegovo područje, odnosno cijeloga čovjeka, a ne samo jedan njegov dio.

Zasnovana na empirijskome doživljaju svijeta i kritičkome odnosu prema autoritetima, renesansa je oslobodila bujicu stvaralačke energije. Svijet u kome je stvoren renesansni umjetnik bio je mnogo složeniji od svijeta njegovih prethodnika. U XVI i XVII stoljeću, naglašavali su se znanstveno opažanje i opisivanje, konkretni i specifični jezik. U doba prosvjetiteljstva postat će jasno da te vještine ne mogu biti korisne za roman. Dok je novi duh renesanse razbio univerzalističku koncepciju svijeta i u Europi se individualizam afirmirao kao kritička i antidogmatska svijest, koja obuhvaća sva područja čovjekovoga misaonog i praktičnog života, dotle je u arapskome svijetu duga okupacija i uzimanje vlasti nepovoljno utjecalo na duhovnu nadgradnju, koja će u izvjesnom smislu po broju ideja neminovno stagnirati.

Arapi, koji su bili učitelji Turcima, kao što su Grci bili Rimljanima, došavši pod vlast ratobornih sultana, predali su luču učenosti srednjovjekovnoj Europi i utopili se u sveopćem sivilu Osmanskoga carstva. Pod ovakvim okolnostima teško bi bilo i očekivati brži razvoj kulture i književnosti. Istina, pisalo se svašta, ali cijeloj produkciji nedostajala je originalnost. U svojoj nenadmašnoj knjizi, relaksirajuće i informativne vrste, „1001 noć na Zapadu“, Robert Irwin, predavač moderne povijesti na Oxfordu i srednjovjekovne povijesti na Univerzitetu St. Andrews, romanopisac, arabist, autor brojnih specijaliziranih studija o politici, umjetnosti i misticizmu Srednjega istoka (kao što je“Srednji istok u srednjem vijeku”) zadivljujuće je produbio ugođaje za čitanje arapskih priča, prikazujući svaku priču kao vrhunsko djelo imaginativne književnosti.

Uvidjeli smo da je u arapskome svijetu izostanak epa zamijenila anegdota, basna, aforizam, priča. Možda baš „Hiljadu i jedna noć“. Zapravo, „Hiljadu i jedna noć“ sadrži i herojske epove, i mudronosnu književnost, i basne, i kozmopološku fantaziju, i pornografiju, opscene šale, mističke bogougodne pripovijesti, hronike o životu, retoričke rasprave, cijelu hrpu poezije, pa čak i romane. Jer, neke pripovijesti, duge i na stotine stranica, mogle bi se zvati romanom (engleski teoretičar romana, Edward Morgan Forster (1879 – 1970), ironično je za roman rekao da označava pripovijest od preko 50. 000 riječi). Ustvari, one jesu roman!

Iz duha arapske priče izvire cijeli bazar srednjovjekovnoga i renesansnoga Istoka – preplavljenoga mirodijskim paprenostima, briljantnim malenkostima i komadićima, jer pričalac „prosipa”, u toku pripovijedanja jedne izvanredne priče, očaravajući vodopad tajanstvenoga, zakučastoga, egzotičnoga, ezoteričnoga... Arapska književna tradicija često iznenađuje izazovnim suprotstavljanjem sjećanja i aktuelnosti. Izvanredni povijesni kontinuitet Orijenta impresionirao je Shakespearea, Calderona, Flauberta, Malrauxa i mnoge druge svjetske književnike.

Fascinantnost u takoreći ezoteričnome doživljavanju arapskih priča izražavao je i Jorge Luis Borges, jedan od najslavnijih pisaca dvadesetoga stoljeća - “Čovjek osjeća da postaje izgubljen u ‘Hiljadu i jednoj noći’, zna da ulaženjem u tu knjigu može zaboraviti vlastitu hudu ljudsku sudbinu; može stupiti u jedan svijet sazdan od arhetipskih figura, ali također i od pojedinaca”.

