ROMAN U ARAPSKOME SVIJETU. MAHFOUZ KAO ZAČETNIK ARAPSKOGA MODERNOG ROMANA (III dio)

„Najveća intriga istine je da nikome sama put do sebe ne utaba

i da nikome nadu u njeno dostizanje ne oduzima.

Prepuštanje stvorenja opasnostima slobode bezvrijedno je kao sirutka,

jer u morima slobodnoga mišljenja bi se stvorenja podavila.

Ko pomisli da je do istine stigao, sa njom se raziđe,

a kome se učini da se sa njom razišao, na nju nabasa.

Do nje se stići ne može, kao što se od nje pobjeći ne može, a bez nje se nikako ne može“.

(Naguib Mahfouz)

Kada naoko ne govore ni o kakvim promjenama, romani, koji su najčešće bijeg od stvarnosti, preispituju tradiciju i iščekivanja. Obično se čitaju sa određenom dozom nevinosti, kao nešto što nije povezano sa našom prošlošću i očekivanjima. Pa ipak, svi ti romani u koje bježimo, poput Alise (u Zemlji Čuda), koja je potrčala za zecom i upala u rupu, na kraju nas dovode do toga da ispitamo i stimuliramo vlastitu realnost. U određenome smislu, želja za ljepotom, instinktivni nagon da se borimo sa iskrivljenim oblikom stvari, odvode nas u ono što generalno označavamo kulturom.

Epohu renesanse historičari kulture nazivali su “otkrićem svijeta i čovjeka” (Jules Michelet), “preporodom antičke starine” (Ivan Foht), “zlatnim dobom hiljadugodišta” (Friedrich Nietzsche), “najvećim progresivnim prevratom što ga je čovječanstvo do tada doživjelo” (Engels). Poslije sirovih i mračnih srednjovjekovnih dana u Europi se pojavljuje prvi pravi roman (Cervantesov, satirički viteški “El ingenioso hidalgo Don Quijote de la Mancha” / „Veleumni plemić Don Kihot od Manče”, iz 1604. i 1614. godine, mada se po nekima kritičarima, uzima već i Rabelaisov “Gargantua i Pantagruel”, 1532-1564. godine, pisan tehnikom pikarskih romana), dok se o preporodu govori kao o jednome odsjeku vremena, eposi ili periodu u postepenome razvoju ljudskoga duha, kada su promjene zahvatale čitav život, a ne samo jedno njegovo područje, odnosno cijeloga čovjeka, a ne samo jedan njegov dio.

Zasnovana na empirijskome doživljaju svijeta i kritičkome odnosu prema autoritetima, renesansa je oslobodila bujicu stvaralačke energije. Svijet u kome je stvoren renesansni umjetnik bio je mnogo složeniji od svijeta njegovih prethodnika. U XVI i XVII stoljeću, naglašavali su se znanstveno opažanje i opisivanje, konkretni i specifični jezik. U doba prosvjetiteljstva postat će jasno da te vještine ne mogu biti korisne za roman. Dok je novi duh renesanse razbio univerzalističku koncepciju svijeta i u Europi se individualizam afirmirao kao kritička i antidogmatska svijest, koja obuhvaća sva područja čovjekovoga misaonog i praktičnog života, dotle je u arapskome svijetu duga okupacija i uzimanje vlasti nepovoljno utjecalo na duhovnu nadgradnju, koja će u izvjesnom smislu po broju ideja neminovno stagnirati.

Arapi, koji su bili učitelji Turcima, kao što su Grci bili Rimljanima, došavši pod vlast ratobornih sultana, predali su luču učenosti srednjovjekovnoj Europi i utopili se u sveopćem sivilu Osmanskoga carstva. Pod ovakvim okolnostima teško bi bilo i očekivati brži razvoj kulture i književnosti. Istina, pisalo se svašta, ali cijeloj produkciji nedostajala je originalnost. U svojoj nenadmašnoj knjizi, relaksirajuće i informativne vrste, „1001 noć na Zapadu“, Robert Irwin, predavač moderne povijesti na Oxfordu i srednjovjekovne povijesti na Univerzitetu St. Andrews, romanopisac, arabist, autor brojnih specijaliziranih studija o politici, umjetnosti i misticizmu Srednjega istoka (kao što je“Srednji istok u srednjem vijeku”) zadivljujuće je produbio ugođaje za čitanje arapskih priča, prikazujući svaku priču kao vrhunsko djelo imaginativne književnosti.

Uvidjeli smo da je u arapskome svijetu izostanak epa zamijenila anegdota, basna, aforizam, priča. Možda baš „Hiljadu i jedna noć“. Zapravo, „Hiljadu i jedna noć“ sadrži i herojske epove, i mudronosnu književnost, i basne, i kozmopološku fantaziju, i pornografiju, opscene šale, mističke bogougodne pripovijesti, hronike o životu, retoričke rasprave, cijelu hrpu poezije, pa čak i romane. Jer, neke pripovijesti, duge i na stotine stranica, mogle bi se zvati romanom (engleski teoretičar romana, Edward Morgan Forster (1879 – 1970), ironično je za roman rekao da označava pripovijest od preko 50. 000 riječi). Ustvari, one jesu roman!

Iz duha arapske priče izvire cijeli bazar srednjovjekovnoga i renesansnoga Istoka – preplavljenoga mirodijskim paprenostima, briljantnim malenkostima i komadićima, jer pričalac „prosipa”, u toku pripovijedanja jedne izvanredne priče, očaravajući vodopad tajanstvenoga, zakučastoga, egzotičnoga, ezoteričnoga... Arapska književna tradicija često iznenađuje izazovnim suprotstavljanjem sjećanja i aktuelnosti. Izvanredni povijesni kontinuitet Orijenta impresionirao je Shakespearea, Calderona, Flauberta, Malrauxa i mnoge druge svjetske književnike.

Fascinantnost u takoreći ezoteričnome doživljavanju arapskih priča izražavao je i Jorge Luis Borges, jedan od najslavnijih pisaca dvadesetoga stoljeća - “Čovjek osjeća da postaje izgubljen u ‘Hiljadu i jednoj noći’, zna da ulaženjem u tu knjigu može zaboraviti vlastitu hudu ljudsku sudbinu; može stupiti u jedan svijet sazdan od arhetipskih figura, ali također i od pojedinaca”.

Umjetnost se događa. Knjiga je čudotvorna stvar među stvarima, zagonetna sveska „zagubljena“ među sveskama, što (ne)ujednačeno nastanjuju “ravnodušni“ kozmos, sve dok ne pronađu svoga čitaoca, čovjeka predodređenoga za njene simbole. Tada se dešava jedinstvena emocija, ona čudesna pitalica, koju ne mogu olahko zaključiti ni psiholozi, a ni retoričari.

Neizmjerni je utjecaj priče na modernu arapsku književnost. Od dvadeset i dva arapska rukopisa „Noći“ („Alf Layla wa Layla“), koja su preživjela do danas, za većinu je Hermann Zotenberg (1836, Silesia – 1894, Paris), istaknuti orijentalist i arabist, identificirao (teza poznata kao Zotenbergova “Egipatska recenzija”) da su napisani u Egiptu ”u dolini koja već hijadama godina zrači magičnome privlačnošću, gdje kao iza vela uskovitlane prašine, što blista na suncu, izranja kultura čovječanstva.“

Dekadencija arapske književnosti bio je period kompilacija i podražavanja literarnim uzorima minulih dana. Možda je tačno i vjerovanje da se u zapadnome dijelu islamskoga svijeta, kojim su dominirali Turci i u kome je postojala izvjesna težnja da se potisne arapski jezik, najbolje tradicije islamskoga duha nisu nastavile u književnome stvaranju Turaka muslimana, dok na krajnjem arapskome zapadu, u provincijama koje su ostale van domašaja Osmanlija, djela nekolicine pisaca bila su na nivou onih iz zlatnoga doba (a to je vrijeme abbasidskoga carstva, koje je trajalo od 750. do 1258. godine).

Sa osmanskim osvajanjem Egipta i Sirije (1516-1517) većina zanata i trgovina u gradovima ovih provincija bila je organizirana u esnafe, ekonomsko-društvene organizacije zanatlija ili općenito savezi ljudi istoga zanimanja i istoga društvenog reda. Tako su postojali i esnafi pripovjedača. Istina, u srednjovjekovnim arapskim zemljama profesionalni pripovjedač nije uživao visoki status. Irwin je mišljenja da je pripovijedanje priča u arapskome svijetu bilo čvrsto spojeno sa sufizmom i derviškm redovima.

Kritika tradicije i osporavanje utvrđenih vrijednosti svjedoče o razbijanju predstave o vječnim istinama i o nužnosti njihovoga ispitivanja u okviru historijskoga trajanja. Tu se može diskutirati i o pitanju koliko je historija zaista učiteljica života.

Europski period renesanse, koja je ime dobila zbog uvjerenja kako obilježava preporod (renaissance, francuski - obnova, procvat), izgrađen je na osnovama antičke kulture. Interesantna je izjava lica B u igrokazu splitskoga autora Darka Pivca, “Pri dnu”, kada kaže: “Vi biste Europljani još tavorili u mračnom srednjem vijeku da se 6-7 stoljeća prije vaše renesanse nije dogodila arapska renesansa”. Renesansa počinje nakon dolaska Europljana u dodir sa istočnim znanjima (nažalost, ne razmjenom studenata, već putem križarskih ratova). Nemojmo se zavaravati - europska renesansa nije izlazak iz crnila srednjega vijeka, već najdugotrajnija revolucija na tlu Europe.

Puno toga što se misli da se događalo u srednjem vijeku ustvari dogodilo se u renesansi. Zamislimo se nad ovom činjenicom: stanovnici arapsko-islamske Španije (Andalus, 711-1492), kako navodi španski orijentalist Hulian Ribera, bili su “jedini europski narod u koga je istinski cvjetala umjetnost, u raznim vrstama i formama. Kada je Europa u XII i XIII stoljeću (naravno n.e.) polazila u svoj misaoni, tehnološki, naučni i književni preporod, Andalus je imao najsnažniji utjecaj u oblasti filozofije, astronomije, medicine, pripovjedne književnosti i pjesništva”. Stav znamenitoga francuskog profesora Gustava Lobona je “da se na historijskoj sceni nisu pojavili Arapi, ustvari islam, moderna europska renesansa bi kasnila nekoliko stoljeća.”

Renesansu će zamijeniti barok (barocco, portugalski – biser manje vrijedosti, nepravilnoga oblika), posljednji veliki zapadnoeuropski pravac, koji nema onaj opći, zajednički karakter, što je imala renesansa. Barok je bio umjetnost kontrareformacije, pokreta Katoličke crkve koji je trebalo da joj povrati moć, uzdrmanu reformacijom (u Francuskoj, koja je u XVII stoljeću pod Lujem XIV postala najizrazitiji primjer apsolutne monarhije).

Uslijedit će klasicizam, pravac koji se počeo formirati još u vrijeme renesanse, a dostigao je svoj puni procvat u Francuskoj, Njemačkoj, Engleskoj i Rusiji tokom XVII i XVIII stoljeća, da bi u prvim desetljećima XIX stoljeća još uvijek ustrajao u nekim književnostima u vidu pseudoklasicizma, koji je reakcija na bogatu retoriku baroka i uzibanost njegove forme, osobito u pjesništvu, što se očituje kao povratak jednostavnosti.

Za razliku od modernoga europskog romana koji je izrastao na pretpostavkama historije ideja, koja još od antike shvaća vrijeme kao konstitutivni element bića, arapski roman se rađa na stoljećima „ušutkanoj“ proznoj tradiciji, gdje vrijeme kao odrednica nije imalo istoga utjecaja na postojanost. Iako je poznavanje priča dio „adaba“, prava književnost je imala nizak status u srednjovjekovnome arapskom svijetu. Vrlo raširena priča poznata kao „khurafa“ je fantastična kaza, fiktivna i lažljiva, bajka, krcata kolokvijalizmima, a kao žanr potječe i nalazi se u “Hiljadu i jednoj noći”. Pisana je jednostavnom prozom.

Dok je proza u rimi, kakva se upotrebljavala na dvoru, postepeno prelazila u službeni jezik sa dugim rimovanim paragrafima, prepunim metafora koje su prelazile u praznoslavlje, u X stoljeću ona je postala osnovom za poseban književni oblik, zvan maqama. Maqame, kao vrsta žanra, nižu zabavne anegdote u rimovanoj prozi, izlažu različite teme, odražavaju prilično dramske situacije, a zbog svojih književno-jezičkih osobina prava su riznica erudicije i posljednja originalna tvorevina arapskoga srednjovjekovnog duha.

U srednjovjekovnoj viziji vremena, kontinuitet supstance ispoljava se kao objava božanske milosti, poput primarne datosti bića. U ovome periodu dat je i konačni oblik „Hiljadu i jednoj noći“, čije je jezgro priča prevedeno sa perzijskoga jezika još prije X stoljeća. Zbirka se, međutim, i dalje širila (u XIII i XIV stoljeću ovoj zbirci se pripojio kairski ciklus) – sve do XV ili XVI stoljeća, kada je dobila nama poznati oblik, asimilirajući i poučne priče iz učene tradicije, kao i čitave popularne romane. Irwin tvrdi da je uočljivo kako su “učeni ljudi imali dobru ulogu u uvođenju novih i stranih elemenata u repertoar arapskoga pripovijedanja” i navodi primjere: “Al-Ghuzuli je bio berberskoga porijekla, Al-Ayni bio je Turčin, a Ibn Arabshah je bio poliglot”.

