PRIČE SA TAHRIRA (prva priča)

Prva priča

INTERVJU SA ISTROŠENIM KLOVNOM

Kada god sam pomislila da sam u biti opisala situaciju u Egiptu i da je u vezi sa tom temom moje pisanje završeno, svaki put se nešto novo dogodi, što me natjera da iznova analiziram i shvatim kako tu ne može biti kraj priče.

U Kairu je Trg Tahrir (Trg oslobođenja) postao grad u gradu. Prema nekim statistikama, na ovome tradicionalnom mjestu velikih protesta i demonstracija, može stati maksimalno 750. 000 ljudi, mada se ova brojka redovito udvostručavala, pa i utrostručavala u vijestima o žarištu egipatske revolucije iz 2011. godine. Ministarstvo unutarnjih poslova danas okrivljuje pobunjenike na spomenutome prostoru, koji se ustalio kao simbol demokracije, ali i šatorsko naselje; epicentar zbivanja na kome gomila beskućnika spava i ponešto kao sitno raducka. Ovdje je i dosta bivših zatvorenika, koje je prošli sistem hapsio, nerijetko ni za što optuživao. Stranci, koji su postali meta racije sadašnje policije, nisu ni na ovome mjestu dobro došli. Iz mase mediokriteta i bezličnih faca različitoga nivoa znanja i obrazovanja, uočila sam interesantnu grupicu mladih ljudi predvođenih starijim muškarcem. Nakon dugoga ubjeđivanja uspjela sam ih nagovoriti na razgovor u kafani “Al Sahafa” (Vijesti), nedaleko od trga. Nema slikanja, na što sam morala pristati.

Ahmed, onaj najstariji, koji sebe opisuje kao „istrošenoga klovna”, a kome sam zahvalna, jer je dao zeleno svjetlo za ovaj intervju, čovjek je od nekih šezdesetak godina. Taksira otrcanom Ladom već dvije decenije. Završio je historiju na Kairskom univerzitetu i odgovara na svako moje pitanje, dok zbijeni momci oko njega samo klimaju glavom na njegove riječi.

- Gospodine Ahmede, kakva je budućnost Egipta?

Ahmed: “Armija je za godinu dana pokazala da ne može ništa uraditi, odnosno, izgubila je potrebnu kontrolu u kriznim situacijama, ne funkcionira, a mnogo ljudi je poginulo, bolnice su pune ranjenika. Ako ta Armija brzo ne ode, nemiri i problemi u ovoj zemlji će samo rasti. To je naš ključni zahtjev. Zauzeli smo stav po kome su se i izbori trebali bojkotirati, jer su se održavali u razdoblju u kome je Vrhovno vojno vijeće armije (SCAF) još uvijek na vlasti. Nisu to legitimni izbori, jer su ih organizirali Mubarakovi generali, odnosno vojska, zajedno sa policijskim snagama koje su masakrirale ljude na Trgu Tahrir. Kako su se takve snage mogle odrediti kao supervizori čitavoga izbornog procesa? Taj referendum je otmica glasova i tajni dogovor sa pobjednicima. Masa, pod prijetnjom plaćanja 500 EL (Egipatskih funti), što je nečija plaća ili penzija, izašla je glasati, a koristili su se simboli. Naravno, dobro organizirani islamisti su bili ti koji su nepismenima pomogli kako da za njih glasaju. Armija konstantno priča o nepoznatim osoba, okrivljuje stari režim i strane sile. Brutalnost policije neće tako lahko nestati, a režim je isti onaj koji je bio i ranije. Doduše, predsjednik će sigurno biti marioneta u rukama Armije. Vojnici će se vratiti u svoje kasarne samo kada budu sigurni da su sačuvali svoje privilegije, svoju nezavisnost, svoj imunitet u odnosu na vladu, kao i kontrolu budžeta, kako bi bili potpuno sigurni da neće biti oslabljeni. Njihov plan je nama kristalno jasan. Oni namjeravaju primijeniti model vlasti koji karakterizira mogućnost datu narodu da bira i to civile, odnosno prerušene civile. Tako mogu ostvariti civilnu vladu, ali sa ograničenjima, jer bi se sve odvijalo pod njihovom kontrolom, dakle oni bi vukli konce. I gdje to ima u svijetu da predsjednik ne smije biti mlađi od 40 godina, dok gornja starosna dob nije ograničena. Među kandidatima ima matoraca od 80 godina. Među favoritima za predsjedničke izbore su: dr. Mohamed Abou El Fotouh, bivši generalni sekretar Arapske unije ljekara i nekadašnji visoko pozicionirani član Muslimanskoga bratstva, Hamdeen Sabahi, nasserovac i doktor islamskih nauka, Hazem Salah, potencijalni islamistički kandidat, koji propagira salafističke ideje, Ayman Nour, doktor prava i bivši zatvorenik iz Mubarakovoga doba, Hesham al-Bastawisi, cijenjeni potpredsjednik Kasacionoga suda, Amr Moussa, generalni sekretar Arapske lige, Mohammad Salim Al-Awa, istaknuti mislilac islama, Bosaina Kamel, žena, medijska ličnost, dok je nobelovac, Mohamed ElBaradei, odustao iz utrke za predsjednika, žaleći se na nedostatak demokracije u Egiptu.”