Umjetnost se događa. Knjiga je čudotvorna stvar među stvarima, zagonetna sveska „zagubljena“ među sveskama, što (ne)ujednačeno nastanjuju “ravnodušni“ kozmos, sve dok ne pronađu svoga čitaoca, čovjeka predodređenoga za njene simbole. Tada se dešava jedinstvena emocija, ona čudesna pitalica, koju ne mogu olahko zaključiti ni psiholozi, a ni retoričari.

Neizmjerni je utjecaj priče na modernu arapsku književnost. Od dvadeset i dva arapska rukopisa „Noći“ („Alf Layla wa Layla“), koja su preživjela do danas, za većinu je Hermann Zotenberg (1836, Silesia – 1894, Paris), istaknuti orijentalist i arabist, identificirao (teza poznata kao Zotenbergova “Egipatska recenzija”) da su napisani u Egiptu ”u dolini koja već hijadama godina zrači magičnome privlačnošću, gdje kao iza vela uskovitlane prašine, što blista na suncu, izranja kultura čovječanstva.“

Dekadencija arapske književnosti bio je period kompilacija i podražavanja literarnim uzorima minulih dana. Možda je tačno i vjerovanje da se u zapadnome dijelu islamskoga svijeta, kojim su dominirali Turci i u kome je postojala izvjesna težnja da se potisne arapski jezik, najbolje tradicije islamskoga duha nisu nastavile u književnome stvaranju Turaka muslimana, dok na krajnjem arapskome zapadu, u provincijama koje su ostale van domašaja Osmanlija, djela nekolicine pisaca bila su na nivou onih iz zlatnoga doba (a to je vrijeme abbasidskoga carstva, koje je trajalo od 750. do 1258. godine).

Sa osmanskim osvajanjem Egipta i Sirije (1516-1517) većina zanata i trgovina u gradovima ovih provincija bila je organizirana u esnafe, ekonomsko-društvene organizacije zanatlija ili općenito savezi ljudi istoga zanimanja i istoga društvenog reda. Tako su postojali i esnafi pripovjedača. Istina, u srednjovjekovnim arapskim zemljama profesionalni pripovjedač nije uživao visoki status. Irwin je mišljenja da je pripovijedanje priča u arapskome svijetu bilo čvrsto spojeno sa sufizmom i derviškm redovima.

Kritika tradicije i osporavanje utvrđenih vrijednosti svjedoče o razbijanju predstave o vječnim istinama i o nužnosti njihovoga ispitivanja u okviru historijskoga trajanja. Tu se može diskutirati i o pitanju koliko je historija zaista učiteljica života.

Europski period renesanse, koja je ime dobila zbog uvjerenja kako obilježava preporod (renaissance, francuski - obnova, procvat), izgrađen je na osnovama antičke kulture. Interesantna je izjava lica B u igrokazu splitskoga autora Darka Pivca, “Pri dnu”, kada kaže: “Vi biste Europljani još tavorili u mračnom srednjem vijeku da se 6-7 stoljeća prije vaše renesanse nije dogodila arapska renesansa”. Renesansa počinje nakon dolaska Europljana u dodir sa istočnim znanjima (nažalost, ne razmjenom studenata, već putem križarskih ratova). Nemojmo se zavaravati - europska renesansa nije izlazak iz crnila srednjega vijeka, već najdugotrajnija revolucija na tlu Europe.

Puno toga što se misli da se događalo u srednjem vijeku ustvari dogodilo se u renesansi. Zamislimo se nad ovom činjenicom: stanovnici arapsko-islamske Španije (Andalus, 711-1492), kako navodi španski orijentalist Hulian Ribera, bili su “jedini europski narod u koga je istinski cvjetala umjetnost, u raznim vrstama i formama. Kada je Europa u XII i XIII stoljeću (naravno n.e.) polazila u svoj misaoni, tehnološki, naučni i književni preporod, Andalus je imao najsnažniji utjecaj u oblasti filozofije, astronomije, medicine, pripovjedne književnosti i pjesništva”. Stav znamenitoga francuskog profesora Gustava Lobona je “da se na historijskoj sceni nisu pojavili Arapi, ustvari islam, moderna europska renesansa bi kasnila nekoliko stoljeća.”