Arapski svijet baštini kulturu riječi. To je narod, koji poeziju cijeni iznad svega i ne drži mnogo do prozne riječi, a “Hiljadu i jedna noć“, mada ima i poezije, ipak je prozno djelo. Arape pomalo iritira Šeherzadin jezički nemar. Ona je u izražavanju prilično komotna, a Arapi vole strogo shematizirati kada je u pitanju riječ, uokviriti je, postavljajući određene kanone. Stoga ih Šeherzadina pripovjedačka sloboda iritira.

Kako arapska literatura ne drži mnogo do prozne riječi, tako Khalila Gibrana, koji je proslavio arapsku književnost na Zapadu, na Istoku ne cijene dovojno. Mahfouzov značaj i veličinu također. Radi se o kulturi kojoj tek predstoji afirmacija u proznome stvaralaštvu. Tek u posljednje vrijeme arapski svijet postaje svjestan značaja “Hiljadu i jedne noći”, zahvaljujući njenome otkriću na Zapadu i efektima koje tamo proizvodi.

John Barth (rođen 1930), američki pisac dugih, ambicioznih i ponešto haotičnih romana (kao što su “The Sot-Weed Factor” i “Giles Goat-Boy”), u nas poznat po eseju “Književnost iscrpljenja“ i zbirci “Izgubljen u lunaparku: Proza za tisak, vrpcu, živi glas”, smatra da je “priča o pričanju priče također – priča.” Napuštanjem klasične realističke mimeze i upuštanjem u brojne jezičke igre, navodi pomalo kriptičke formulacije, te maksime kako je rješenje za piščevu bilježnicu pisati književnost o književnosti.

Zajedničko srednjovjekovnome arapskom i kršćanskom europskom svijetu je razglašeni ukus za fantastično. Iz sklonosti ka fantastičnome u arapskoj književnosti razvio se čitav jedan žanr – ‘aja’iba, što je predstavljalo književnost koja opisuje čuda. O ‘aja’ibu je pisao Roy Mottahedeh (“Loyalty and Leadership in An Early Islamic Society”), kao i Mohammed Arkoun, Jacques Le Goff, Tawfiq Fahd i Maxime Rodinson, koji su urednici “L’Entrange et le merveilleux dans l’Islam medieval” (Paris, 1978). Knjiga Tzvetana Todorova “The Fantastic: A Structural Approach to a Literary Genre” (Ithaca, 1975) bila je pokušaj da se demarkira žanr fantastičnoga u priči.

Međutim, srednjovjekovni kršćanski svijet i islam nisu dijelili isti natprirodni svijet. To se uviđa u slučajevima, koji govore o duhu i vještacu. U kršćanskim zemljama duhovi su zamišljani kao neispovijeđene duše, koje tragaju za osvetom, odrješenjem grijeha ili kršćanskim pogrebom. Kršćanska doktrina o Čistilištu podrazumijeva molitve i djela živih, koji mogu pomoći mrtvima. Čistilište se ne pojavljuje u pravovjernome muslimanskom poimanju onosvjetskoga života. Premda duhovi nemaju pravu ulogu u islamskome viđenju svijeta, domaći kršćani vjerovali su u duhove. Vračar, vještac, u islamu nije smatran slugom đavola, već je prije smatran gospodarem džina.

Pisane su knjige o čudima Egipta i kozmosa kao cjeline. To je sudbonosna crta arapskoga nacionalnog karaktera i metafizičke drame ljudskoga postojanja, vječna sklonost da se neka ideja neposredno transponira u konkretnu stvarnost.

Roman, koji počinje epohom spoznaje i saznanja, u Arapa je veoma mlad književni rod. Ovome periodu pripada i „Roman o Antari“ (Sirat 'Antarah), o slavnome predislamskom vitezu i pjesniku, čiji su doživljaji bili najomiljenija tema narodnih pripovjedača. To je najpoznatiji popularni arapski roman. Neki ga pokušavaju prikazati kao ep. Edward William Lane (1801-1876), britanski orijentalist, prevodilac i leksikograf, u poglavlju o pripovijedanju priča u djelu „Maniri i običaji modernih Egipćana“, zapazio je da su usmena recitiranja u ranome XIX stoljeću bila rijetka, te da su popularniji i radiji, kako pripovjedačima, tako i slušateljstvu, bili epovi posvećeni junačkim djelima Abu Zayda, Al-Zahir Baybarsa i Antaraha.

Abu Zayd je bio crnoputi sin jednoga arapskog poglavara plemena Halili. U različitim pripovjedačkim verzijama veličaju se podvizi Arapa iz plemena Halili kao i njihove pobjede nad Berberima iz XI stoljeća u Sjevernoj Africi. Junaštva Abu Zayda i njegovoga plemena recitirana su uz muzičku pratnju.

Djelo “Sira of Al-Zahir Baybars” (Životopis Al-Zahira Baybarsa) bilo je slijedeći najpopularniji ciklus pripovijesti u Kairu XIX stoljeća. Pretpostavlja se da je ova saga počela poprimati oblik u XV stoljeću, a zasnovana je na junaštvima stvarnoga života sultana Al-Zahira Baybarsa Prvoga u Egiptu (vladao je 1260-1277) protiv križara i Mongola.

Suprotno popularnim epovima o Abu Zaydu i Al-Zahir Baybarsu, ep o Antarahu (“Siratu Antar”) nije se mnogo tražio. Antarah je bio takva inspiracija da pjesme o njemu broje oko 10. 000 stihova. Dakle, razlog njegove “nepopularnosti” je u dužini pjesme (moderno štampano izdanje broji 32 sveska). Biografija Antaraha, poluarapa, poluabesinca, predislamskoga pjesnika i ratnika iz VI stoljeća, za koga kao historijsku ličnost nema sumnje da je zaista postojao, oslonjena samo na pozitivne činjenice, dosta je štura. Iako mu je otac bio jedan od uglednijih ljudi plemena Abs, zbog majčinoga statusa proveo je djetinjstvo kao rob, čuvajući stoku. Pošto se zahvaljujući svojoj snazi i vještinama istakao u međuplemenskim borbama, stekao je slobodu i slavu. Ovaj biografski kostur uskoro je odjenut brojnim legendama, okupljanjem vrlo raznorodnih predanja oko izvorne beduinske priče, o njegovim viteškim podvizima, ljubavi prema Abli i uzaludnim nastojanjima da je osvoji.

Poznat, osim po junaštvu i po svojim stihovima, Antarah je sa kasidom spjevanom pred Dahisov rat ušao u korpus Mu’allaqata, sedam zlatnih oda prijeislamske književnosti. Fragmenti legendi i stihova doveli su u konačnici do formiranja slavne epopeje o ovome junaku, tako da se u poznijim redakcijama nakalemio na nju čitav niz kasnijih događaja iz višestoljetne arapske historije, kao dokazu da je svojim vrlinama čovjek ropskoga porijekla, čak miješane rase, mogao steći status koji su imali i "čistokrvni" Arapi. “Siratu Antar” je rimovana proza. Ljudi koji su zarađivali za život kazujući priču o Antarahu zapravo čitali su priču iz knjige. Ovaj ep je u XX stoljeću postao aktuelniji od spomenutih epova. Svijet romana o Antarahu nastao je iz neposrednoga kontakta sa realnošću života, iako nije vodio računa o okvirnim datostima duha vremena, tako da su to uglavnom derivati i imitacije legendi. Zna se za redakciju Yusufa ibn Ismaila, čuvenijega kao Ibn al-Kabir iz XIII-XIV stoljeća.

U kritici „novijega“ kova vitezovi nisu toliko značajni kao što to postaju seljaci, narodnjački karakter, što se posebno očitovalo u ruskoj kritici. Taj živi, iskonski, pravi narodni duh, isplovljavat će i u arapskoj literaturi. I poezija je izražavala duh svoga vremena, ali kratka priča je postala najdubljim umjetničkim izrazom XIX stoljeća. Sve više se shvaća da umjetnost nije ni snobovska, ni kukavička. Ona uči seljake kako koristiti alatke za zemlju, od mladih vojnika čini pjesnike, dizajnira ženske haljine, piše burleske za tvornička pozorišta i čini još hiljadu korisnih stvari. Znači, nikoga ne treba zbunjivati činjenica da je umjetnost korisna koliko i hljeb.

Književnost, slično drugim umjetnostima, nije dar koji bi mogao opstati bez širokih znanja iz svih oblasti. Ideje koje se nalaze iza priče, moraju nam doći putem iskustva čitanja knjige, a ne kao nešto što možemo uhvatiti. Put svake prave knjige je osebujan, drugačiji, učahuren ponaosob, te se kraj svih ideja ne može nazrijeti i predvidjeti. Ni ona Alisa u Zemlji Čuda, kada je potrčala za zecom, obučenim u prsluk i sa satom na ruci, koji je ponavljao „kasnim, kasnim”, nije znala kuda tačno ide. Ni mi, bez pedantnih čitanja, ne možemo uvijek znati gdje ćemo i kako sa kojom knjigom završiti.

Kraj trećega dijela. Nastavlja se...

ROMAN U ARAPSKOME SVIJETU. MAHFOUZ KAO ZAČETNIK ARAPSKOGA MODERNOG ROMANA, II dio

„Vrijeme je jeziv saputnik.

Šta vrijeme čini svome saputniku?

Namiče mu nevidljivu masku,

koju on nikako ne uspijeva skinuti.“

(Naguib Mahfouz)

U počecima svih umjetničkih stvaranja ljudi su sve gledali kroz prizmu svoga stvaralačkog duha i nesvjesno su stvarali jedan novi svijet, ljepši i bolji od onoga koji ih je okruživao. To i jeste bila osnovna težnja čovjekova, koja je stvorila sve ono što podrazumijevamo pod pojmom kulture. Ako je svijet romana nastao iz neposrednoga kontakta sa realnošću, tehnika romana i estetski kanoni oblikovali su se u skladu sa razvojem piščeve vizije svijeta i poimanja čovjeka u društvu i historiji.

Uslijed nedovoljno razvijene pismenosti, Al-Kur’an (“Knjiga, ono što je učenje, recitiranje“ Muhammedove, od Allaha primljene Riječi-Objave) se učio napamet, a konačnu redakciju objavljivanja doživjet će u vrijeme trećega halife Osmana (644-656. godine). Sveta Knjiga će osobenošću svoga proznog stila, bogatom asonancom, rimom i metaforama, postati vrelo meditacija za mnoge književnike, koji će primarne etičke vrijednosti, svoja socijalna i politička ubjeđenja eksplicirati pozivanjem na ovaj tekst i često ga navoditi u svojim esejističko-teorijskim razmatranjima.

Za razliku od Zapada, oduvijek sklonoga racionaliziranju, čija je tradicija izgradila veliku polarizaciju i dihotomiju između racija i imaginacije, istočni, orijentalni svijet, više je volio pustiti na volju imaginarnome. To je jedna od kulturoloških različitosti. Tajna leži u neizmjerno širokom prostoru, čiji obzor je beskrajan. Blistavost Sunca učvršćuje nerazdvojivu sponu između zemlje i nerazorive sile – trajnosti, čiji ritam, neovisno o vremenu, određuju smjene godišnjih doba i sve ono što se periodično vraća i ponavlja. Jaka povezanost sa davnom prošlosti ostala je na području narodnih pjesama, legendi i priča, koje su Arapi, skupljeni u dugim toplim noćima, rado slušali. Usmeno su ih prenosili pripovjedači, koji su, zavisno od perioda, bili jednostavno zabavljači ili imali ulogu propagatora novoustanovljene religije. Ono što uvjetno očarava čitaoce na Zapadu, metaforički rečeno, blizina je neba i zemlje. Na ulazu u pustinju Život izaziva Smrt, koja je tek drugi oblik života. Ovdje su ljudi naučili mjeriti vrijeme pomoću kalendara, bilježiti kretanje zvijezda, geometrijski dijeliti zemlju, ali prije svega, ovdje je nastala najveća od svih zamisli: ideja o vječnosti.

Historijske priče i legende uklopljene su u historiju, zabavne priče u adab (moderna arapska riječ za književnost, ali prvobitno je značila pravilo ponašanja, duhovnu disciplinu, uljudno znanje, talent), dok su jedino poslovice, što su postale dio arapskoga načina izražavanja, sakupljene u zbirke i filološki obrađivane. Sasvim je očit doprinos predislamske perzijske književnosti pripovjedačkoj vještini srednjovjekovnih Arapa. Perzija, koja je cijenila mudrosnu književnost, priče i basne, prožima arapsku kulturnu baštinu više od drugih naslijeđa drevnih semitskih civilizacija i klasične starine.