- Prije dvije-tri večeri bila je emisija na privatnome satelitskom kanalu Al-Tahrir, a i Ahram online je to potvrdio na svome portablu, u kojoj jedan od parlamentaraca govori kako je Armija pripremala vojni udar, prije svega zbog Gamala, mlađega Mubarakovoga sina, ali, eto, desila se revolucija. Vjerujete li da su postojali takvi planovi?

Ahmed: “Ne vjerujemo. Postoji priča da su se generali zatvorili u svoj probrani krug i kovali zavjeru još prije revolucije, ali sve je to sumnjivo. Mubarak je oformio jaku tajnu policiju, a Armija u takvome savezu nije dominirala na željeni način. Međutim, plašili su ga se. Njegovi specijalci su svugdje bili i sve špijunirali. Ako su htjeli vojni puč, zašto su Mubarakovi generali čekali 30 godina? Istina, vođa je sa suprugom Suzanne već zadnjih deset godina pripremao mlađega sina, koji je imao ambicije prema predsjedničkome položaju, dok je Alaa više volio biznis, berzu i ekonomiju. Sada se čini da bi i ta varijanta bila bolja u odnosu na trenutnu vlast, jer teško da bi sin okrivljivao staru vlast, odnosno oca za korupciju. Dakle, morao bi se, bar jedno vrijeme, pošteno vladati. Dalje, Tantawi, Mubarakova desna ruka, prvo je optuživao bivšega vladara, da bi na drugome suđenju govorio njemu u prilog. Koje je to licemjerstvo!?”

- Ako bi Armija otišla u ovome momentu, šta bi se zapravo desilo?

Ahmed: “Postoji više solucija. Osim brzoga referenduma za predsjedničko mjesto, čemu se protivi Armija, mogu se na jedno vrijeme dati vojnici za parlament. I to bi moglo smiriti strasti Tahrira. Daleko je važnije čuvati granice zemlje u ovome momentu. Treba vojsku vratiti na granične prijelaze sa Izraelom, Libijom, Sudanom… Najvećim dijelom su je koncentrirali u Kairu. Ali, očito je da Armija sa islamistima, prvenstveno sa Muslimanskom braćom ima druge ideje, dok se krv u zemlji i dalje prolijeva. Mnogi su Egipćani – široki slojevi stanovništva – podržavali Armiju u februaru, martu i aprilu, sve do ljeta prošle godine i to iz najrazličitijih razloga: mnogi su vjerovali lažima, koje je tvrdila vojska, kako ona štiti revoluciju. Drugi su se plašili nesigurnosti. Stavite se u kožu prosječnoga stanovnika Egipta, koji nije politiziran, koji jednostavno živi. Šta da radi? Odjednom je pred rušenjem svega što je oko njega i to u času kada nema jasne alternative. Za mnoge je Egipćane Armija, kako je i sama tvrdila, bila jedina institucija Egipta, koja je ostala čitava. Da je nestalo Armije, Izrael bi navalio i pojeo Egipat. Ustvari, Armija igra na istu kartu na koju je igrao i Mubarak, tvrdeći da će, ukoliko se ona povuče, ponovo posvuda zavladati anarhija. Na kraju krajeva, samovolja vlada, a narod je iscrpljen.”