Renesansu će zamijeniti barok (barocco, portugalski – biser manje vrijedosti, nepravilnoga oblika), posljednji veliki zapadnoeuropski pravac, koji nema onaj opći, zajednički karakter, što je imala renesansa. Barok je bio umjetnost kontrareformacije, pokreta Katoličke crkve koji je trebalo da joj povrati moć, uzdrmanu reformacijom (u Francuskoj, koja je u XVII stoljeću pod Lujem XIV postala najizrazitiji primjer apsolutne monarhije).

Uslijedit će klasicizam, pravac koji se počeo formirati još u vrijeme renesanse, a dostigao je svoj puni procvat u Francuskoj, Njemačkoj, Engleskoj i Rusiji tokom XVII i XVIII stoljeća, da bi u prvim desetljećima XIX stoljeća još uvijek ustrajao u nekim književnostima u vidu pseudoklasicizma, koji je reakcija na bogatu retoriku baroka i uzibanost njegove forme, osobito u pjesništvu, što se očituje kao povratak jednostavnosti.

Za razliku od modernoga europskog romana koji je izrastao na pretpostavkama historije ideja, koja još od antike shvaća vrijeme kao konstitutivni element bića, arapski roman se rađa na stoljećima „ušutkanoj“ proznoj tradiciji, gdje vrijeme kao odrednica nije imalo istoga utjecaja na postojanost. Iako je poznavanje priča dio „adaba“, prava književnost je imala nizak status u srednjovjekovnome arapskom svijetu. Vrlo raširena priča poznata kao „khurafa“ je fantastična kaza, fiktivna i lažljiva, bajka, krcata kolokvijalizmima, a kao žanr potječe i nalazi se u “Hiljadu i jednoj noći”. Pisana je jednostavnom prozom.

Dok je proza u rimi, kakva se upotrebljavala na dvoru, postepeno prelazila u službeni jezik sa dugim rimovanim paragrafima, prepunim metafora koje su prelazile u praznoslavlje, u X stoljeću ona je postala osnovom za poseban književni oblik, zvan maqama. Maqame, kao vrsta žanra, nižu zabavne anegdote u rimovanoj prozi, izlažu različite teme, odražavaju prilično dramske situacije, a zbog svojih književno-jezičkih osobina prava su riznica erudicije i posljednja originalna tvorevina arapskoga srednjovjekovnog duha.

U srednjovjekovnoj viziji vremena, kontinuitet supstance ispoljava se kao objava božanske milosti, poput primarne datosti bića. U ovome periodu dat je i konačni oblik „Hiljadu i jednoj noći“, čije je jezgro priča prevedeno sa perzijskoga jezika još prije X stoljeća. Zbirka se, međutim, i dalje širila (u XIII i XIV stoljeću ovoj zbirci se pripojio kairski ciklus) – sve do XV ili XVI stoljeća, kada je dobila nama poznati oblik, asimilirajući i poučne priče iz učene tradicije, kao i čitave popularne romane. Irwin tvrdi da je uočljivo kako su “učeni ljudi imali dobru ulogu u uvođenju novih i stranih elemenata u repertoar arapskoga pripovijedanja” i navodi primjere: “Al-Ghuzuli je bio berberskoga porijekla, Al-Ayni bio je Turčin, a Ibn Arabshah je bio poliglot”.

Arapski svijet baštini kulturu riječi. To je narod, koji poeziju cijeni iznad svega i ne drži mnogo do prozne riječi, a “Hiljadu i jedna noć“, mada ima i poezije, ipak je prozno djelo. Arape pomalo iritira Šeherzadin jezički nemar. Ona je u izražavanju prilično komotna, a Arapi vole strogo shematizirati kada je u pitanju riječ, uokviriti je, postavljajući određene kanone. Stoga ih Šeherzadina pripovjedačka sloboda iritira.

Kako arapska literatura ne drži mnogo do prozne riječi, tako Khalila Gibrana, koji je proslavio arapsku književnost na Zapadu, na Istoku ne cijene dovojno. Mahfouzov značaj i veličinu također. Radi se o kulturi kojoj tek predstoji afirmacija u proznome stvaralaštvu. Tek u posljednje vrijeme arapski svijet postaje svjestan značaja “Hiljadu i jedne noći”, zahvaljujući njenome otkriću na Zapadu i efektima koje tamo proizvodi.

