Sve do početka 2011. godine Egipat je bio poznat kao raskršće svjetova, zemlja mistične ljepote, enigma slaganih simbola prošlosti, slika višeslojne arhitekture socijalnoga i duhovnoga života muslimanske, kršćanske i hebrejske civilizacije, uronjena u bespuća nataloženih stoljeća iz kojih još izranjaju boje drevne kulture, čudesnih piramida, legendi i tragova otjelotvorenih tajni.
To sada nije ista zemlja, a Kairo, grad od 40 miliona stanovnika, što u prijevodu sa arapskoga jezika (Al-Qahira) znači Pobjednik, ali i planeta Mars, kao da je srce ispunjeno nostalgičnim sjećanjima, koja na momente u mojim očima mame suze. Rijetko sama šetam, ali danas sam jednostavno morala izaći i kao nekada prohodati uskim uličicama staroga Khan al-Khalilija. Svratila sam u café „El Fishawi”, postojan preko hiljadu godina, u koji svi vole sjesti, naručiti tradicionalni crni čaj sa listićem mente i neizostavnu “shishu”. Isti slučaj je sa slijedećim kafićem, “Naguib Mahfouz”, u kome je prije i to od stranaca bilo teško doći do slobodne stolice, a zabranjivali su i slikanje. Sada, ne samo zato što Sunce preko dana upekne i do 40 stepeni, a što je ipak za oktobar i Kairo, koji nije pri moru, neuobičajeno, komotno se može sjediti i to za stolom, gdje je nekada bila rezervacija za nobelovca, te u tišini meditirati, a konobari će se potruditi da vam pomognu i pri fotografiranju.
Osnovno obrazovanje je na papiru obavezno, u praksi ne, pa ipak i tek prohodalo dijete trči pred vas i pita: “Where you come from?” Slijedi: “Welcome to Egypt!” Ko ne poznaje arapski svijet, ovo konstantno pitanje na engleskome jeziku ne samo što prelazi u dosadu, već iščuđava, a Egipćani zapravo žele znati odakle im dolaze još uvijek rijetki turisti, koji ranije nisu bili ovakva senzacija. Arapsko proljeće, kasnije prozvano arapskom jeseni, pa čak i zimom, vrijeme protesta, odsustva sigurnosti i zaštite, učinilo je svoje i oporavak teškim.
Nisam turistkinja. Čim sam prvi put kročila na tlo zemlje, koja svoju historiju piše mnogo dulje nego ostatak svijeta, osjetila sam želju da ovdje i ostanem. Istina je da se u međuvremenu mnogo toga brzo promijenilo. Gledam, Kairo nikada nije imao više žena u hidžabu ili nikabu, ali nikada se nije nosilo ni više križeva na vratu, kao sada. Ipak, muslimani i kršćani, uz sporadične čarke, žive složno već stoljećima, a prebrodili su zajednički i posljednju najveću krizu (revolucionarne smjene vlasti).
Problem koji u zemlji trenutno vlada nije više toliko politička nesloga, već ono što prije nije bilo toliko vidljivo, naglo je dovelo do digresije društva, podjele na bogate i sirotinju, bez obzira na religijsku pripadnost, sada imamo nove oblike netrpeljivosti i incidente zbog sve učestalijih krađa . Tome jeste prethodila politička podjela: jedni na strani vojske, drugi na strani civilnoga uređenja, koje je ubrzo pokazalo slab oblik građanskoga, a dubok organizacijski oživljenog - "Muslimansko bratstvo".
Sve je to udaljilo ljubitelje nekadašnjega Kaira. Oko sebe, od stranaca sada primjećujem uglavnom Arape iz okolnih država, posebno Sirijce i Libance, Afrikance, najviše iz Etiopije, Nigerije, Senegala i Kamerona, te nezaobilazne Azijce, među kojima preovladavaju Kinezi, Filipinci i Indonežani.
Na ulici se prodaje sve od hrane, povrća i voća, koje je lijepo aranžirano po bojama. Tu je i garderoba, obuća, pa i najnovija tehnika, posebno mobilni telefoni. Egipćani uvijek vole pregovarati o cijeni, pa se i ja rado cjenkam, dok kupujem. Srednja se klasa u Egiptu redovito snabdijeva na ulici, jer se na taj način dosta uštedi. Stranci sa Zapada zemlje Bliskoga istoka ili zaobilaze, ili ih nema baš u Kairu, kao prije, a mnogi Egipćani bi i sada odavdje bježali... Država Masr (arapski naziv Egipta) se obračunavala sa vlastitom stvarnošću, pri čemu je pala na koljena.
U neposrednoj blizini Al Huseinove džamije, kako se dan bliži svom kraju, vrije od malih otvorenih dućana, bukvalnih svaštarica, mahom natrpanih kineskim proizvodima. Širi se miris bohura sa zapaljenih aromatiziranih štapića i uljanih svijeća. Pale se svjetla… Veličanstven prizor…
U blizini je i čuveni Al Azhar, koga je gradila šiitska fatimidska dinastija (909-1171), kojoj je Kairo bio prijestonica. Povezan je sa džamijom Al-Azhar, što na arapskome jeziku znači „Najblistavija“, dobivši ime po prelijepim palatama što je okružuju ili po Poslanikovoj kćerki Fatimi Al-Zahri. Krajem srednjega vijeka, univerzitet je postao sunnitski.