- Ali ne i vi na Tahriru!?

Ahmed: “Mi nemamo šta izgubiti. Još uvijek sanjamo svoje snove i hrabrimo jedni druge. A šta ću, kada mi je svako ovo dijete (i pokazuje glavom desno, pa lijevo na momke oko sebe) kao rođeni sin. Ovo su prijatelji moga sina, koji je smrtno stradao na Tahriru prošle godine.”

Ahmedove oči su na tren zacaklile i kako je pročitao moje misli koje sam nenadano sabirala o izrazu sućuti, prekinuo me je riječima: “Elhamdulillah! Allah dao, Allah uzeo... ali volio bih da sam ja, istrošeni klovn, preselio umjesto njega, mada mi se nije miješati u Božije određenje.“

- Nedavni incident na stadionu u Port Saidu nije bio spontan. To se sada zna. Kažu da je smješteno novom ministru unutarnjih poslova, jer je u posljednje vrijeme maltretirao Mubarakove sinove u zatvoru i pokrenuo inicijativu da se razdvoje, te da im se oduzmu mobiteli i laptopi, a bio je i Suzanni zabranio posjete mužu. Izgleda da u svemu ima više od dvije strane. Šta mislite o teoriji osvete mubarakovaca?

Ahmed: “Da, to sigurno nije bilo u vezi sa utamicom, jer je tim ‘Al Ahlyja’ izgubio, pa zašto bi suprotna, pobjednička, domaća publika krenula na njih i njihove fanove. Logično da bi im u takvim momentima trebalo biti do veselja. To je sigurno revanš staroga režima. Prošle godine, na isti dan, Mubarakove pristalice su nastojale izvršiti neviđeno nasilje, kada su poslije gumenih metaka, vodenih topova, ispuštanja suzavaca, zaplašivanja avionima, krenuli kamilama i konjima na demonstrante. Tada je tim ‘Ahlyja’ sa svojim fanovima donekle spriječio krvavi ustanak. Dakle, to je uzvraćanje, krvna osveta, koju argumentiraju i obje zatvorene kapije prema izlazu sa stadiona. Ali i islamisti nisu za pohvalu. Ne obratiše se narodu kako treba. Muslimanska braća krive policiju, odnosno Ministarstvo unutarnjih poslova, dok neki salafisti (kao što je kontroverzni Abdel Moneim El-Shahat) negiraju da su žrtve tragedije u Port Saidu mučenici. Čujte Vi toga - Samo 3 sporta: streličarstvo, plivanje i jahanje nisu Šerijatom zabranjeni, a nogomet nije odobren od strane islama, jer je zabava koja odvraća od poštovanja Boga! Nikada to nisam u Kur'anu našao. Koji hadis to zabranjuje? Pa, čovjek uživa i u plivanju i u jahanju, a neki i u luku i strijeli... I to je zabava, uživanje. Kako reći da 74 ubijena nisu mučenici? Ponavljam, da nije bilo ‘Al Ahlyja’ i njihovih fanova možda bi im još Mubarak sjedio na vlasti, a oni bi svoj rad krili u ilegali ili ležali po zatvorima. Da je neko od El-Shahatove porodice među žrtvama, sumnjam da bi tako izjavljivao. Uostalom, egipatski nogometaši su svugdje sedždu činili. Nisu zaboravljali Boga. I mi na Tahriru Ga ne zaboravljamo. Molitve su redovne. Sjećate li se reakcije od strane Muslimanske braće u vezi sa onom djevojkom u plavome grudnjaku? Policija, poput gladnih vukova, brutalno joj je svukla odjeću, te su je vukli su kao vreću smeća po betonu, a ona je došla na prosvjede protiv takve diktature, koja joj je brata ubila. Šta su odgovorila Braća? ‘Ko joj je kriv što je išla na takvo opasno mjesto! Žene ne trebaju ići na Tahrir, trebaju sjediti kući!’ Demonstracije su, povodeći se za Saudijskom Arabijom, proglasili haramom. Egipat će se zbog tih islamista grdno unazaditi. To će tek vrijeme pokazati. Parolama ‘Samo ćete sa nama u Džennet’ poveli su naivni svijet.”