Ali, od iskona do naših dana, nijedan oblik umjetničkoga stvaralaštva Arapi nisu njegovali toliko brižljivo i sa tako mnogo dara kao poeziju. U sjenci sjajne poetske tradicije, drugi se oblici umjetničkoga stvaralaštva dugo nisu uspijevali razviti. Poezija, koja predstavlja produkt dugotrajnoga razvitka, a čiji najstariji zabilježeni fragmenti potječu iz druge polovice petoga stoljeća, bila je najplemenitija i najizazovnija književna forma; ono što je privlačilo najambicioznije, najsofisticiranije i najsmionije praktičare.

Ibn Hazm (994-1064) iz Kordobe, koji je svoju karijeru književnika počeo poezijom, naveo je osnovne teze o nastanku i razvoju stare arapske poezije, te psihološki vješto analizirao pojavne oblike koncepcije o kompleksnosti ljubavnoga osjećanja za razumijevanje arapskoga pjesništva u svome proznom spisu „Tawq al-Hamama“ (Golubičin derdan).

Pa ipak, historija književnosti još uvijek nije ubjedljivo razjasnila iznenađujuću nesrazmjernost između popularnosti i prevashodstva poezije u arapskome svijetu. Kako je poezija bila na najvišem angažiranom stupnju, ona se i kroz srednji vijek zahvaljujući svojoj ogromnoj popularnosti i masovnoj prihvaćenosti u narodu, širila usmenom predajom, iako arapska poslovica kaže da je „pero najmoćniji vračar.“ Valjana periodizacija stare i srednjovjekovne književnosti ovoga dijela svijeta nikada u potpunosti nije izvršena. Iz spominjane kaside, tačnije iz njenoga ljubavnog prologa, nasiba, razvila se samostalna ljubavna lirika, gazel. Najznačajniji predstavnici gradske ljubavne lirske pjesme bili su Omar ibn Ebi Rebi’a, Al Ahvas i Al Yemeni.

Razvoj proznoga stila započeo je krajem umajadske vladavine (661-750). Tačno je da Arapi za svoje priče dobrim dijelom duguju prethodnicima i susjedima, ali to je jedna univerzalna kulturološka karakteristika. U srednjovjekovnome arapskome jeziku nije postojala riječ za literaturu. Spomenuti adab ili lijepa književnost proizvod je arapsko-perzijske sinteze, a razvio se iz zbirki pouka i moralnih normi. U spise koji su služili kao sredstvo općega obrazovanja sastavljači su unosili raznovrsne pripovjedne dodatke, perzijske i arapske mitove i kazivanja, ponekad i biografije znamenitih ljudi. Klasični adab transformirao se u nauku, filozofiju i etiku sa jedne strane, dok se sa druge strane, njegov trivijalni element osamostalio i prerastao u zabavnu, beletrističku literaturu. Rezultat ovakvoga razvoja su zbornici priča, koje su uvijek bile omiljene među Arapima (priče o Lokmanu, folklornoj ličnosti koja se spominje u Kur’anu, zbirka priča o Gohi, koji je postao personifikacija komičnoga junaka, te zbornik o ljubavi “Magnun - Layla”).

Pojavljuje se sufizam, islamski misticizam i askeza. Pouzdano se zna da izraz tesawwuf, koji je nastao od arapske riječu suf'a ukazuje na odjeću od vune koja je postala životni pratilac sufija, prvi put upotrijebljen polovicom IX stoljeća, dok je pluralni oblik – sufijjeh (od riječi sufij), što označava grupu ili red sufija, zabilježen već 814. godine u Aleksandriji. Mnoštvo simbola i sakriveni subjekt čini sufijsku poeziju teško prohodnom. Ona se zapravo može iščitavati u slojevima i najčešće je prvi utisak varka. Jer, nerijetko se neka izrazito sufijska pjesma doima kao ljubavna, ovozemaljskoga značenja. Ako se pravilno iščita, u njoj se neće naći ništa od profanoga sadržaja. Autori lirsko-tesawwufskih pjesama u pravilu su pripadali jednome od derviških redova i često su svoju poeziju pisali u osami tekija. Već iz njihove pripadnosti tarikatima (putevi prema Allahu, islamske duhovne discipline) podrazumijeva se pjevanje u slavu Boga i vječne težnje približavanja Apsolutu. Egipatski pjesnik Ibnu l-Farid (1181-1235) smatra se najpoznatijim sufijskim pjesnikom arapskoga jezika.

Poetska je tendencija ujedno predstavljala težnju da se olabave okovi tradicije, inspirirane prije svega Perzijancima, koji su imali dugu kulturnu predaju, a infiltrirali su se u cjelokupno državno tkivo ranoga abbasidskoga halifata. Tako je došlo do odmjeravanja snaga između staroga i “modernoga”. Pjesnici novoga stila sa ironijom su se odnosili prema beduinskoj poeziji. Njegovali su neprikosnovena pravila stare poezije u pogledu metra, stiha i rime, ali birali su nove teme (tjelesnu ljubav, vino, životnu mudrost…). Kao rezultat preplitanja ovih pjesničkih tendencija nastat će pravac koji se može nazvati “neoklasicizmom”.

Srednji vijek je uspio „da pomiri mnogo toga raznorodnog i da unutar velikog elekticizma razvije, spram antike, jednu novu osjećajnost. Pomiruju se tu i sjedinjavaju ideal svjetlosti i 'mrak' srednjovjekovlja, mistična ekstaza pred vjerskim tajnama i erotski osjećaj tjelesnosti, proviđenje svetaca i izoštrenost osjeta (Muhamed Dželilović u Predgovoru Danteove „Božanstvene komedije“). Ne treba zanemariti činjenicu o bliskim kontaktima između kršćanske Europe i arapskoga islamskog svijeta putem trgovine, hodočašća u sveta mjesta, kao i križarske ratove. Arapska djela su se masovno prevodila na latinski jezik. Uloga, nekada islamske Sicilije i Andaluzije, nesumnjivo je bila važan faktor i bitno je utjecala na razvoj europske misli. Ovaj koncept nije tek najnovija izmišljotina koju su proizveli muslimani radi priskrbljivanja slave svojoj vjeri. To potvrđuje Dante i sasvim je vidno u njegovome stavu prema Masharu–al-Falakiju, Al – Farganiju, Al–Bathmiju, Al–Farabiju, Ibn–Sinau (Aviceni), Al–Gazaliju, Ibn Rušdu (Averoesu) itd.

O utjecaju arapskih izvora i islamske misli na Dantea, tezu je prvi razvio Miguel Asin Palacios (1920. godine), španski katolički intelektualac, u svome izvrsnom djelu „Muslimanska eshatologija i Božanstvena komedija“, posvetivši četvrti dio knjige iscrpnome proučavanju mogućnosti prenošenja priče o Muhammedovome noćnom putovanju („Muhammedovo uzdizanje“) preko arapskoga jezika u kršćansku Europu, a posebno do Dantea. On nije imao nikakvoga razloga za bilo kakvo krivotvorenje.

Suglasno tome Robert Irwin (u “1001 noć na Zapadu”) kaže da „europska književnost, sa svojim pojedinačnim genijima (među kojima su Dante, Bokačo, Čoser), uveliko je dugovala anonimnim pripovjedačima priča arapskoga svijeta! Arapi su izmislili i izvezli barem toliko pripovjedačkoga nauka koliko su i uvezli, a kršćani su preuzimali arapske priče često iz njih odstranjujući sve njihove specifične islamske crte.“

Rimovana proza mogla se pisati, ali prozni stil se nije više koristio samo u spisima iz teologije, historije, filozofije i nauke uopće, već se u stoljećima abbasidske vladavine javlja i prozna književnost u pravome smislu riječi. Ibn al-Muqaffa (ubijen u vrijeme vladavine abbasijskoga halife Al-Mansura, koji je vladao u periodu 754-775. godine), vjerovatno je prvi koji je preveo jedno djelo iz književnosti. Tako je perzijska varijanta zbornika indijskih basni „Kalila wa-Dimna“, prevedena na arapski jezik i postala neraskidivi dio ove književnosti. Arapske su verzije perzijskih djela rijetko bile nezavisni prijevodi. Na primjer, prijevod „Kalila wa-Dimna“ uveliko je inspirirao arapske autore, te su svojim umijećem prerađivali, ali i proizvodili nove tvorevine. Neizmjeran je bio ugled etike i političke filozofije „Kalila wa-Dimna“. Tokom srednjega vijeka afirmirano je kao jedno od najvećih književnih djela na arapskome jeziku. “Layali alf layla” (Hiljadu i jedna noć) su smatrane nemoralnim, prostim i infantilnim, a još i danas Arapi se prema ovoj zbirci odnose podrugljivo. Koliko nam je do sada poznato Al-Hamadhanijevi „Maqamat-i“ (ar. – “Sjednice”, “Zasjedanje”, žanr koji obuhvaća epizodna anegdotalna djela pisana prozom u rimi) su prvo cjelovito prozno književno djelo na arapskome jeziku (naspram adaptiranja iz nekoga drugog jezika), ali veću slavu će doživjeti istoimena verzija od Al-Haririja (1054-1122). Njegovo djelo je drugo najveće stvaralaštvo arapske književnosti u doba srednjega vijeka, a bilo je inspirirano radom istoga naslova od Al-Hamadhanija. „Maqamat“ sa „Kalila wa-Dimnom“ predstavlja dva klasična djela, koja je čitao svaki pismeni Arap.

Irwin navodi da “ukoliko je civilizirani Arap slučajno čitao Hiljadu i jednu noć, o tome je vjerovatno šutio, budući da je vulgarnost temata toga djela i, štaviše, vulgarnost bjegova stila, ovo štivo prikazivala bezvrijednim za ozbiljno razmatranje.”

Arapski svijet je nesumnjivo najviše zadužio čovječanstvo time što su za vrijeme Abbasida prevedena na arapski jezik sva važnija djela grčkih autora, Aristotela i Platona, kao i djela perzijskih pisaca, i na taj način sačuvana do danas. To su ujedno i najvažniji izvori za upoznavanje klasične misli i nauke. Doba Abbasida (750-1258) je zlatno doba arapsko-islamske književnosti. Neki halifi dinastije Abbasida doživjeli su veliku popularnost (Harun al-Rašid i njegov sin Al Mamun). Život u Bagdadu, koji je dugo vremena predstavljao pravi politički, naučni i kulturni centar, nije nigdje prevaziđen i uspomene na to ostale su sačuvane upravo u “Pričama iz hiljadu i jedne noći”. Prvoj verziji ove čuvene zbirke u X i XI stoljeću pripaja se ciklus bagdadskih priča u kome je glavnu ulogu igrao poslovični halifa Harun al-Rašid, a u XIII ili XIV stoljeću upotpunio ih je i kairski ciklus. Današnje “Noći” potječu koncem XV, odnosno početkom XVI stoljeća. Ovaj zbornik je bio bazna građa i Mahfouzu za njegovo kazivanje istoimenoga romana.

Egipat je tradicionalni predvodnik u arapskoj književnosti, mada je ta književnost, po temama koje obrađuje, uglavnom "lokalna" (za razliku od sirijske, libanske, jordanske). Istina, nijedan književni tekst u načelu ne postoji pojedinačno, već, kako je govorio Jurij Tinjanov, “samo kao sastavni dio jedne istovremene cjeline književnosti i njezine tradicije, a ta tradicija književnosti nije naprosto neka veza sa prošlim tekstovima, već dijahronička sprega uvjeta, tj. ona egzistira kao književna evolucija”. Kako je književnost hrana pobunjeničkoga duha, vjesnik nonkonformizma, pribježište za one koji u životu imaju ili premalo ili previše, čovjek u njoj oduvijek traži pribježište, da ne bi bio nesretan i da ne bi bio nedovršen. Tradicija ne govori ništa onim ljudskim bićima koji su zadovoljni svojim usudom, te životom koji sada žive.

Roman je na svojim fiktivnim putevima oduvijek obilježavao područje nedovršene ljudske drame, predstavljajući život u njegovome najkompleksnijem ustrojstvu. Nikola Kovač (u “Roman i istorija. Ljudski svijet i svijet romana”) precizno opaža da „antički pojam kozmičkog poretka (harmonia) i teofanijski svijet srednjega vijeka sadržavali su u sebi univerzalni poredak kao mjeru čovjekovog samoodređenja. i obredna žrtvovanja, i nasilja, i mučeništvo sve se zatvaralo u jedinstven vrijednosni sistem u kome je bilo precizno određeno i mjesto za čovjeka“.

Književni razvitak kroz srednji vijek na Zapadu obiluje bogatijim oblicima od Istoka. Srednjovjekovna književnost zbog specifičnosti svojih odlika teško je razumljiva modernome čovjeku. Civilizacija i duhovni život ove epohe bili su u početku na veoma niskome stupnju. I pored obilja folklornoga blaga iz koga se mogla razviti jaka pripovjedna književnost, roman se nije brzo razvio. Doba dekadencije u arapskome svijetu počinje već od XIII i traje do XIX stoljeća. Mongolsko osvajanje Bagdada (1258) predstavlja kraj muslimanske imperije i početak sumraka istočne civilizacije. Halifat je nestao. Mongoli, Turci, Perzijanci stvarali su nezavisne muslimanske imperije. Najveći dio arapskih država je postepeno prešao pod Osmanlije, koji su u toku vremena ostvarili vlast nad velikim dijelom islamskoga svijeta i preuzeli titulu halifa 1516. godine. Pod ovakvim uvjetima teško bi bilo očekivati razvoj književnosti i kulture uopće, koji bi se mogao mjeriti sa aktivnošću iz prošloga perioda. Dok je učena klasična poezija stagnirala, procvalo je narodno pjesništvo. Prozi ovoga vremena nije nedostajala tehnička vještina, ali je književna vrijednost većine tih djela neznatna.

