četvrtak, 22. ožujka 2012.

REKAPITULACIJA DEŠAVANJA U ARAPSKOME SVIJETU IZ 2011. GODINE

Snažni društveni procesi u arapskome svijetu, koji su krenuli koncem januara 2011. godine, ne predstavljaju nikakvo iznenađenje, već neizbježne socijalne promjene do kojih je došlo zbog apsolutnoga egoizma i neodgovornosti, a što je u obračunu sa vladajućim režimima na kraju upropastilo zemlje ovoga regiona. Zapostavljenost mase, nedostatak političke slobode, ljudskih prava i intelektualne produkcije vodilo je do nekoga oblika kontrolirane anarhije u kojoj nije bio izgrađen osjećaj za državne interese. Stoga je val traganja prema demokratizaciji morao zahvatiti i arapski svijet, nakon što su takve promjene već zaživjele u latinoameričkim i istočnoeuropskim zemljama.

Spontani bunt ugnjetenih arapskih naroda nije (samo) intervencija izvana, jer nijedna vanjska sila ne bi mogla natjerati siromašnoga tuniskog studenta na samospaljivanje. Taj student je pokrenuo bujicu bijesa svoga, a onda i ostalih arapskih naroda, protiv diktatorskih režima u njihovim zemljama. Iako se sve odigralo nevjerovatnom brzinom, “arapsko proljeće“ imalo je svoju širu i dužu, kako povijesnu, tako političku i društvenu pozadinu, veću od spomenutoga suicida ili pukoga bunta arapskoga naroda. Otimanje Palestine nije nikada bilo samo palestinsko, čak ni samo arapsko, već svemuslimansko pitanje (s obzirom da se u njoj nalazi treća džamija po važnosti u svijetu, „Mesdžidu'l-aqsa”).

Sjedinjene Američke Države sve što su radile, radile su uvijek za svoju korist. Sigurno je da su imale ciljeve na Srednjem Istoku, ali niko ne može sa sigurnošću tvrditi koliko su bile umiješane u ono što se događalo u Tunisu i Egiptu, jer ove zemlje imaju svoju priču. Svaka arapska država ima svoj sistem i svoje uvjete, te se ne može reći kako se američka priča podudara baš sa tim, mada je definitivno da Washington prevashodno gleda vlastite ambicije. Uostalom, američki izvoz demokracije pomoću oružane sile odavno je proizveo u arapskome svijetu emociju, uvredljivu i bolnu, poput ritualnoga paljenja.

Nedosljednost zapadnih sila očituje se i u tome što su najprije podržavale režime u sjevernoj Africi, a zatim pomagale pobunjenicima u svrgavanju tih istih diktatura. Zapravo, potpora američke vlade demokratskim procesima u arapskom svijetu svodila se samo na podršku jednoj drugačijoj demokraciji - demokraciji transnacionalnih korporacija, koje su, izvan svake razumne sumnje, pozicionirane na samome vrhu presudnih motiva političke aktivnosti Zapada, odnosno, ukupnih vojnih i civilnih agregata njihove moći.

Nakon što je arapski svijet predao luču učenosti srednjovjekovnoj Europi, živio je dugo u nesvijesti i letargiji. Ova civilizacija doživjela je svoj pad i bila prevladana civilizacijom Zapada. U dugogodišnjem uspavanom periodu koji se itekako izražavao i u dobu egipatskih generala, mnogo toga bilo je skoro neprimijetno, zbog toga što je režim bio dovoljno čvrst i jak, uspijevajući sve probleme društva ugušiti, odnosno spriječiti.

Ali, sloboda pristigla “arapskim proljećem” i sama je zatrovana novim elementima, do te mjere da se u pojedinim situacijama izjednačava sa negacijom same riječi, jer se prije svega shvata kao nešto apsolutno, što može bezobzirno rješavati sve.

U svakom slučaju, sada se može reći, da revolucije, koje su krenule od Tunisa, najznačajnije su političke promjene, odnosno dešavanja u svijetu posljednjih dvadeset godina, preciznije - nakon rušenja Berlinskoga zida (1989. godine). Već tada je Zapad instantno podržao istočnoeuropsku opoziciju, na čijim su se zastavama i transparentima ispisivale vrijednosti: sloboda, ljudska prava, demokracija, odnosno pravna država. Prošle godine politički Zapad je bio zatečen činjenicom da diljem tristomilionskoga arapskog svijeta nije bilo nikakvih njegovih znamenja. U Tunisu, Kairu, Sani, Manami, Rijadu, pa ni u Bengaziju, nisu viđeni nikakvi zapadnjački simboli. Ne treba očekivati ni u Siriji da će narodna pobuna potražiti ozbiljniju inspiraciju u američkim društvenim obrascima.

Autokratski poredak probuđenih arapskih naroda otprema se u historiju, pa ipak, oni se vraćaju još daljoj prošlosti, svojim izvorima, od kojih najveću korist dobijaju islamisti, koji nisu složni u svim svojim namjerama.
Tako je u Tunisu, koncem oktobra 2011. godine, pobijedila islamistička stranka “Al-Nahda al-islamiyya”, u Maroku također, islamistička “Stranka napretka i razvoja” (PJD), u Egiptu “Stranka slobode i pravde”, koju je osnovalo najpoznatije islamističko bratstvo “Muslimanska braća”, što su se pojavili već tridesetih godina 20. stoljeća, zagovarajući islamski poredak u ovoj zemlji, vojnopolitičku solidarnost muslimanskih naroda i njihovo oslobađanje od zapadnih kolonijalnih sila, kao i odbranu Palestine, a čiji je rad godinama bivao zabranjen od strane egipatskih generala.