- Možete li mi ukratko komparirati vladavinu egipatskih predsjednika, generala? Da li su svi bili jednako loši, kao Mubarak?

Ahmed: “O Mohamedu Naguibu se to sigurno ne može reći. Bio je prvi predsjednik poslije kralja, ali tu je ulogu obnašao svega dva mjeseca. Nasser je igrao vrlo istaknutu ulogu u Sueskoj krizi i ostao visoko cijenjeni lik u arapskome svijetu. Nakon vojnoga poraza Egipta u Šestodnevnome ratu sa Izraelom, 1967. godine, činio je velike napore na modernizaciji egipatske vojske, što je smatrao jednim od osnovnih ciljeva sve do svoje smrti. Misr (Egipat) je u njegovo vrijeme bila moderna zemlja i daleko se bolje živjelo nego danas. Sadat je mudro, u najvećoj tajnosti, ubrzano opremio egipatsku vojsku, da bi 1973. pokrenuo napad na Izrael i Egiptu vratio izgubljenu teritoriju. Oštro su ga osuđivali zbog nagodbe sa Izraelom, te ubili vlastiti vojnici. Neki od njih su slobodni sadašnji islamisti, koji se hvale tim svojim činom. O Mubaraku će historija još pisati, ali evidentno je da je prijateljevao sa Amerikom i Izraelom. Njegova priča da u Egiptu ne postoje američke vojne baze je čista laž, a sam Bog zna zašto je takoreći džabe snabdjevao Izrael gasom, te držao zatvorenu granicu sa Palestinom. Svi su oni bili diktatori, ali je Mubarak najveći među njima.”

- Dakle, egipatsko proljeće prerasta u tmurnu i tešku zimu. Revolucija proždire svoju djecu.

Ahmed: “Procjenjuje se da su oko 40 posto prosvjednika na Tahriru činile žene, a u parlamentu su zastupljene svega 2 posto. Mi smo od egipatskoga proljeća tražili slobodu od autokratskoga režima i represije, kao i uvođenje demokracije mirnim putem. Pobunili smo se i zbog globalne ekonomske krize, zbog nemogućnosti zapošljavanja mladih, visoko obrazovanih ljudi, zbog pada proizvodnje, zbog nejednakosti i socijalne nesigurnosti. Ali, najnovija događanja ovdje pokazuju da promjene ne dolaze mirno. Zbog onoga što se trenutno događa u Egiptu postoje opravdani strahovi, osobito zbog jačanja islamističkih pokreta, koji nam vješto pokušavaju oteti promjene. Kršćani masovno odlaze u Ameriku. Mi, muslimani, ne razmišljamo svi kao oni islamisti u parlamentu. Kruže priče u svijetu o zabrani bikinija, alkohola po hotelima, rušenju piramida, o obaveznom pokrivanju žena. Muslimanska braća takve vijesti javno ne negiraju, samo se čuju glasovi pojedinaca da se to neće desiti ili neće naglo, a od turizma više nema Egiptu života. Sloboda ima svoju cijenu. Idealima treba ostati posvećen, međutim na njih se ne smije gledati idealistički ili naivno. Polarizacija između svjetovnoga i islamističkoga trenda sprečava ozbiljne rasprave o glavnim socijalnim i državnim pitanjima ili izazovima za visoko militariziranu zemlju. Pobune i akcije će se događati u industrijskome sektoru u slijedećim mjesecima, a opći, veliki štrajk najavljen je već od subote, 11. februara.”

Zamislila sam se... pa to je za tri dana. Gospodin Ahmed me trza svojim pitanjima. "Od kada sam u Egiptu?", "Šta radim, kada ne pišem?", "Volim li zaista svoga muža?"... Intervju je završen. Usiljeno se smješkam i zahvaljujem, dok zovem konobara da platim račun i bježim nekim drugim taksijem iz "Al Sahafa", nekadašnjega bohemskog okupljališta, prema Heliopolisu.