Nedaleko od Al Azhara je i City of the Dead ili Grad Mrtvih, kairska četvrt, područje naseljeno beskućnicima, bijednima i siromašnim na starome muslimanskom groblju, u koje čak ni vojska ni policija ne zalazi noću. Tu nikada nije izvršen popis stanovništva, a procjenjuje se da danas tamo živi između 3 do 4 miliona ljudi.
Stanovnicima Egipta život više nije tako jednostavan. U zemlji, za koju se govorilo, da nijedan njen stanovnik ne liježe gladan u krevet, sve više je prosjaka. Postoje i ulična zanimanja, pa se nemojte iznenaditi kada neko krene za vama, glasno upućuju molbe Allahu. Pratit će vas u korak, povući i za rukav, pa podići ispružene dlanove licu, uvjeravajući vas u svoje želje, da vam Bog da svu „nafaku dunjaluka i hajr na onome svijetu“. Najbolje je nešto metalne siće da brzo izvučete i date, kako bi se oslobodili pratioca.
Vidjela sam po trotoarima razasute novine i kako sjede žene sa malom djecom. Nije to nova slika... Toga je bilo uvijek. Neke nude papirne maramice, druge prodaju mentu, peršun, kopar i celer. Treće u naramku sa bebom obilaze sa svih strana, hitro pokazujući umijeće crtanja hanom po rukama. Zaista prelijepe šare pretvaraju se njihovim brzim pokretima ruke u najljepše cvijeće.
Na ulicama čuvenoga Khan al-Khalilija dolaskom noći, počinje poseban život i atmosfera koja potvrđuje da Kairo živi 24 sata. Skoro svako mjesto postaje bujica onih opisanih orijentalnih mirisa, zvukova i prizora iz “1001 noći”. Stari, nepoznati pjesnik je to opjevao u stihovima: "Ko nije vidio Kairo, nije vidio svijet." Samo puki posmatrač se ne može biti. Ljudi klanjaju, sufije su u zikru, jede se, domaćinski poziva da sjednete ili uđete u njihove radnje. Prostor izgleda poput velike sarajevske Baš-čaršije... Ako su preko dana neki slučajno bili drski, navečer ovi ljudi postaju nasmijani, srdačni i izuzetno slatkorječivi, bez obzira na sva aktuelna previranja. Kako im treba novac, ubjeđivat će vas, cjenkati se i uz osmijeh prodati bar neku stvarčicu.
Mislim da se njihov karakter itekako oblikovao od blizine Sunca, modroružičastoga neba i još vreloga pijeska, koji pod prstima postaje čovjeku nekako blizak, sjajnih noći u kojima još uvijek nešto podsjeća na ono vječito i nepromjenjivo. Blistavost Sunca učvršćuje nerazdvojivu sponu između zemlje i nerazorive sile – trajnosti, čiji ritam, neovisno o vremenu, određuju smjene godišnjih doba i sve ono što se periodično vraća i ponavlja.
Otišla sam i na Trg Tahrir, po demonstracijama najpoznatije okupljalište u Kairu. Tu su uvijek neke grupice i svako nešto radi, boreći se na bilo koji način zaraditi koju svoju funticu. Prije tri godine sam na Tahriru upoznala jednoga Ahmeda i napravila intervju sa njim. Sina je izgubio u januarskoj revoluciji i mjesecima spavao na trgu. Tada mi je rekao: „Ovdje ćeš me uvijek naći“. I stvarno, kada sam god bila u prilici, svraćala sam do njega. Večeras sam ga tražila, ali niko ništa nije znao o Ahmedu.
Na putu prema kući svratila sam i u Nasr City, na Trg Rabiatul Adawiyah, mjesto u čijem je središtu i istoimena džamija, koja je naziv dobilla po najpoznatijoj ženi islamskoga misticizma, sufijki Rabiji al-Adawiyya al-Qaysiyya. Ovdje su se okupljale Morsijeve pristalice. Prošle godine su se mogli vidjeti razapeti čadori, vanjske kuhinje, poljske bolnice, 70-ak toaleta, na brzinu izgrađenih, a što se tiče naroda, preovladavala je sirotinja, dovezena autobusima iz veoma udaljenih egipatskih provincija, ljudi bez posla, a i oni koji su ga ostavili i došli u Kairo: žalosna i krajnje bijedna slika druge strane egipatske medalje, na koju se nikada previše nije obraćala pažnja. Ono što nisu glasno govorili u mikrofon, ali se znalo, većina je u kamp došla za pare i hranu. U tom narodu nezadovoljstvo vlada godinama, a svaka vlast im je obećavala napredak.
Volim Egipat, ali ga ne doživljavam u svemu kao njegovi građani. Nastojim razumjeti krajnosti, odakle stižu nedopustive razlike, miks i različitosti od četvrti do četvrti. Ogroman je grad i dok se u jednome njegovom dijelu mogu ubijati na mrtvo, već u drugome može vladati takav ambijent, da ćete se zapitati jeste li uopće na istoj planeti.
Koliko god da je neizvjesno predviđati događaje i pisati historiju makar bliske budućnosti, toliko je teško proniknuti u istinu onoga što je završeno i pripada historiji, makar i nedavne prošlosti, te ono što tek počinje... Ali kocka je već sa Sisijem bačena... i još se vrti...
Nema komentara:
Objavi komentar