John Barth (rođen 1930), američki pisac dugih, ambicioznih i ponešto haotičnih romana (kao što su “The Sot-Weed Factor” i “Giles Goat-Boy”), u nas poznat po eseju “Književnost iscrpljenja“ i zbirci “Izgubljen u lunaparku: Proza za tisak, vrpcu, živi glas”, smatra da je “priča o pričanju priče također – priča.” Napuštanjem klasične realističke mimeze i upuštanjem u brojne jezičke igre, navodi pomalo kriptičke formulacije, te maksime kako je rješenje za piščevu bilježnicu pisati književnost o književnosti.

Zajedničko srednjovjekovnome arapskom i kršćanskom europskom svijetu je razglašeni ukus za fantastično. Iz sklonosti ka fantastičnome u arapskoj književnosti razvio se čitav jedan žanr – ‘aja’iba, što je predstavljalo književnost koja opisuje čuda. O ‘aja’ibu je pisao Roy Mottahedeh (“Loyalty and Leadership in An Early Islamic Society”), kao i Mohammed Arkoun, Jacques Le Goff, Tawfiq Fahd i Maxime Rodinson, koji su urednici “L’Entrange et le merveilleux dans l’Islam medieval” (Paris, 1978). Knjiga Tzvetana Todorova “The Fantastic: A Structural Approach to a Literary Genre” (Ithaca, 1975) bila je pokušaj da se demarkira žanr fantastičnoga u priči.

Međutim, srednjovjekovni kršćanski svijet i islam nisu dijelili isti natprirodni svijet. To se uviđa u slučajevima, koji govore o duhu i vještacu. U kršćanskim zemljama duhovi su zamišljani kao neispovijeđene duše, koje tragaju za osvetom, odrješenjem grijeha ili kršćanskim pogrebom. Kršćanska doktrina o Čistilištu podrazumijeva molitve i djela živih, koji mogu pomoći mrtvima. Čistilište se ne pojavljuje u pravovjernome muslimanskom poimanju onosvjetskoga života. Premda duhovi nemaju pravu ulogu u islamskome viđenju svijeta, domaći kršćani vjerovali su u duhove. Vračar, vještac, u islamu nije smatran slugom đavola, već je prije smatran gospodarem džina.

Pisane su knjige o čudima Egipta i kozmosa kao cjeline. To je sudbonosna crta arapskoga nacionalnog karaktera i metafizičke drame ljudskoga postojanja, vječna sklonost da se neka ideja neposredno transponira u konkretnu stvarnost.

Roman, koji počinje epohom spoznaje i saznanja, u Arapa je veoma mlad književni rod. Ovome periodu pripada i „Roman o Antari“ (Sirat 'Antarah), o slavnome predislamskom vitezu i pjesniku, čiji su doživljaji bili najomiljenija tema narodnih pripovjedača. To je najpoznatiji popularni arapski roman. Neki ga pokušavaju prikazati kao ep. Edward William Lane (1801-1876), britanski orijentalist, prevodilac i leksikograf, u poglavlju o pripovijedanju priča u djelu „Maniri i običaji modernih Egipćana“, zapazio je da su usmena recitiranja u ranome XIX stoljeću bila rijetka, te da su popularniji i radiji, kako pripovjedačima, tako i slušateljstvu, bili epovi posvećeni junačkim djelima Abu Zayda, Al-Zahir Baybarsa i Antaraha.

Abu Zayd je bio crnoputi sin jednoga arapskog poglavara plemena Halili. U različitim pripovjedačkim verzijama veličaju se podvizi Arapa iz plemena Halili kao i njihove pobjede nad Berberima iz XI stoljeća u Sjevernoj Africi. Junaštva Abu Zayda i njegovoga plemena recitirana su uz muzičku pratnju.

Djelo “Sira of Al-Zahir Baybars” (Životopis Al-Zahira Baybarsa) bilo je slijedeći najpopularniji ciklus pripovijesti u Kairu XIX stoljeća. Pretpostavlja se da je ova saga počela poprimati oblik u XV stoljeću, a zasnovana je na junaštvima stvarnoga života sultana Al-Zahira Baybarsa Prvoga u Egiptu (vladao je 1260-1277) protiv križara i Mongola.