Europski viteški romani u stihovima ili prozi uzdizali su feudalni stalež, opisivali bliske i daleke zemlje, doživljaje na putovanjima, običaje i način života na dvorovima, ali i već opširno govorili o osobnim osjećajima čovjeka. Interesantan je slučaj da većem broju viteških romana fabule su istočnoga porijekla. U XV i XVI stoljeću privlačnost francuskih perova i epska tematika koja se odvija ponekad sa lahkoćom, a ponekad sa ironijom, na visokoj poetskoj razini, kako bi se izrazio sukob među narodima u spletu herojstva i strasti likova, odredili su stvaranje djela „Morgante maggiore“ Luigija Pulcija, „Zaljubljeni Orlando“ Mattea Marie Boiarda, „Mahniti Orlando“ Lodovica Ariosta, „Oslobođeni Jeruzalem“ Torquata Tassa... Roman kao izraz čovjeka, u kome se odražava puna živahnost njegove cjelovite faktičnosti, koja uključuje dijalektičke suprotnosti, stvarne antiteze života, izražene kao životne protivrječnosti, nalazi svoju sintezu u filozofijskoj misli, koja je misao općenitosti. „Filozofija“ romana nije samo odraz briga i problema jednoga vremena. Ona nije samo izraz zadataka i sadržaja jedne prolazne „tadašnjice“, jedne od ostvarenih životnih mogućnosti, nego i ulaženje u dubine života, koje su zajedničke svim epohama i narodima, koje žive povijesnim, kulturnim, dakle ljudskim životom.

Među njemačkim filozofima, Hegel, koga je odlikovala enciklopedijska obrazovanost i sintetičnost, a iznad svega smisao za povijesni pristup problemima, ima posebnu ulogu u artikulaciji imperijalnoga znanja o Orijentu kao Drugome. On je u “Filozofiji povijesti” tvrdio kako je "nužna sudbina (orijentalnih) zemalja da budu podložene Europljanima", baš kao što je sudbina Istočno-rimskoga carstva da su "snažni Turci razorili truhlu građevinu istočno-rimskoga carstva". Hegel u historiji vidi područje ostvarenja ideja apsoluta i postupnost razvoja principa, čiji je sadržaj svijest o slobodi. Nastanak romana, koji je svoje ime dobio u dvanaestome stoljeću, u Francuskoj, prema nazivu “lingua romana” (romanski jezik) kojima su pisana djela na narodnome jeziku, za razliku od učenih djela koja su pisana latinskim jezikom – “lingua latina”, podrazumijeva ukupnost duhovnih i historijskih komponenti postojanja.

Engleski izraz „nesting orientalisms“ suočava nas sa problemom prevođenja, ali ga podjednako sugestivno i koncizno teoretičari sa južnoslavenskih područja (na primjer Milica Bakić-Hayden) translatiraju kao “reprodukciju orijentalizma”, čime se upućuje na ponovljenu primjenu toga pojma u drugačijim kontekstima, premda, po riječima Bakić-Haydenove, "ne i logiku njegova uklapanja u razne kontekste, slikovito izraženo 'gniježdenjem'". Riječ je o orijentalizmu koji se reproducira u drugačijem kontekstu od onoga u kome je izvorno potekao, jer je na neki način u njemu već bio "ugniježden", već je bio uklopljen u diskurs o "Drugome", imajući u vidu da svaki "Drugi" ima svoga "Drugoga" na koga primjenjuje neku od hijerarhijskih inačica orijentalizma. Korištenjem ovoga izraza istražuju se neke od složenosti dihotomije Istok / Zapad, koja je obilježila proučavanje "orijentalizma" od pojave Saidove klasične polemike, diskursa u kome je Istok, poput Zapada, mnogo više projekt nego mjesto, što se može usporediti i sa opažanjem Edouarda Glissanta da "Zapad nije na zapadu. On je projekt, a ne mjesto". Dok su se geografske granice Orijenta pomicale kroz historiju, pojam Orijenta kao Drugoga ostao je manje-više nepromijenjen. Čak mnoge kulture i ideologije prešutno podrazumijevaju tu valoriziranu dihotomiju između Istoka i Zapada, te su ugradile različite "bîti" (esencije) u obrasce reprezentacije koji se rabe u prikazivanju. Taj esencijalizam podrazumijeva da ljudima i njihovim društvenim ili kulturnim institucijima "upravljaju određeni prirodni zakoni koji su im urođeni isto onako kako bi trebali biti urođeni entitetima prirodnoga svijeta" (Ronald Inden).

Djela za čitanje, ako su očuvana, uvijek će neko čitati – kada i ne bude jednih, uvijek će biti nekih drugih ljudi kroz koje će i oni prošli, makar kao sjećanje opet postojati, kao autori djela namijenjenih vječnosti. Nije važno da li pojedinac ili narod opisuje sadašnjost, prošlost ili budućnost, važan je duh kojim je nadahnuta njihova priča, a o tome ne može biti propisa niti pravila. Roman je nastao iz usavršavanja načina predočavanja. On nije alegorija. To je senzualno iskustvo jednoga drugog svijeta.

Kraj drugoga dijela. Nastavlja se...

ROMAN U ARAPSKOME SVIJETU. MAHFOUZ KAO ZAČETNIK ARAPSKOGA MODERNOG ROMANA, I dio

„Umjetnost je susret između individualne svijesti i svijesti ljudske zajednice.“
(Naguib Mahfouz)

Svako razmišljanje o arapskome romanu nužno povlači sa sobom i širu analizu te prozne forme. Bez potpunijega uvida u razvojne procese romana, čitalački vrijednosni sud, koji je sumarno bio nepotpun, jer nedovoljno izrečene tvrdnje, često nepotkrijepljene dovoljno općim situacijama i stvaralačkim stanjima momenata, nisu sasvim utvrdile prirodu i karakter arapskoga romana. Bez jedne opsežnije analize ne možemo pratiti šta se sve u romanu vremenom mijenjalo, šta je osciliralo između staroga i novoga, koje su to inovacije koje arapskome romanu otvaraju budućnost. Roman se “mogao” dugo oslanjati na neznatna prozna iskustva kojima je raspolagao u svome jeziku i na iskustva razvijenijih književnosti i kultura. U historiji arapske književnosti roman nije imao jaču tradiciju, niti sigurnije umjetničke oslonce, a ni stvaratelji nisu imali dovoljna uporišta. Čak i Mahfouz, romanopisac širega zamaha, kasno se potvrdio izvan arapskoga svijeta.

Da je pisanje porok, koga se teško zasititi, pokazuje Mahfouzovo djelo, koje vrlo suptilno eksplicira literarni izazov, što postaje plodna terapeutska dimenzija njegovoga pisanja. Roman, kao oblast u kojoj se nije teško spotaći, a teško je postići željeno – sve što preuzme iz stvarnosti mora ponovo dokazati, mada je on sam stvarnost. A kako se zapita ona mlada žena, koja se odgajala u domu pisca Herskova: “Eto, svi govore roman, roman, a ko je taj Roman? Ja ga ne upoznah!”, mogli bismo, rečeno Brochovim jezikom, odgovoriti da je roman svijet onakav kakav želimo, ili kakvoga se plašimo! Vjerovatno je to jedini posao koji ostaje nedovršen ma kada se osvrnuli na njega, jer ne postoji model kako se dovršava. Taj posao je izvrsno poznavao Mahfouz – iako je i svaka njegova novela osnovica za roman, on to nikada nije zlorabio. Poput našega Andrića, tačno je znao koliko je priča, za razliku od romana, ograničena dešavanjem, te bi uvijek tačno prosudio dokle se i kako može protegnuti. Možda se samo pišući dolazi do modela, ali on postaje neprimjenjiv.

Po Lawrenceu , roman je “medij koji savršeno otkriva promjenjivu dugu odnosa” , jer “posjeduje kvalitet četvrte dimenzije”. To je jedina književna vrsta u kojoj je, kao i u životu, uvijek “sve u relativnom odnosu prema svemu drugome” i stoga je on za Lawrencea “najviši oblik ljudskoga izraza koji je do sada dostignut”. Romani, zapravo, pišu život: i otkrivaju, prvo pripovjedaču – bez obzira na njegove sveznalačke ili neznalačke pretenzije – osnovne šare vlastitoga životnog ćilima. Zatim, predočavaju savremenicima ono što je svakome poznato, a što još nikada niko nije vidio (bez obzira koliko je “gledao”); čitaočevi snovi i frustracije, njegovi uzleti i posrtanja, oduševljavanja i zgražavanja oduvijek su bili osnovna čar ove književne vrste. A naročito kada se stvarnost ukaže na horizontima svakodnevnice, koja podsjeća na minula vremena, ili sjećanja kao halucinacije, kada sve što je u ljudskome srcu i umu postane u isti mah blisko i nedokučivo – što uočavamo upravo u Mahfouzovome djelu.

U osnovi njegovih romana obično leži neko sjećanje – sa svojom, mogu reći, halucinantnom preciznošću ili proizvoljnošću, sa veličanstvenim prividom svoga robovanja, takozvane Stvarnosti, i igrom mašte, koja tako preobražava život u “tvar od koje se snovi tkaju” (Shakespeare). "Roman najbolje transcendira historijsko varvarstvo", možda bi ponovo rekao Kundera .U svakome slučaju, roman je umjetnička “forma par excellence: u njemu je nemoguće nametnuti događajima bilo kakvu dogmatsku logiku”, što bi značilo da bez obzira na piščeve namjere, “roman nikada ne komunicira njegove uske lične zablude nego ih prevazilazi” (Kundera) umjetničkom logikom ili kompromitirajući situaciju lošom umjetnošću. Zapravo, najbolji romani uvijek "tjeraju" na preispitivanje stvari, koje uzimamo zdravo za gotovo. Kada naoko ne govore ni o kakvim promjenama, romani preispituju tradiciju i iščekivanja. Ponekad zbunjuju, dovode u kolebanje, čak stvaraju osjećanje nelagode, da bismo uz njih počeli svijet posmatrati očima jedne Alise u Zemlji čuda.

Mahfouzov roman je neka vrsta časa meditacije, ponekad intimna potreba za osamom, kutija koja čuva tajne prošlosti i pretinac koji pohranjuje uspomene. Možda i “inventar mrtvih”, kako Marquez reče za književnost svoje zemlje. Sjajan portretist, čija je vizija element istinske “stvarnosti”, najrazličitije likove i karaktere nije izbjegavao prikazati u svojim romanima. Ljudska tijela nalegla su cijelom dužinom na pukotinu – jedini izlaz iz ćelije Mahfouzovoga bića – zadržavajući sve svoje osobine, oni postaju prozračni kaleidoskop jednoga sjajnog romanesknog neba. Psihološki korijen svojih subjekata, njihov frustrirajući položaj, cijepanje svijesti, osjećaj nepripadanja ovozemaljskome svijetu, socijalna igra sa likovima, neobična složenost pretakanja historijskoga i prošloga, senzibilitet tragične usamljenosti, prokletstvo sebičnosti, motiv fatalne fragilnosti i ambivalentna ljudska narav sazdani su u poetskoj intuiciji i sadržani u osnovi koncepcije njegovoga romana. Pitam se, koliko bi drugačije izgledala djela (mislim na ona, koja su do sada prevedena i objavljena na južnoslavenskim prostorima): „Kvart Han al-Halili”, „Novi Kairo”, „Tijesna ulica”, „Put između dva dvorca”, „Lopovi i psi”, „Razgovori na Nilu”, „Pansion Miramar”, „Ogledala”, „Ljubav na kiši“, „Karnak”, „Poštovani gospodin“, „Saga o bednicima” (prevedena samo na srpski jezik) ili „Kao u 1001. noći”, da ih je napisao neko drugi? Umjetnost svoje svjetove gradi, kako je to pokazao još Aristotel , prema zakonima vjerovatnosti i mogućnosti, kao suštinskim principima svoga podražavalačkog procesa.

Mahfouzovo umjetničko djelo bogato se raslojava i u toku rada ću objasniti faze njegovoga razvoja. Da bi se shvatio i objasnio trnoviti put romana, prije svega modernoga romana u arapskome svijetu, neizbježno je temeljito evociranje kroz njegov historijski razvoj i europska komparacija u stvaralaštvu. Pravilno je potvrdio prof. dr. Esad Duraković, da se Arapi tradicionalno diče poezijom, ali nijedno poetsko djelo nije tako snažno proslavilo tu izuzetno bogatu tradiciju na Zapadu, nego upravo prozna djela, među kojima su „Hiljadu i jedna noć“, „Kur'an“ i, naravno, egipatski pisac Naguib Mahfouz, koji je nobelovac, ali upravo za romansijerski opus.Kao što reče John Bayley “svako ko piše roman (…) mora imati jasne i stroge ideje o onome šta je u životu dobro, a šta loše.” Vrijeme nije puka sukcesija, ni kvantifikacija, nego suštinska odrednica bića i mjera njegove ljudske situacije. U antici, gdje već nalazimo prve tragove romana, vrijeme kao bitni element, shvatano je dijelom vječnosti , periodom koji se redovito ponavlja. To je vrijeme proticalo mimo zbivanja i sukoba ljudske sudbine. Jednostavno, kao “apstraktna matematička jedinica” (Nikola Kovač).