U Libiji je pobjedničko Nacionalno prijelazno vijeće, nakon svrgavanja Gaddafijevoga režima, najavilo da će novi libijski ustav biti utemeljen na Šerijatu (legislativi sadržanoj u Kur'anu i sunnetu, odnosno poruci i naslijeđu poslanika Muhammeda). Pobjeda islamista na demokratskim parlamentarnim izborima u nekoliko spomenutih arapskih zemalja, kao i njihova gotovo sigurna buduća pobjeda u Jemenu, Siriji i Alžiru, svjedoči o tome da je došlo vrijeme novoga, islamskoga koncepta države u ovome svijetu, kao i vrijeme novih međunarodnih odnosa.

Kvaliteta promjene uvijek je onakva kakvom je narod percipira, što znači da se može opažati kao nešto što dovodi do bolje pozicije ili prepreke u životu. To će pokazati i veći utjecaj Šerijata u zemljama poput Tunisa i Egipta, koje su prije svega živjele od turizma. Ovdje su sada milioni nezaposlenih, svakodnevna otpuštanja, presahla inostrana ulaganja - ambijent u kome se Zapadu ne sviđa otvarati nove kompanije ili razmišljati o nekim kapitalnim investicijama. Unatoč tome, islamisti vide ružičastu perspektivu u zabrani alkohola, bikinija na plažama i uvođenju vjerske policije, koja će kontrolirati primjerenost ponašanja ili oblačenja na ulicama. Liberali i Kopti (egipatski kršćani) u revoluciji vide čistu manipulaciju.

U takvoj atmosferi Izrael nastavlja sa svojom okupacijom palestinskih teritorija na Zapadnoj Obali i u području Jerusalema, dok se Palestina nastavlja boriti u Organizaciji ujedinjenih nacija za priznavanje svoje državnosti na koju se ovo najviše međunarodno političko tijelo obavezalo.

Iako je arapski svijet odavno zahvaćen sveobuhvatnom krizom razvoja, to nije primarno bila rezultanta ekonomskih, već socijalnih i polititičkih uzroka. Međutim, prošla godina, obilježena epohalnim karakterom pobuna, zemlje kao što je Egipat ili Libija, bacila je na koljena u svakome smislu, prije svega u ekonomskome.

Politika čvrste ruke, kao i prihodi od izvoza nafte i prirodnoga plina omogućili su autokratskim monarhijama Arabijskoga poluotoka da izbjegnu iskušenja i udarce kojima su bile ili još uvijek su izložene republikanske arapske diktature u Tunisu, Egiptu, Libiji, Jemenu i Siriji. Vlasti bogatih rentijerskih država Zaljeva nisu bile izložene pritisku vlastitih građana za demokratizacijom postojećih autokratskih institucija, jer su im osiguravale natprosječne materijalne uvjete života, potkupljujući ih raznim beneficijama. Dakle, sa novcem se Saudijska Arabija, Katar, Kuvajt, Ujedinjeni Arapski Emirati (Abu Dabi, Dubaji, Ažman, Fudžairah, Ras Al-Kaimah, Sardžah i Um Al-Kuvain), Oman i Bahrein, održavaju na vlasti, tako da nisu bili na udaru serioznijih pritisaka u vezi sa reformama. Mubarakova vlada nije bila spremna zadovoljiti zahtjevima za veće otvaranje političkoga sustava, niti su subvencije za hranu siromašnijim slojevima stanovništva bile dovoljne da bi spriječile masovne demonstracije.

Iskreno govoreći, svjetski mediji su se od početka protesta protiv republikanskih dikatora, prvenstveno u Jemenu, Libiji i Siriji nadmetali u opisivanju zločina tih režima. Omiljena meta je bio Gaddafi, a sada Bashar Al-Asad. Čak i katarska satelitska TV Al-Jazeera, koja se proslavila objektivnim izvještavanjem o “arapskom proljeću” u Tunisu i Egiptu, puštala je u eter samo šture vijesti o protestima u Bahreinu. O unutarnjim problemima arabijskih monarhija još uvijek se malo, gotovo ništa ne objavljuje. Nema kritike njihovih suverena, a sve te autokratske dolarske države, koje drže vlastite podanike u pokornosti, i to ne samo raznim materijalnim davanjima, već punom kontrolom njihovoga ponašanja, čak po potrebi i primjenom sile.

Jedino se u Kuvajtu redovito provode parlamentarni izbori i u parlamentu djeluje legalna opozicija, pod čijim je pritiskom emir Sabah Al-Ahmad bio prisiljen smijeniti svoje ministre i premijere, dok u svim ostalim zaljevskim zemljama zastupnička tijela na nacionalnim i lokalnim razinama imaju isključivo savjetodavnu funkciju. Sindikalno udruživanje nigdje nije dozvoljeno. Svakako je najrestriktivnija saudijska dinastija, koja se drži bukvalne primijene šerijatskoga prava (za manje zločine krivci se kažnjavaju određenim brojem udaraca šibom, za teže krađe odsijecanjem jedne ili dvije šake, a za pljačke ubojstvom, odsijecanjem glave).

Kada je riječ o epohalnim dešavanjima na Bliskome Istoku iz 2011. godine, možemo zaključiti da su Arapi sa jedne strane uzeli stvari u svoje ruke, smanjujući utjecaj Zapada, a sa druge da su ti isti Zapadnjaci počeli dobijati strateške partnere u zaljevskim zemljama, kao što su Ujedinjeni Arapski Emirati i Katar, kojima nije bilo u cilju da nemiri pređu njihove granice, dok jačaju svoj politički utjecaj i ulogu u ovome dijelu svijeta, probodenom „arapskim proljećem“.

Nema komentara:

Objavi komentar