Suprotno popularnim epovima o Abu Zaydu i Al-Zahir Baybarsu, ep o Antarahu (“Siratu Antar”) nije se mnogo tražio. Antarah je bio takva inspiracija da pjesme o njemu broje oko 10. 000 stihova. Dakle, razlog njegove “nepopularnosti” je u dužini pjesme (moderno štampano izdanje broji 32 sveska). Biografija Antaraha, poluarapa, poluabesinca, predislamskoga pjesnika i ratnika iz VI stoljeća, za koga kao historijsku ličnost nema sumnje da je zaista postojao, oslonjena samo na pozitivne činjenice, dosta je štura. Iako mu je otac bio jedan od uglednijih ljudi plemena Abs, zbog majčinoga statusa proveo je djetinjstvo kao rob, čuvajući stoku. Pošto se zahvaljujući svojoj snazi i vještinama istakao u međuplemenskim borbama, stekao je slobodu i slavu. Ovaj biografski kostur uskoro je odjenut brojnim legendama, okupljanjem vrlo raznorodnih predanja oko izvorne beduinske priče, o njegovim viteškim podvizima, ljubavi prema Abli i uzaludnim nastojanjima da je osvoji.

Poznat, osim po junaštvu i po svojim stihovima, Antarah je sa kasidom spjevanom pred Dahisov rat ušao u korpus Mu’allaqata, sedam zlatnih oda prijeislamske književnosti. Fragmenti legendi i stihova doveli su u konačnici do formiranja slavne epopeje o ovome junaku, tako da se u poznijim redakcijama nakalemio na nju čitav niz kasnijih događaja iz višestoljetne arapske historije, kao dokazu da je svojim vrlinama čovjek ropskoga porijekla, čak miješane rase, mogao steći status koji su imali i "čistokrvni" Arapi. “Siratu Antar” je rimovana proza. Ljudi koji su zarađivali za život kazujući priču o Antarahu zapravo čitali su priču iz knjige. Ovaj ep je u XX stoljeću postao aktuelniji od spomenutih epova. Svijet romana o Antarahu nastao je iz neposrednoga kontakta sa realnošću života, iako nije vodio računa o okvirnim datostima duha vremena, tako da su to uglavnom derivati i imitacije legendi. Zna se za redakciju Yusufa ibn Ismaila, čuvenijega kao Ibn al-Kabir iz XIII-XIV stoljeća.

U kritici „novijega“ kova vitezovi nisu toliko značajni kao što to postaju seljaci, narodnjački karakter, što se posebno očitovalo u ruskoj kritici. Taj živi, iskonski, pravi narodni duh, isplovljavat će i u arapskoj literaturi. I poezija je izražavala duh svoga vremena, ali kratka priča je postala najdubljim umjetničkim izrazom XIX stoljeća. Sve više se shvaća da umjetnost nije ni snobovska, ni kukavička. Ona uči seljake kako koristiti alatke za zemlju, od mladih vojnika čini pjesnike, dizajnira ženske haljine, piše burleske za tvornička pozorišta i čini još hiljadu korisnih stvari. Znači, nikoga ne treba zbunjivati činjenica da je umjetnost korisna koliko i hljeb.

Književnost, slično drugim umjetnostima, nije dar koji bi mogao opstati bez širokih znanja iz svih oblasti. Ideje koje se nalaze iza priče, moraju nam doći putem iskustva čitanja knjige, a ne kao nešto što možemo uhvatiti. Put svake prave knjige je osebujan, drugačiji, učahuren ponaosob, te se kraj svih ideja ne može nazrijeti i predvidjeti. Ni ona Alisa u Zemlji Čuda, kada je potrčala za zecom, obučenim u prsluk i sa satom na ruci, koji je ponavljao „kasnim, kasnim”, nije znala kuda tačno ide. Ni mi, bez pedantnih čitanja, ne možemo uvijek znati gdje ćemo i kako sa kojom knjigom završiti.

Kraj trećega dijela. Nastavlja se...