Dok se mitovi ulančavaju u mitologije, koje integriraju raznoliku građu o kojoj govore tako što je stavljaju u svojevrsno beskonačno kretanje i Displacement ("premještanje", pogledati Bitijev “Pojmovnik suvremene književne teorije”) pripovijedanja, romani ne uvažavaju bitnu Opposition (opreka), koja determinira mitski način mišljenja i oblikovanja, razliku između svetoga i profanoga. Prema Solaru “cjelokupna mitologija (je) integrirajući činilac svekolike mitske građe”, što upućuje da “pojedini mitovi zbog toga nemaju ni pravog početka ni pravog kraja, nego se produžuju, nastavljaju, usložnjavaju i variraju u beskonačnost”. Sigurno je da se razvoj mitologije prekida jedino izvana (npr. izumiranjem naroda ili propašću njegove osobene kulture) i ne može se zaokružiti po nekome unutarnjem načelu principa sadržanome u samom mitskom oblikovanju. Roman, ta “velika matura svake književnosti”, načelno se ne ulančava i “ne postoji nešto poput sustava svih romana, nego postoje samo pojedinačni romani (ili ciklusi romana) koji načelno integracije raznorodne građe nose sami u sebi” (Solar).

U mitologiji (ali prije svega helenskoj) roman i dobija i gubi svoj temelj i odatle proizlazi njegov fiktivni i ironijski karakter, kakav je direktno suprotstavljen načelu zbiljske i ozbiljne sakralnosti mita, kao istinite, svete priče. Dakle, ako roman i skuplja neke ostatke mitske građe iz folklora, epa i uopće čitavoga ansambla kratkih književnih vrsta, on preuzima samo krhotine nekoga mitskog iskustva, obične, izblijedjele fragmente, pars pro toto nečega, što više nije ono što je zapravo bilo, da bi iz svega toga gradio novu cjelinu i novu strukturu. Takvom strukturom dominira slobodni individualitet, umjesto mitskoga reprezenta naroda i njegove apsolutne, obavezne, svete povijesti. Shvaćanje odnosa mita i romana određuje cijeli raspon proučavanja tematike u književnosti, odnosno čitav metodološki obrat i književne teorije od dvadesetstoljetne tematologije do tekuće mitološke kritike danas.

Mit i roman kao nosioci vrijednosti pojavljuju se u vremenu, odnosno u dijahroniji. Naravno, mit je mnogo raniji, a roman kasniji oblik sintetiziranja iskustva. Oni se pojavljuju, kao i priče: jedan oblik priče prije, drugi poslije. Ova hipoteza daje bitna obilježja i mitu i romanu, jer pokazuje da je priča unaprijed određena kao strukturiranje zbilje. Moć pripovijedanja se kroz historiju nastavlja u romanu kao razrada mitske priče ili teme, arhetipa ili mitskoga motiva. I dok je mit za Fryea “modus” književnosti, a ne književna vrsta u stereotipnome smislu riječi, Claude Levi-Strauss u trećem dijelu “Mitologika” uspoređuje mit sa romanom i zanimljivo zaključuje da je roman “rođen iz oslabljenoga mita” i da “nije ništa drugo do sve usporenija trka za strukturom, unaprijed osuđena na neuspjeh” . Govoreći na nivou kompozicije, roman poznaje prstenastu i paralelnu konstrukciju sižea. U svakome smislu, posmatrano (opet) kompoziciono, složeniji je od mita. Andre Jolles mit svrstava u jednostavne oblike, upravo zbog takve jednostavnosti.

Naravno, roman drugačije pripovijeda (književnoteorijske kategorije duljine ili kratkoće ovdje pri tome nisu presudne). Kao i svaka književna vrsta (ne filozofija, nauka, religija ili politika), moderni roman i objašnjava, tumači, uči, objavljuje, prenosi i oblikuje književna iskustva; kazalo bi se, vrši sve uloge zajedno čak i van književnih iskustava. U svome nadovezivanju, moderni roman se može pričama sustavno preplitati. On nije dio sistema i ne prihvaća se uvijek, a zapravo već kao takav postaje književnost. Danas, svaki savremeni moderni roman funkcionira tako što je ustvari uključen u sistem današnjega svijeta i života - ne mora u pojedinosti ići sa razradom, a ne mora imati ni za cjelinu života značenje kakvo je imao roman prošlih vremena.
Savremeni mit, podsjeća Susan Sontag , liči nekoj teoriji, a ne toliko priči, koja bi bila element strukture romana. U starome Egiptu, kao što znamo, mitovi se jesu vrlo rano pojavili, ali je ipak ostala nerazvijena mitologija. Roman, kao epska književna vrsta, uobičajeno se javlja prevladavanjem epa. Dugo odsustvo romana u pojedinim književnostima, pa i u arapskoj, polazi od odsustva epa , premda su mnoga popularna djela narodne epike imala svoj temelj u historiji, ali taj je temelj redovito bio prilično klimav. Uostalom, povijest romana obilježena je diskontuitetom. Stoljeća i ratovi bili su smiješani u priče.

Poslije neslavnih početaka i u helenskoj književnosti roman je stoljećima bio zaboravljena pojava, a samim time i nevažna. U Aristotelovoj “Poetici” pjesništvo se teorijski obrađuje opisivanjem pjesničkih vrsta i pronalaženjem zakonitosti oblikovanja što bi odgovaralo ostvarivanju ljepote, ali tu se o poetici romana nema šta naći i govoriti. U antičkoj književnosti starih Grka, pa i Rimljana, najslabije razvijeni književni rod bila je proza. Grčki romani, koji se javljaju na samome završetku klasične ere, odnosno na pragu bizantijskoga doba: “Ephesiaka” (Ksenofont), “Aithiopika” (Heliodor), “Dafnis i Hloja” (Longo), u kojima je tražena napeta radnja i izričito fabularna proza, ljubavni su i avanturistički. Poredeći roman i ep, Lukacs je uvjeren da se ove dvije forme razlikuju po historijsko-filozofskim datostima oblikovanja. U svojoj “Teoriji romana” on piše da je “roman epopeja jednoga vremena” u kome je “smisao imanentan životu postao problematičan”. Različito od epova, koji oblikuju “totalitet sam po sebi dovršen“, roman teži oblikovati “skriveni totalitet života” (Lukacs).

Govoreći o nejednakom razvitku raznih oblika kulture i umjetnosti, Karl Marx polazi od odnosa obrazovanosti. Naime, u umjetnosti je poznato da određena doba procvata nikako ne stoje u srazmjeri prema općem razvitku društva, odnosno prema materijalnoj osnovici kao “kosturu njegove organizacije” . Tako o izvjesnim oblicima umjetnosti priznato je da se nikada ne mogu proizvoditi u svjetsko-epohalnome, nekome klasičnom vidu, čim nastane umjetnička proizvodnja kao takva. Zaključak bi bio da su u oblasti umjetnosti izvjesni oblici mogući samo na nerazvijenome stupnju razvitka umjetnosti, kao što su neki drugi mogući upravo na progresivnome. Isto tako “egipćanska mitologija nije nikada mogla biti tlo ili materinsko krilo grčke umjetnosti” . Također, grčka umjetnost i ep vezani su za izvjesne oblike društvenoga razvitka.

Staroegipatska je književnost u toku tri hiljade godina razvoja stvorila djela epske i lirske poezije i pripovjedačke proze.

Dramska se forma nije pojavila, ali pokušaji su dati u dijaloškim pjesmama iz Ozirisovoga kulta. Prateći književnost i umjetnost u orijentalnim despotijama, vidimo da su “države, podmirivši svoje civilne i vojne troškove, raspolagale izvjesnim viškom životnih namirnica koji su mogli trošiti na sjajna i korisna djela” (Marx i Engels "O umjetnosti"). Komanda i isključivo pravo monarha i svećenstva u raspolaganju tim viškom pružila im je sredstva za podizanje onih velikih spomenika. Za pokretanje tako ogromnih statua, čiji transport izaziva divljenje, rasipnički je upotrebljavan ljudski rad, iako je svaki individualni ulagač sićušan, slab i neugledan, ali njihov broj čini njihovu snagu, kao što vlast koja njima upravlja daje život tim džinovskim djelima. Takva su preduzeća bila omogućena time što su dohoci, od kojih su radnici živeli, bili koncentrirani u jednoj ili u malo ruku. Marx podvlači da je vlast azijskih i egipatskih kraljeva ili etrurskih teokrata prešla u modernome društvu na kapitaliste. Sličnu usporedbu daje i Mahfouz kada faraonsko doba aktualizira u političkim zbivanjima XX stoljeća.

Podsjetimo se i na to, da su “Ilijada” i “Odiseja” za Helene predstavljale svete knjige. Isto tako je razbijena europska, kršćanska dogma o grčkoj kulturi kao kolijevci svjetske kulture. “Egipat i Mesopotamija imali su velike civilizacije još u vrijeme kad je Grčka bila divlja planinska pustinja.” (Tvrtko Kulenović). Arapi su razvili pjesništvo. Poznata prijeislamska poezija: “Mu’allaqat” (zlatnim slovima ispisane pjesme i obješene na hramu Kabi u Mekki) stvorila je glavnu pjesničku formu te poezije, kasidu, “pjesmu sa ciljem”. Za Mu’allaqat se obično uzima sedam pjesama čiji su autori: Imru’-l-Kays, Zuhayr, Nabiga, Al-‘A’sha, Labid, ‘Amr ibn Kultum i Tarafa. Ali, kako broj pjesama i pjesnika varira, u kasnijim antologijama se dodaju Al-Harit ibn Hilliza i Antarah. Poezija se prenosila usmenim putem recitatora (rawi), koji su učili i znali napamet silne stotine i hiljade stihova nekoga epa, s obzirom da je moć pamćenja bila daleko razvijenija nego u savremenoga čovjeka. Znali su govoriti u rimi, izmišljati u dahu; radovali su se nadmudrivanju, okupljali, igrali i takmičili u “pitalicama” po trgovima...

Učenje Kur’ana je donekle zamijenilo epsko (nacionalno) pjevanje. Primanjem islama počinje razvijanje pismenosti, na čemu se izuzetno zalagao posljednji Božiji Poslanik, Muhammed. Iako je lično bio nepismen, svakome je zarobljeniku nudio slobodu, ako opismeni deset muslimana. Po predaji, krasila ga je oštroumnost i izuzetna rječitost.

Kraj prvoga dijela.

PALESTINSKO PITANJE - vječni konflikt Bliskoga Istoka

Današnje zapadno društvo predstavlja perfidan oblik vladanja ljudima. Razni okultni redovi, sekte i tajna društva, o kojima se skoro ništa ne zna, upravljaju svijetom. Najveća ljudska zabluda je u mišljenju kako se to nas ne tiče. Naša svijest je prirodno dizajnirana, odnosno isprogramirana, da ne tumači do suštine sve sa čime dođe u kontakt, a paradoks se upravo tu krije.

Čovjek, „svjesno biće”, nesvjestan je onoga što mu se dešava pred očima. Iz takve obmane proistječu posljedice, koje kao rezultat imaju uobličavanje naše sadašnjosti. Tajne su sve vrijeme pred nama, mi ih svakodnevno gledamo (čak smo i dio nekih od njih), a ne vidimo. Problem neshvatanja, šta se događa sa nama i oko nas je u nihovoj tolikoj očiglednosti, zbog čega se najveće tajne uopće ne prepoznaju kao takve. Jer, ako hoćemo nešto sakriti od drugih, to je najbolje raditi pred očima sviju.

Posljednjih decenija su dobro skrivane tajne smišljeno puštane u javnost. Najveća moć na planeti Zemlji je u znanju, što je misterija unutar misterije, s obzirom da treba znati o kakvom se znanju radi, gdje se nalazi i ko je njegov čuvar. Blago je uvijek tamo gdje ga znalac kopa, a ne gdje ga neznalice traže. Bez dobroga poznavanja tajne historije svijeta nećemo umjeti da spoznamo uzroke sadašnjih događanja i kakva nam budućnost dolazi.

Ako pogledamo udžbenike iz geografije, rađene po posljednjim zapadnim standardima, naziv Palestine nećemo naći. Teritorija ove zemlje zamijenjena je pojmom „moderne“ Države Israel. Prema Nastavnome planu i programu izraelskih škola, u kojima veoma mudro djecu uče i arapski jezik, iz historije se naglašava da su egipatske piramide jevrejske (oni su ih gradili, te će jednoga lijepog dana i Egypt sebi vratiti). Prošlost u kojoj ima i istine, uglavnom se krade, dodaje, asimilira i dalje podražava onako kako vladajućem društvu i nekim bolesnim umovima odgovara. Izraelske djevojke, učenice, sa takvim razlozima služe i vojsku u trajanju od tri godine. Apsurdno je da sva europska, kulturna i sportska dešavanja, danas prati ova cionistička (biblijski izraz, Psalam, 126, 1) tvorevina i ravnopravno učestvuje u njima (kao da se radi o europskoj zemlji).

Zapadna Europa, „civilizirani i napredni demokratski svijet”, svoje grijehe počinjene prema Jevrejima odlučila je otplatiti dodjeljivanjem muslimanske Palestine narodu koji je iz nje iselio oko dvije hiljade godina ranije. Roger Garaudy, koji se posebno bavio “palestinskim pitanjem“, u svojoj knjizi, “Palestina, zemlja Božijih objava”, argumentirano tvrdi kako “Izrael ne posjeduje legitimitet – ni historijski, ni biblijski, ni pravni – u pogledu prostora na kome je osnovan.“ Edward Said, palestinski kršćanin, rođen u Jeruzalemu, istaknuti američki književni teoretičar i zagovornik palestinskih prava, u svojim intelektualnim radovima davno je procijenio kako „palestinsko pitanje” ustvari „predstavlja zapadno, američko pitanje”, koje bi se dalo pravedno riješiti, samo da to oni hoće.

Najzanimljivija historijska činjenica u vezi sa „izabranim narodom“ i „Obećanom zemljom“ jeste u tome da ogromna većina doseljenika u Izrael, tačnije 80% Jevreja danas u svijetu, uopće ne vodi porijeklo od tzv. Sefarda, prognanika iz Španije i Portugala (koncem 15. i početkom 16. stoljeća), koji se nastoje dovesti u vezu sa direktnim porijeklom iz drevnoga Izraela, već su u pitanju tzv. Aškenazi, čiji preci, izgleda, potječu iz sjeverne, srednje i istočne Europe. Ustvari, porijeklo ovih Jevreja je još uvijek nerasvijetljeno i kao takvo predmet je naučnih istraživanja sa gomilom raznih teorija, proučavanja i upoređivanja Y hromozoma, a sve sa ciljem da se konačno sazna istina o tome odakle su oni, da li su samo konvertiti u judaizam ili zaista imaju originalnu, etničku pripadnost jevrejskome narodu.

Danas postoji antagonizam između Sefarda i Aškenaza, koji se ogleda u tradicionalnoj nošnji žena, podijeljenosti škola, negdje čak autobusa, a proizlazi iz toga što Aškenazi drže većinu značajnih položaja u Izraelu, dok Sefardi, na neki način domicilno stanovništvo, u izvjesnoj su mjeri diskriminirani, što potvrđuje i primjer da je tek prije šest godina jedan Sefard prvi put postao načelnikom grada Jeruzalema.

Treba spomenuti i haredimsku struju, a to je oblik ortodoksnoga judaizma, koji ne prihvaća modernu sekularnu kulturu, a mnogi od njih ne priznaju ni državu Izrael, jer Mesija još nije došao, a samo On može uspostaviti državu Izrael. Sa druge strane se smatra da ni haredimi nisu oni koji najstriktnije slijede Zakon (Tora), nego da su fundamentalisti, koji su u ograđivanju od ostalih, unijeli određene inovacije. Zanimljivo je da su se Židovi u Izraelu koletkivno odrekli jidiša (uz engleski ga pričaju još samo u Americi) i da su na osnovi par tekstova, starih nekoliko hiljada godina, obnovili hebrejski.

Ako ostavimo historiju, učiteljicu života, čije interesantne, ali doduše ne i uvijek stopostotno tačne fakte mnogi žele zaboraviti, kakva je danas ta država Izrael? Šetati ulicom u vrijeme slavljenja Yom Kippura, velikoga hebrejskog praznika, značilo bi vrijeđati Jevreje i tražiti belaja, pa su ogromne šanse da se dobiju batine ili završi u zatvoru. Ukoliko Jevrej poželi oženiti Palestinku, velika mu je šansa da će otići iza rešetaka ili na front kako bi malo ohladio usijanu glavu. Ukoliko se Jevrejka želi udati za Palestinca, odvest će je na psihijatrijsko ispitivanje da se utvrdi je li sišla sa pameti, a njemu će biti zauvijek oduzeto pravo na prebivalište u Izraelu. Ako Arap iz Izraela poželi oženiti Palestinku sa Zapadne obale, morat će otići tamo živjeti ili će živjeti razdvojeno bez obzira što su u braku (sve je ovo ustanovljeno Zakonom o braku i porodičnim odnosima, 2003. godine).

U zapadnom dijelu svijeta se komotno može sumnjati u Boga, govoriti protiv svih budista, kršćana, muslimana, biti član satanističke crkve, vjenčati se sa istim spolom (i to u Crkvi, koja se može posjećivati u veoma seksi garderobi), može se čak pričati protiv Sjedinjenih Američkih Država, Europske unije, Rusije, Kine, zemalja bivše Jugoslavije ili bilo koje druge države, ako nam je volja, to je naše pravo - to je ta izmišljena riječ demokracija, ali ne smije se sumnjati u holokaust, misliti loše o Jevrejima i govoriti protiv Izraela. Spomenuti Garaudy je zbog svoje knjige "Mitovi, utemeljitelji izraelske politike" (1996) doveo u pitanje neke aspekte historije holokausta, te je 1998. godine, u Francuskoj, osuđen na uvjetnu zatvorsku kaznu, kao i na novčanu kaznu u vrijednosti od 59.000 Eura.

Švedski novinar, Donald Boström, koji je u augustu 2009. godine iznio optužbe palestinskih porodica prema kojima su izraelski vojnici ubijali zarobljene Palestince zbog trgovine ljudskim organima, postao je “anti-Semitic”, nacist i najveći neprijatelj jevrejskoga naroda. Iako je izraelska vojska priznala da su njeni forenzičari uzimali organe iz tijela mrtvih Palestinaca, te uopće stranaca, bez pristanka i znanja njihovih porodica, slučaj je podigao mnogo prašine i čak doveo do diplomatskih tenzija između Izraela i Švedske (koja je u svome bijednom pravdanju podsjetila da je bila neutralna u Drugome svjetskom ratu, te da nije čudo što je novinar upravo njihov Šveđanin, jer se od njih ništa bolje i ne može očekivati).

Ne treba zaboraviti ni činjenicu da Palestincima Izrael nije jedini problem. Palestinci imaju problema sami sa sobom, pa i sa arapskom "braćom", a o raznim mimoilaženjima među arapskim državama da i ne govorim. Osim toga, službeno je i dalje na snazi teorija o "bacanju Izraela u more", što prilično jasno oslikava šta bi u tome slučaju bilo sa ljudima u Izraelu, a možda i oko njega. Prije nego što bi eventualno došlo do toga, mislim da bi prije bio rezultat nemogućnost življenja na tome prostoru u idućih par hiljada godina.

Situacija kakva je sada – „Jadni Palestinci, hoćemo da se riješi palestinsko pitanje!“, odgovara prvenstveno arapskim zemljama u okruženju, a i dalje. Niko od njih nije ozbiljno poželio samostalnu palestinsku državu. (U Mubarakovo vrijeme su granice sa Palestinom bile zatvorene, kako izbjeglice ne bi mogle ulaziti u Egipat.) Palestinci im služe kao pokazivanje "brige", a ustvari su sredstvo za borbu, za vlast unutar pojedinih arapskih država, a onda i između njih.

Uspostavljanje mira na nekoj teritoriji teško će rezultirati potezima nepoštenih političara i vojskovođa bez časti. Za mir je neophodna dobra i jaka volja građana, a njih je zaista malo. Nažalost, tu su i pogrešne interpretacije religija, iza čega se kriju svi konflikti i sukobi na Bliskome Istoku (i opet će neki reći – „Šta nas se tiču oni tamo, ionako nisu 'civilizirani'”... Možda i nisu, ali su ljudi, jednaki kao i mi i valjda imaju pravo na nešto svoje.).

ŠIITSKO-SUNNITSKI PROBLEM U SIRIJI

Historija civilizacije je u velikoj mjeri historija oružja. Ona razdoblja u kojima je prevladavajuće oružje skupo i teško ga je proizvesti, sklona su despotizmu. Sa druge strane, arapski mentalitet u kome je potrebno imati vođu, starješinu, oca ili kakvoga diktatora, još uvijek postoji, ali taj isti mentalitet, posredstvom modernih medija, danas se pod svaku cijenu mijenja.

Ako zanemarim te masovne medije, koji su značajan faktor u propagiranju i širenju (dez)informacija, s obzirom da često ne iznose realno stanje o aktuelnoj situaciji, te slušam priče stvarnih ljudi, koji su boravili u Siriji, njihovo iskustvo u slučaju te zemlje, ne razlikuje se puno od onoga što prenose međunarodne televizijske mreže. Činjenica je da tamo manjina vlada i drži sve konce u svojim rukama! Kina, Rusija i Iran od marta prošle godine blokiraju svaku intervenciju i ozbiljnije sankcije za čovjeka, odnosno porodicu, koja tradiciju genocida brižljivo baštini. Stali su u odbranu sirijskoga režima, a rezultat njihove politike je skoro 9. 000 ubijenih Sirijaca. Narod želi promjene! Dakle, ne radi se isključivo o američkome planu za dominaciju nad tim područjem Bliskoga Istoka, a historijski posmatrano, Sirija je oduvijek bila poprište sukoba.

Alawitsko društvo, koje upravlja sadašnjom Sirijom, dijeli se na više klanova i plemena, koji odražavaju različita etnička porijekla svojih članova - tu ima Arapa, Perzijanaca, Turaka i Kurda. Raznolikost nije spriječila jak osjećaj jedinstva što su ga doživjeli Francuzi tokom svoje vlasti nad Sirijom. Godine 1920. Francuzi su proglasili "Autonomno područje alawita", koje čak postaje "državom" dvije godine poslije, da bi 1926. područje bilo ponovno pripojeno Siriji, uprkos alawitskim zahtjevima za autonomijom. Današnja je republika nezavisnost stekla 1946. godine, ali je i pored toga ostala obilježena jakom političkom nestabilnošću. Prihvatajući poraz, alawiti su ipak uspjeli okrenuti situaciju u svoju korist i zauzeti sva ključna mjesta već do 1970. godine.

Stoga je Hafezu al-Assadu, nekadašnjem ministru odbrane, alawitskome generalu, pošlo za rukom relativno mirnim državnim udarom preuzeti vlast. Od tada se sudbina ove sekte i sudbina Sirije isprepliću. Uprkos normaliziranju nekih društvenih prilika (ženama je zajamčio ravnopravan status u društvu, država je počela ulagati sredstva u infrastrukturu, obrazovanje, zdravstvo, urbanizaciju, ekonomiju), koje je Hafez kombinirao političkom represijom, nikada nije pokazivao interes za makar simboličnom demokratizacijom u zemlji. Pripadnik manjinske ekstremističke sekte, čiji su se članovi prvobitno zvali “nusairiti” ili “ansari”, a potom “alawiti” (što bi se prevelo kao „Alijini potomci“), uspio se održati na vlasti sve do svoje nagle smrti, 2000. godine. Ostao je zapamćen po krvavom gušenju ustanka - "Masakr u Hami", koga je tačno prije 30 godina pokrenulo “Muslimansko bratstvo” (tada najveća opoziciona stranka vladajućem režimu) i to neuspješnim atentatom na predsjednika, a nakon čega je, za svega 27 dana, prema podacima sirijskih aktivista za ljudska prava, likvidirano preko 30. 000, uglavnom, sunnitskih muslimana. Neshvatljivo, ali svijet je već tada mirno, posmatrački, dopustio masakr tolikih razmjera, koji se danas opisuje kao "najsmrtonosniji čin jedne arapske vlade protiv svoga naroda u historiji savremenoga Bliskog Istoka".

Režim je u to vrijeme optužio "Muslimansko bratstvo" za nezakonito posjedovanje oružja, podsticanje na nasilje, kao i da snosi odgovornost za ubistvo grupe studenata, koje se desilo u junu 1979. godine, u gradu Halepu, na sjeveru Sirije. Iako je "Bratstvo" negiralo povezanost sa tim događajem, Hafez al-Assad je to uzeo kao povod i započeo široku kampanju protiv njih. Kulminacija svega je bilo izglasavanje zakona (1980. godine, broj 49) kojim se smrću kažnjava pripadnost "Muslimanskome bratstvu". U napadu sirijske vojske i specijalnih borbenih jedinica, koristeći tenkove, oklopne transportere i avione na grad Hamu, bukvalno su kompletne ulice sravnjene sa zemljom, srušeno je 88 džamija i 3 crkve, vršile su se racije, medijima je bio zabranjen ulazak u grad, koji je dugo vremena bio totalno izoliran od ostatka svijeta. O tome svjedoči preživjelo stanovništvo, a poslije toga sirijski narod nikada nije izašao protestirati na ulice sve do 2011. godine, kada su počele demonstracije u brojnim gradovima arapskoga svijeta.

Sirija je država koju više od četiri decenije vode isti ljudi. Izbori se provode svakih sedam godina. Redovitim lažiranjem predsjednik uzima iznad 97% glasova! Kada je bivši vođa umro, Ustav se prilagodio izboru sina za nasljednika. Bashar, oftalmolog po zanimanju, drugi po rođenju Hafezov sin, apolitičan sve do smrti svoga starijega brata Bassela, 1994. godine, u automobilskoj nesreći, prihvata očevu odluku o budućem preuzimanju vlasti. On je nakon šest godina već bio sistematski pripremljen za tranziciju položaja, ali nije imao napunjenih 40 godina, kako je nalagao načelni propis Sirije. To se brzo i jednostavno riješilo. Parlament se sastao i u roku od par sati izmijenio tu tačku Ustava, tako što se granica sa 40 spustila na potrebnih 36 godina starosti! Prethodno gradeći imidž političara koji se bori (kao fol) protiv korupcije, brani "palestinsko pitanje", redovito optužuje politiku Izraela i Sjedinjenih Američkih Država, napada Ujedinjene nacije, prozivajući ih "političkim tijelom u vlasti Bijele kuće", izlazi u javnost sa teorijom svjetske zavjere protiv Sirije, opovrgava sistematsko mučenje osumnjičenih osoba u svojoj zemlji, navodeći kako Sirija nema ozakonjenu torturu, kao metodu ispitivanja, opravdao se od brojnih kritika na račun "porodične vladavine". Bashar je djelomično privatizirao privredu i uveo veću liberalizaciju društva, ali su istinske reforme zaustavljene i on ne pristaje na značajnije promjene.

U Siriji se sve više radi o šiitsko-sunnitskome problemu, a tu su nepomirljive razlike. Raskol je počeo po pitanju nasljedstva, već nakon Muhammedove smrti. Razlike su krenule politički, ali su vrlo brzo dobile i teološki karakter. Sunniti razdvajaju halifat (svjetovnu vlast) i imame (vjerske vođe), dok za šiite obje uloge obavlja ista osoba. I jedni i drugi priznaju Alija (Poslanikovoga zeta i rođaka) kao četvrtoga pravednog halifu, ali šiiti vjeruju da je Ali i prvi imam. Očekuju Mehdija, dvanaestoga i posljednjega (skrivenoga) imama, koji će se pojaviti u jerusalemskoj džamiji za vrijeme molitve Isaa (Isusa), prije smaka svijeta i ispuniti zemlju vrlinom i pravdom. Takvo vjerovanje dijele i svi oni sunniti, koji žive u zemljama koje su nekada bile pod šiitskim dinastijama, kao što su Egipat i države Magreba (Maroko, Alžir, Tunis, Libija).

Alawiti, smatrani sjevernim potomcima prastanovnika Sirije, koji se još uvijek služe prikrivanjem nekih svojih konfesijskih naslijeđa i obilježja, sebe za javnost danas definiraju kao podsektu imamitskih šiita, a Siriju, kojom vladaju potpunom vojnom diktaturom, smatraju šiitskom zemljom, uprkos činjenici da većinu stanovništva čine sunniti. Koncem 70-tih godina prošloga stoljeća, libanske šiitske vođe su ih priznale kao “halal šiite 12 imama”. Sirija je igrala dominantu ulogu u političkome životu susjednoga Libana. Do nedavno je tamo držala jake vojne snage i mnoge svoje agente. U teološkome smislu, alawiti su sinkretistička sekta, vezana na predislamsko manihejsko naslijeđe, stara perzijska vjerovanja; čudna mješavina i nekih budističkih, čak i židovskih elemenata, zatim kršćanstva i islama. Slave Božić i Uskrs, perzijsku Novu godinu, priznaju Sveto Trojstvo, ali drugačije – vjeruju u Alija (značenje), Muhammeda (ime) i Perzijanca Salmana al- Farisija (vrata). Tri početna slova njihovih imena tvore riječ "AMS", koju posvećeni zazivaju u svojim obredima. Oni su bili neki verzirani kršćani i nakon islamskoga osvajanja. Zadržali su svoja stara vjerovanja, da bi se pod utjecajem “ismaili šiita” počeli više približavati islamu. Zbog straha od progonstva, zabranjeno im je pričati o religiji outsiderima. Dugo su bili siromašni građani nižega reda. Obično nemaju džamije, ne respektiraju post, ne klanjaju, a njihove se žene ne pokrivaju sukladno sunnitskim.

Ustvari, alawiti prakticiraju "dvoličnost", sada službeno ispovijedajući dominantnu islamsku religiju, ali praktično, u stvarnosti, njihov je kult tajni. Nisu oni ni u kakvoj pravoj vezi sa islamom, ali tako se štite. Jedno rade, drugo pričaju. Osim toga, uče da je nusairizam (naziv potječe prema planinskoj zoni Nusayriya na sjeveru Sirije) postojao i prije stvaranja svijeta. Prema tom učenju, nusairi(ti) su živjeli u blizini boga, prvobitno kao svjetlosti, u obliku zvijezda. Sami sebe su smatrali savršenima, te su zbog te oholosti prokleti, svrgnuti i poslani u svijet materije, gdje im je suđeno reinkarnirati se iz života u život. Smatraju da griješnici mogu sedam puta doživjeti novo rođenje, ali zbog kazne će svaki put biti rođeni kao kršćani, dok se ateisti, reinkarniraju kao životinje. Njihova je vjerska zajednica u biti zatvorenoga, inicijacijskoga i ezoteričnoga tipa. Osnovna molitva im glasi: “Okrećem se prema vratima, klanjam se imenu i obožavam značenje”. Ispovijedanje Bogu je svjedočenje “da nema Boga osim Alija”. Dakle, Isusa su zamijenili Alijem i poistovijetili sa Bogom. Veoma su kontradiktorni.

Alawitski molitvenik, “Nahjul Balagha” (Staza rječitosti) je šiitska zbirka hadisa (vijesti), za koju se smatra da su to govori, zapovjedi ili savjeti Alija. Navodno, poslije Kur'ana, to im je najsvetija knjiga. Vjeruju u pet stupova islama, ali ih vrlo slobodno interpretiraju. Piju alkohol, njeguju kult ličnosti, izjašnjavaju se kao muslimani, iako ih većina muslimana ne priznaje kao takve, a različit im je i Šerijat (sveobuhvatni islamski zakon). Ima ih oko 20% u Siriji. Istražujući ovu temu, čula sam, da slaveći svetkovine, okupljaju se i pod vodstvom šeiha zajedno čitaju tekstove iz svoje liturgije. Zatim žrtvuju životinje, koje jedu na gozbi, zazivajući boga. Izvan tih prigoda, alawiti redovito slave misu tokom koje veličaju vino i piju ga u čast starješina svoje zajednice. Kažu da je potrebno imati najmanje 18 godina, da bi se moglo pristupiti prvoj ceremoniji i tako dobiti pristanak za sve ostale. Toga dana mladića prima skupština mudraca, koja mu naređuje da prizna jednoga od njih kao kuma, što čini tako da stavi na glavu cipelu onoga koga je odabrao. Nakon toga, od njega se traži da popije čašu vina u zdravlje "AMS"-a, a to je formula koju ne može shvatiti istoga trenutka. Također mora prisegnuti da će čuvati tajnu o tome što će naučiti; obavještavaju ga da neće biti dostojanstveno ukopan, ako prekrši tu prisegu. Na kraju, svaki član skupštine se diže i nazdravlja u čast novopridošloga. Tada je posvećen, a kum koji ga vodi, uči ga temeljima, posebno molitvama. Ali, on prvenstveno ovisi o šeihu koji je duhovni vođa mjesne zajednice i koji ima zadatak naučavati posvećene.

U Siriji se produbljuje šiitsko-sunnitski razdor, koji niko u arapskome svijetu još ne želi nazvati ratom, ni građanskim, a kamo li religijskim. I prije izbijanja masovnih prosvjeda stanovništva, znakova nezadovoljstva u Siriji bilo je više nego u drugim arapskim zemljama, ali su bili prigušeni iz taktičkih razloga: nepotizam, korupcija, represija prema političkim disidentima, sporiji društveni razvoj, kao i golema izdvajanja za naoružanje... Ljudi mi pričaju da praksa javnih pogubljenja se uistinu događa, većina internetskih stranica je zatvorena, a Facebook je legalno dozvoljen tek u decembru 2010. godine. Lice predsjednika, poput Orwellovoga Velikog Brata, upozorava, iskačući iza svakoga ugla i nalazi se na svakome jumbo plakatu. Bolnice i školstvo su besplatni, što se lijepo slaže uz spomenuti slogan vladajuće stranke - "Jedinstvo, sloboda, jednakost!", puke fraze, kao i u svim autoritarnim režimima.

Država je oficijalno sekularna, pored islamske ispovijedi, opisanih alawita i sunnita, u zemlji postoji oko 12% kršćana. Vjerska tolerancija prema njima izražena je u obliku armenskih crkava ili cijelih kršćanskih zajednica. Stanovnici takvih dijelova komuniciraju dijalektom aramejskoga jezika kojim je govorio Isus i trude se sačuvati ga. Pripadnici su pravoslavne crkve, a vladajuća stranka održala se upravo uz pomoć manjinskih skupina. To su samo neki razlozi zašto je Rusija “bratski” uložila veto u Vijeću sigurnosti UN-a na rezoluciju kojom se sirijski režim trebao primorati da ode sa vlasti. Ruska mornarica u sirijskoj luci Tartus, na Sredozemlju, ima jedinu bazu koja je izvan granica bivših sovjetskih republika. U tu luku je već uplovio ruski nosač aviona “Admiral Kusnezow“. Pored toga, Rusija prodaje oružje Siriji, a da je rezolucija usvojena, ruske firme, koje proizvode naoružanje, izgubile bi četiri milijarde američkih dolara, kako procjenjuju eksperti u Moskvi.

Ono što Amerika zove demokracijom, ustvari je nametanje vrijednosti koje su drugim narodima veoma strane. Sirijski se narod digao na noge. Oni jednostavno žele promjenu, a „Muslimanska braća“ bi i tamo bez problema uzela glasove. Amerika svakako gleda svoje interese, a u slučaju Sirije nisu jaki kao što je to bilo sa Libijom. Jasno je da se u sirijske nemire miješaju i razne političke opcije, pa čak i terorističke skupine, ali sigurno je da Assadova tvrdokorna vlada mora pasti, čak i ako promjena sistema izazove sukob puno većih razmjera, jer Sirija je u američkim očima već jako dugo okarakterizirana kao osovina zla, a odnosi sa Izraelom su nikakvi, posebno zbog okupacije strateški važne Golanske visoravni (1967), oko koje se vodio i rat između dvije zemlje. Sa druge strane, Iran ne skriva simpatije prema Siriji, a znamo kakvi su odnosi Irana i Washingtona. Uz sve to, Iran pokazuje emancipacijske želje prema prošlosti i perzijskoj imperiji, a Sirija bi se na izvjestan način koristila od strane Zapada, jer se priprema teren za napad na Iran. Priznavanje alawita od strane šiita je politički svjesna odluka, da bi Iran ostvario svoj vjerski san o "polumjesecu", koji se prostire od Irana preko Iraka, Sirije do Libana. Iran i Sirija su potpisnice ugovora o međusobnoj odbrani, dakle, ako neko napadne Siriju, Iran se obavezao braniti je i obratno, ali taj sporazum od prošle godine, odnosi se samo na saradnju u mornaričkim "vježbama".

Nikada nisam bila u Siriji, ali sam sebi davno poslagala mistične slike, kao šarene goblene prošlosti, koji vrište od ritma i zvukova, puni boja i mirisa - čari staroga Orijenta, slični onima iz „1001 noći“. Ako jednoga dana tamo odem, ne znam hoću li zateći zemlju, kakva živi u mojoj glavi. Ne znam hoće li Sirija, srce Bliskoga Istoka, dragulj arheologije, zemlja kontrasta i dalje brojati oko 23 miliona gostoljubivih i srdačnih stanovnika. Da li će postojati najrazličitiji krajolici; od polja pšenice i pamuka preko bogatih vinograda i maslinika, do palminih oaza i livada prepunih oleandra? Šta će biti sa hiljadugodišnjim spomenicima, arheološkim nalazištima, impozantnim dvorcima, citadelama i usnulim gradovi, što pričaju slavnu historiju čak 34 različite civilizacije? Ne znam hoće li se i dalje iza ljudskih osmijeha kriti strah od tajne policije, o kojima su mi pričali oni koji su tamo boravili. Hoće li se još dugo sijati smrt, a utjecaj politike na svakodnevni život biti sličan trenutnom? I ono najtragičnije pitanje - koliko će još ljudi i djece morati poginuti u ime nekoga “jedinstva, slobode i jednakosti“? Čini mi se da je ključ promjena u Damasku. Tek kada i njega zahvate masovni, nepovratni nemiri, mir će biti mnogo bliži.

PRIČE SA TAHRIRA (treća priča/razgovor)

TREĆA PRIČA:

KOME ZVONA ZVONE NA BLISKOME ISTOKU?

Život u Islamskoj Republici Iran je ćudljiv poput vremena u aprilu. Kratki sunčani periodi smjenjuju se sa pljuskovima i olujama. Sve je nepredvidivo u zemlji drevnih Arijevaca i vječnosti, ali njeni ljudi i danas, kao i u vrijeme Herodota, slove za najgostoljubiviji narod na svijetu. U to sam se uvjerila, kada sam na Tahriru,sasvim slučajno, upoznala Madam Nasreen. Moja sugovornica je rođena u Teheranu. U proljeće 1997. godine dala je ostavku na mjesto univerzitetskoga profesora, da bi nakon toga došla u Kairo, gdje sada živi i predaje svjetsku književnost na American University.

-Biti profesor u Iranu, barem u to vrijeme, pretpostavljam da je značilo voditi svakodnevnu borbu sa proizvoljnim pravilima i ograničenjima. Šta Vas je sve ponuklo na takvu, koliko sam shvatila, naglu odluku, da prestanete raditi na Univerzitetu „Allama Tabatabai“?

Nasreen: "Baviti se bilo čime, pretpostavljalo je služiti trenutnoj politici i pokoravati se pravilima pretpostavljenih. Kada sam čelnicima svoga Univerziteta uručila ostavku, prihvatili su je tek godinu dana kasnije. Mislili su da nemam pravo na to, stoga što su oni ti koji procjenjuju koliko neko treba ostati na poslu. Prethodno su me na sve moguće načine maltretirali, nadgledajući moje posjetioce, kontrolirajući sve što radim i odbijajući da me zaposle kao redovnoga profesora. Studenti su trpjeli najveći pritisak, a ja sam se osjećala bespomoćnom, slušajući njihove stalne žalopojke. Djevojke su bukvalno kažnjavali ako ih uhvate kako kasneći na čas, trče uz stepenice, ili ako bi se smijale u holu, razgovarale sa momcima. Sjećam se jedne, koja je plačući ušla u kabinet, objašnjavajući da kasni, jer ju je vratarka, nakon što joj je u torbi pronašla rumenilo, htjela vratiti kući. Draž predavanja je bila pomućena zahtjevima i pravilima, koje nam je nametao režim. Kako je neko mogao ostati ili biti dobar predavač, kada glavna briga dekana i šefova katedri nije bio kvalitet nekoga djela, već boja nečijih usana ili eventualni bunt koji se krije u nečijem izbačenom pramenu kose. Nisam se dalje mogla usredsrediti na rad. Nastavničko osoblje fakulteta mislilo je samo na to kako izbaciti riječ 'vino' iz Hemingwayevih knjiga, a Bronteovu su poništili iz plana i programa, jer im se činilo da oprašta preljubu."

-Koliko mi je poznato, vladavina Mohammada Rezā Pahlavija, posljednjega iranskog šaha, koji je uspostavio autokratski diktatorski režim i to uz pomoć Sjedinjenih Američkih Država, te zabranio nošenje vela za žene, a za muškarce uveo kao obavezu oblačenje na „zapadnjački” način, općenito nije bila dobro prihvaćena u iranskome društvu. To je iskoristio ayatollah Ruhollah Khomeini, odgovoran za uspostavljanje teokratskoga režima posvećenoga „religijskoj čistoti”. Ali, taj novi režim pokazao se posebno revnosnim u ubijanju, poput staljinističkih čistki. Ako biste danas pravili komparaciju, čija je vladavina bolja za iranski narod?

Nasreen: "To će se pitati i egipatski narod, poredeći Mubarakovo doba i vladavinu islamista, ali da ne pravim digresiju, često sam se znala zapitati o čemu razmišljaju djevojke, dok hodaju po teheranskim ulicama. Vjerovatno razmišljaju kako bi pobjegle iz svoga okruženja. Mislim da je većina mojih studentica poredila svoj život sa životom svoje majke, kada je bila njenih godina. Žene iz generacije njihovih majki mogle su slobodno šetati ulicama, uživati u društvu suprotnoga pola, postati policajke, piloti i živjeti pod zakonima, koji su bili među najnaprednijima u svijetu, kada su u pitanju ženska prava. Mnoge osjećaju nove zakone kao poniženja. Tu je i činjenica da žene stupaju u brak u početku puberteta, dok se preljuba i prostitucija kažnjavaju kamenovanjem. Javna vješanja nisu rijetkost. Osjećala sam da im je zato umjetnost i književnost postala važna. Nije to bio luksuz, već potreba. Život u totalitarističkome društvu je pun lažnih obećanja i tu pojedinac više ne pravi razliku između spasitelja i dželata. Khomeinijev režim je književnost smatrao vrijednom jedino ako je sluškinja ideologije. Boja naših velova ili muških kravata bila je simbol zapadnjačke dekadencije i imperijalističkih tendencija. Brijanje brade, rukovanje sa osobom suprotnoga pola, aplaudiranje ili zviždanje na javnim skupovima, također su se smatrali zapadnjačkim. Vaše je pitanje diskutabilno, ja iznosim svoj stav, ono što sam doživjela. Taj novi režim je pokušao obezvrijediti moj lični identitet i porijeklo. Moje bivše učenice se nikada nisu uspjele osloboditi definicije, koju im je nametnula vlast: bile su samo muslimanske žene. Postale su tvorevina tuđega sna. Strogi i kruti ayatollah, što na perzijskome doslovno znači “Božiji znak”, samoproklamirani filozof-kralj, došao je vladati u ime prošlosti. I danas, telekomunikacioni sektor se razvija pod utjecajem vlade, pružatelji internet usluga dužni su cenzurirati sadržaj na web-u. Strancima Iran može izgledati kao savremena zemlja, ali tajna policija je normalno okruženje."

- U ime neke prošlosti otpočelo je i arapsko proljeće. Izgleda da je to zajednička sudbina revolucija na Bliskome Istoku. Iran je šiitski, Tunis, Egipat i Libija su zemlje sunnitskoga islama. Razlike unutar religije su nepomirljive, o čemu, recimo, veoma malo znaju u mojoj zemlji, u Bosni i Hercegovini. Da li ste zbog toga imali problema u Egiptu? Moram priznati da ste prva Iranka, koju sam ovdje upoznala.

Nasreen: "Da, šiiti i kada dođu u Egipat, pomalo se plaše reći da su to. Nisam pristalica nikakvih podjela unutar islama. Ovdje sam se adaptirala sa sunnitima, jer sam i ja udata za Egipćanina, a ako bih baš morala govoriti o nekoj grupi, najbolje sebe nalazim sa sufijama, pripadnicima islamske mistike. Iransko stanovništvo se preobratilo na imamitski šijizam u 16. stoljeću, za vrijeme Ismaila I, prvoga safavidskog vladara. Ovo preobraćenje izvršeno je zbog suprotstavljanja dominaciji sunnitskih Otomanskih Turaka, kako bi se stvorio jedinstven iranski identitet. Preobraćenje je bilo obavezno, pod prijetnjom smrću. Iran je islamiziran, ali nikada nije arabiziran, odnosno, nikada se nismo potpuno asimilirali. Perzijski ili u žargonu farsi ne pripada semitskoj grupi jezika. Svi čitamo arapski, ali Arapi ne mogu čitati i razumjeti naše harfove. Osim većinskoga islama, prisutno je kršćanstvo, judaizam i zoroastrizam. U državi je službeni kalendar iranski kalendar, zakon je ustvari šerijatski, pa ipak ne potpuno isti kao u Saudijskoj Arabiji. Politikom upravljaju islamističke frakcije, dok su ostale tradicionalne stranke zabranjene."

-Kada se proizvodila prva nuklearna bomba, novine su štampale brojne dijagrame protona i neutrona, što naravno običnim ljudima nije mnogo govorilo, te se neprestano ponavljala beskorisna izjava da će se bomba morati staviti pod internacionalnu kontrolu. Obavijest za široku javnost došla je prilično zaobilaznim putem, u povodu odluke predsjednika Trumana da ne preda stanovite tajne bivšem Savezu sovjetskih socijalističkih republika. Dakle, dok se o bombi samo pričalo, bilo je široko rašireno vjerovanje kako je razdvajanje atoma samo problem za fizičare, a kada ga oni riješe, novo razorno oružje bit će dostupno svakome. Međutim, uskoro se ispostavilo da je bomba fantastično skupa i da njena proizvodnja zahtijeva ogroman industrijski napor, tako da su samo neke zemlje u svijetu sposobne proizvesti je. Hoću reći, nuklearna bomba je postala sredstvo izoliranja jedne nacije od druge, a po američkome planu, koji uz Izrael, svim silama nastoji i dalje vladati, odnosno kontrolirati svijet, nuklearna bomba oduzima eksploatiranim klasama i narodima svaku mogućnost pobuna. Smatrate li da će Iran snositi posljedice zbog svoje akcije u vezi sa proizvodnjom ovoga oružja?

Nasreen: "Što se tiče nuklearne bombe i njene proizvodnje u Iranu, tu apsolutno dajem podršku svojoj zemlji. Zapad ne poznaje duh Istoka, čije društvo ne podnosi pad ili poniženje. Ako ponekad i posustaju, potomci tih starih civilizacija, kolijevke čovječanstva, ipak su u saglasnosti sa zakonitostima harmonije, iz koje su nicali i kroz koju su trajali. To je neprimijetno zapadnome oku, koji se opet diči kao društvo modernoga tehnološkog instrumentarija. Uostalom, osnovna načela iranske vanjske politike jesu djelovanje protiv Sjedinjenih Američkih Država i Izraela u smislu ukidanja njihove vojne dominacije u Perzijskome zaljevu i potpora stvaranju palestinske države. Iran je zemlja sa razvijenom poljoprivrednom i industrijskom proizvodnjom, prije svega nafte i plina. Procjenjuje se da se u Iranu nalazi 10 posto svjetskih rezervi nafte. Sve veću funkciju ima petrohemijska industrija, kao i proizvodnja čelika i bakra. Zemlja je bogata rudama, prva je u svijetu po zalihama cinka, dok se po zalihama bakra nalazi na drugome mjestu. Ostale rude koje Iran posjeduje su: željezo, hrom, magnezij, zlato, olovo i ugljen. Iran je postao najveći proizvođač čelika na Bliskome Istoku. Važnu ulogu ima i proizvodnja čuvenih tepiha, ručnih radova te poljoprivrednih proizvoda kao što je sušeno voće, šafran, pistaći, ružina vodica i mnoge namirnice. Također, svojim sjevernim dijelom, Iran izlazi na Kaspijsko jezero, što je jedan od glavnih izvora prihoda ove zemlje. Naime, riba iz Kaspijskoga jezera koristi se za spravljanje čuvenoga iranskog kavijara, zvanično najboljega na svijetu. Iran je zemlja koja u sebi krije neslućena bogatstva, koja još uvek nisu u dovoljnoj mjeri turistički valorizirana. Prema istraživanju Svjetske turističke organizacije, Iran se po bogatstvu kulturno-historijskih spomenika i turističkih atraktivnosti nalazi među prvih deset zemalja u svijetu. Zašto Iran ne bi razvijao i nuklearno oružje? Pogledajte kako se velike sile odnose prema Severnoj Koreji i Pakistanu, koje su nuklearne sile!"

-Da. Iran zapravo ima nekoliko motiva da bi razvijao nuklearno oružje. To su odbrambeno-sigurnosni razlozi, težnja za moći i želja za utjecajem u regionu, kao i prestiž koji proistječe dijelom iz toga kako Iran vidi svoj položaj na međunarodnoj sceni, a dijelom zbog prelamanja istoga pitanja na unutarnjem planu. Kakav očekujete ishod cijele situacije u vezi sa nuklearnim programom Vaše zemlje i američko-izraelskom prijetnjom mogućim napadom?

Nasreen: "Vođa, ayatollah Ali Khamenei, već je upozorio da Iran neće podleći međunarodnim pritiscima za odbacivanje nuklearnoga programa. Isto tako, Amerika daje zeleno svjetlo za napad na Iran, samo što taj datum još nije tačno preciziran. Vojna intervencija predstavljala bi za Izrael krupnu stratešku grešku sa neizvjesnim i potencijalno nesagledivim posljedicama po sam Izrael, ali i po cijeli Bliski Istok. Još nijedna nuklearna sila u historiji nije bila napadnuta. Da li bi izraelski napad uopće bio uspješan? Glavna iranska nuklearna postrojenja nalaze se ukopana duboko ispod zemlje. Osim toga, ova postrojenja zaštićena su debelim betonskim bunkerima, koje je veoma teško probiti, čak i uz pomoć preciznih bombi za rasturanje podzemnih gradnji. Izraelski napad na Iran ojačao bi poziciju Mahmouda Ahmadinejada i konzervativne vladajuće elite na štetu reformističkih snaga. Postoje indicije da i sam iranski režim iz toga razloga priželjkuje izraelski napad. S obzirom na veličinu Izraela, Iran bi potencijalno mogao uništiti njegovu populaciju kada bi posjedovao nuklearno oružje. Pa kome zvona zvone na Bliskome Istoku?"

Nasreen mi je ovim pitanjem dala do znanja da bi promijenila temu, a možda mi se to samo tako učinilo, jer moja gostoljubiva poznanica, u čijem smo stanu, nedaleko od Tahrira, vodile ovaj razgovor, poželjela nas je uslužiti čajem, a pripremanje okrepljujućega napitka za nju je ostao pravi ritual. Ono što joj nisam stigla reći je moja ideja da su i Sirija i Iran možda u veoma dobrim odnosima sa Amerikom i Izraelom, jer krvoproliće u Siriji odveć dugo traje, kao i prijetnje Iranu zbog nuklearnoga naoružanja, iskorištavanje palestinskoga pitanja kao vječne brige islamskoga svijeta, sve je to tako čudno... a zvona zvone svima, jer "nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe".