ZUBATO SUNCE EGIPATSKOGA PROLJEĆA PRED NOVOM REVOLUCIJOM

Demokracija u savremenoj civilizaciji je u krizi, što se najprije manifestira u isključenosti naroda iz demokratskih procesa. Sve što se dešava širom svijeta odjek je nametanja krupnoga kapitala u raznim vidovima, a naziv demokracija je samo plašt, koji prikriva onu izrazito lošu stranu globalizma, onu u kojoj se nameće jedan gazda, potiskujući čovjekovo pravo da se izbori za slobodu vlastitoga života.

Analizirajući demokraciju u širem smislu, trebalo bi se osvrnuti i na jezik kao izvor socijalnih vrijednosti. Zapad u odnosu na Istok već pola stoljeća uči djecu kako da saznaju nešto o političkim sistemima, koristeći riječi „demokracija“ i „diktatura“. To je metoda rada kojom djeca istovremeno upijaju vrijednost kakvu njihova kultura pridaje ovim oblicima vladavine. Tako se djeca rano nauče na “dobro“ ili „zlo“, a da ih pri tome niko nije eksplicitno podučavao. Ovakva didaktika rezultira edukacijom da je diktatura opresivna, dok je demokracija toliko dragocjena, da se za nju treba boriti. Tako izgrađena inteligencija poslije rado pristaje uz vojnu organizaciju, koja pravda sva sredstva za ostvarenje „demokratskih ciljeva“ i izvan svoje zemlje, dok demokracija postaje u praksi paravan za pljačku i korupciju. Ne treba zanemariti činjenicu da i u tim „demokratsko” uređenim zemljama građani samo jednom u četiri godine, izlazeći na izbore daju svoj glas, dok ih u intervalima između dvije vlasti niko ništa ne pita.

U većini zemalja na Istoku situacija je sasvim drugačija. Iako se historijski radi o “majci čovječanstva“ i kolijevci kulture, ovaj dio svijeta, uprkos tome što je Zapadu predao svoju luču znanja, pao je u dugogodišnju stagnaciju iz koje se tek budi. Diktatura zemalja “arapskoga proljeća“ doprinijela je tome da se ovo područje sada pretvori u plodno tlo za dolazak opisane zapadnjačke demokracije, čiji je saveznik bio režim dugi niz godina, mada Zapad nikada nije uvažavao Arape kao ravnopravne sagovornike.

Ako se osvrnemo na aktuelni Egipat, koji vapi za mnogim demokratskim promjenama i u kome, na primjer, osnovna škola, kao elementarno obrazovanje nije obavezna, ne znači da je ovaj narod toliko neuk i zaglupljen, da ne može razlikovati “dobro” od “zla”, ako ga tome niko nije eksplicitno podučavao. Uostalom, zemlja ima i mnogo mladih obrazovanih ljudi, koji doduše ne rade ili obavljaju poslove za koje se nisu školovali. Svima treba da je jasno kako se više ne može manipulirati osviještenom masom, koja je samo iz straha od dugogodišnje diktature šutjela. Edukacija je primarna tema svake sredine. Znanje je moć, a ono što pruža egipatsko državno školstvo daleko je od potreba modernoga društva, dok su privatne škole skupe (tu se još svašta može reći o kvalitetu nastavnih kadrova, često bez validnih i nostrificiranih diploma, koji rade samo zato što su stranci, kako bi sastav nastavnoga osoblja izgledao privlačan).

Arapi su odlučili uzeti stvari u svoje ruke. Transformacija Egipta otpočela je januarskim zemljotresom iz 2011. godine, čija snaga očito nije dosegnula dovoljno daleko a ni duboko, jer je vojska, kičma Mubarakovoga režima, glavna snaga u društvu i nositelj savezništva sa Sjedinjenim Američkim Državama, dobro procijenila situaciju u jednome dramatičnom momentu, te se prelomila i stala uz revolucionare, odnosno na stranu naroda, samo radi očuvanja svoga statusa i privilegija. Jer, nikada nijedan režim ne izgubi. To je privid! Oni se samo povuku i čekaju . Ali i dalje drže konce, samo ne baš uvijek javno. Prosto, novi i stari podijele interese, jer uvijek stari trebaju novima iz milion razloga i obrnuto.

U prvoj revoluciji se sve činilo mnogo jednostavnijim, dok su sada, u borbi za vlast, opcije daleko kompleksnije. Unutar Vojnoga vrha, koji je veoma homogen, nema bitne razlike. Pobunjeni narod vidi konačno rješenje u odstupanju vojske sa vlasti, s obzirom da za ovih nekoliko mjeseci koliko je vlast u rukama vojske, stanovništvo se uvjerilo da su promjene bile takve, da izostane ona bitna i osnovna promjena, tako da se stvari mijenjaju, a da se ništa bitno ne promijeni.

Kairo je još prije revolucije bio peti grad u svijetu po zagađenosti. Broj stanovnika se skoro udvostručio i trenutno iznosi 40 miliona, što predstavlja skoro polovicu od ukupnoga broja egipatske populacije. Promet u gradu je gušći više nego ikada, niko ne poštuje saobraćajne propise i pješaku je bukvalno teško preći ulicu. Problem deponije smeća još niko ne rješava, a po orijentalnim dijelovima se svakodnevno može vidjeti kako siromašni sloj stanovništva u ranim jutarnjim i predvečernjim satima dovodi stoku da rovi po kontejnerima ili oni prevrću smeće, tražeći plastiku, kartone i slično. Plaće su smanjene, otkazi svuda prijete. Sve je poskupjelo, ali je ostala utješna mogućnost da se po trafikama mogu kupiti cigarete, žvakaće gume i bombone na komad. Najveći dio omladine sanja o odlasku u Ameriku, koju poznaju samo iz igranih filmova sa sretnim završetkom. Nedostatak slobodnoga vremena i usađena tradicija još vode sklapanju brakova unutar familije ili po dogovoru roditelja. Nekada se po kairskim ulicama i parkovima viđalo kako policajci skidaju kaiševe i kažnjavaju „prestupnika“ već na licu mjesta, a sada je zavladao organizirani kriminal čiji je saučesnik upravo policija. Vojska to mora znati, pa ipak i dalje sebično brani svoje interese, koji nisu u vezi sa promjenama. Egipat je prirodno bogata zemlja, koja još uvijek svoje najbolje proizvode izvozi za vanjsko tržište. U ovoj zemlji se nikada nije umiralo od gladi, nije bilo potrebe da se hrana uvozi, ali to se sada čini, jer zemlja više nema dovoljno kapaciteta da bi prehranila vlastiti narod.

Narod smatra kako više nema potrebe za čekanjem, jasno i glasno govori šta želi, dok tu nestrpljivost opet mnogi iz različitih razloga iskorištavaju. Država svakako treba funkcionalnu demokraciju, a to ne omogućava ni sastav, a ni sistem trenutne armije, čiji je mentalitet skoro 60 godina takav da je upravo ona nosilac osnovnoga autoriteta, zasnivanoga na vođstvu generala.

Mohamed El Baradei, dobitnik Nobelove nagrade za mir, egipatski predsjednički kandidat, po nekima vodeća politička ličnost u zemlji, promijenio je mišljenje i zvanično izjavio da povlači iz utrke za predsjednika. El Baradei je dugo živio u inostranstvu, čak i više nego u Egiptu, pa su ga mnogi participirali kao strano tijelo u svim ovim zbivanjima. Nisu mu svi bili skloni i nisu proricali neki veliki uspjeh, mada je on od onih osoba koji bi mogli razumjeti šta to demonstracija uistinu jeste, a sa druge strane šta je to što bi trebalo biti demokracija u arapskome svijetu.

Konačno su završeni dugo očekivani parlamentarni izbori u zemlji, prvi nakon svrgavanja predsjednika Mubaraka. Strahovalo se da će biti zasjenjeni nasiljem, a u opasnijem scenariju spominje se i mogući rat između političkih skupina koje su od konca januara jedinstveno rušile diktaturu. Zemlja je na rubu ponora, koji se nezaustavljivo širi. Sadašnjost je opasna, a buduće stanje još više. Ovakve prognoze iznose nezavisni egipatski mediji, dok državna televizija izbjegava seriozna saopćenja i radije pušta stare arapske filmove. Izborni ciklus nastavit će se od 29. januara do 11. marta izborom senatora u Šuru (Savjetodavno vijeće, Gornji dom) dvodomnoga egipatskog parlamenta.

Kandidati Muslimanskoga bratstva prvi put su glasali okupljeni u “Stranku slobode i pravde“. Bratstvo je najstarija i najveća islamistička, politička organizacija u Egiptu, nastala kao reformistički pokret, koja od početka svoj politički aktivizam snažno kombinira sa humanitarnim radom i socijalnom skrbi, čime stvara vrlo snažne mreže. Oni odbacuju nasilje kao metodu političke borbe. Za razliku od ostalih stranaka, koje nisu imale vremena stati na noge i naučiti se “demokraciji“, "Braća" su najorganiziranija partija u zemlji, koja do sada nije napravila nijednu (veću) taktičku pogrešku. Tretman snage kao islamističke kontinuiran je prvenstveno islamističkom fobijom Zapada. U Izraelu se posebno pribojavaju rastućega utjecaja Muslimanskoga bratstva, a pri tome zanemaruju činjenicu da se u arapskome svijetu ništa ne može postići izvan islama. Očekivalo se da će osvojiti najveći broj glasova. Još nije razjašnjeno koliko će trajati zastupnički mandat koji prema zakonu traje pet godina, jer bi ova Narodna skupština trebala biti prijelazna, dok Egipat ne donese novi Ustav. Očekuje se da će predsjednički izbori biti održani najkasnije u junu 2012., kako su najavili egipatski generali, iako im nikada nije vjerovati.

Protesti se definitivno nastavljaju, a nova revolucija već najavljuje. Ko god dođe na vlast, pošto je Pandorina kutija otvorena, uvijek će biti dovoljno ljudi da napune Trg Tahrir i da se bune protiv nečega. Rječnik intelektulaca sa tv programa ne razumiju svi. Narod je umoran i nikome ne vjeruje, jer im osim islamista niko ništa konkretno ne nudi. Januarski entuzijazam od prošle godine je evidentno splasnuo, ali ipak još postoji među liberalima. Od revolucije skoro svakoga petka neko je bio na Tahriru i bunio se, a okolo je samo cvjetao biznis fula, taameje, kikirikija i karkadea... I kako optužuju vojsku da nije uradila ništa za proteklih 10 mjeseci, isto tako bi se i drugi mogli zapitati šta oni uradiše za to vrijeme... Napredni Egipat je izmanipuliran još u januaru prošle godine, jer niko se ne izdiže iznad osrednjosti osim islamista, prvenstveno "Muslimanske braće". Ali, ono što slijedi iz trenutne situacije, propala je ekonomija i to je suštinski problem, koji ne rješava ni demokracija, ni izbori.

NEUSPJELE RELAKSACIJE ODNOSA NA BLISKOME ISTOKU

U vremenu kada politika sve više postaje reaktivna, a institucije gube svoj legitimitet i povjerenje naroda, evidentno je da će protesti i u 2012. godini ujedinjavati razna politička ubjeđenja, prije svega na Bliskome Istoku. Dok su revolucije povele novome obliku internacionaliziranja političkoga diskursa, ovdje je već zavladalo interesiranje za anarhističke metode, valjda što takve još nisu pale na testu. Protestni trendovi su sada motivirani prije svega ekonomskim problemima i daleko strašnije su obojeni u odnosu na vrijeme svrgavanja bilo kojega arapskog predsjednika u prošloj godini. Svakodnevno rastu nasilni neredi i neslaganja, gotovo bez presedana. Izgledi su sve sumorniji, ali razvoj socijalnih medija pomaže različitim grupama povezati globalnu priču o bijesu osiromašenoga naroda u Tunisu, Egiptu, Libiji, Jemenu, krvavoj Siriji ili vječno napaćenoj Palestini.

Dok razvijenom svijetu nedostaje ideološko ubjeđenje mnogih njihovih prethodnika, s obzirom na istinu da su okupirani isključivo vlastitim ambicijama o finansijskim tržištima, želja za alternativnim ideologijama gubi značaj. Povodom posjeta iranskoga predsjednika Ahmadinejada Venezueli, Nikaragvi, Ekvadoru i Kubi, američka vlada strogo je upozorila države Latinske Amerike, da ne kreću ni u kakve nove diplomatske i poslovne suradnje sa Iranom, kao da se radi o „zločestoj djeci“, koju zbog druženja opominju „veliki i odrasli“. Teheran je donio konačnu odluku povodom najave kako bi uskoro mogle biti uvedene sankcije na izvoz iranske nafte. Ukoliko dođe do implementacija sankcije, Iran će blokirati Hormuški tjesnac - jedan od najvažnijih ekonomskih pomorskih prolaza na svijetu. Odluka je potvrđena na press konferenciji koju je održala iranska revolucionarna garda. Sa svojim programom nuklearnih istraživanja Iran će navodno, na što ukazuje i najnoviji izvještaj Međunarodne atomske agencije, uskoro ovladati nuklearnim oružjem, kojim, prema tvrđenjima zapadnih zemlja, prijeti miru u čitavoj regiji. U nadmetanju sa Iranom, Washingtonu je važno imati podršku „sunnitskoga bloka“ arapskih zemalja, što mu i uspijeva.

Saudijska Arabija, zemlja koja krši osnovna ljudska prava, a koja je putem Arapske Lige osigurala da se stvore uvjeti za vojnu intervenciju u Libiji, zaslužuje uz Sjedinjene Američke Države i Izrael, najviše kritiziranja zbog situacije na Bliskome Istoku. Saudijci su u libijskome slučaju pepustili vodeću ulogu Kataru. Njegove su državne kompanije za račun pobunjeničke vlade u Bengaziju prve osposobile neka naftna crpilišta na istoku zemlje. Čuvena katarska RTV Al-Jazeera je Privremenoj vladi osposobila TV studio i emitiranje. Katar je prvi počeo dostavljati oružje i municiju pobunjenicima, a kada se libijski režim konačno urušio i Gaddafi bio ubijen, doznalo se da su se katarski specijalci borili na strani pobunjenika. Manje je poznato da su u borbenim operacijama također sudjelovali i plaćenici američke privatne vojne kompanije Blackwater, prethodno okupljeni u kampu, u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Ta podrška arapskih autokrata libijskim pobunjenicima naravno nije bila zbog promicanja ljudskih prava ili zbog uvođenja demokracije u Libiji, već zbog njihovoga osobnog animoziteta prema Gaddafiju i njegovih verbalnih osuda njihovih režima.

Saudijci su sa Amerikancima uspostavili diplomatske odnose već davne 1933. godine, kada je kalifornijska kompanija Standard Oil / ARAMCO počela pumpati saudijsku naftu, da bi ti odnosi dobili svoju političku dimenziju dogovorom kralja Abdullah bin Abdulaziz al-Sauda i predsjednika Franklina Roosevelta na američkoj fregati usidrenoj ispred Ismailije (Egipat), u februaru 1945. godine. Ovaj brak iz računa, kao i svi slični aranžmani, prolazio je kroz razne faze i iskušenja, ali se partnerstvo uspjelo održati do današnjih dana. Prosto rečeno, Amerikanci su dobili naftu i strateški važnoga saveznika na Bliskome Istoku, a dinastija Al-Sauda moćnoga zaštitnika i sigurnost. Prisustvo američkih trupa u oblasti Zaljeva je garantirana odbrana lokalnim vladajućim oligarhijama u vrijeme kada je čitav Bliski Istok zahvaćen nemirima. Zatim, sve dinastije Poluotoka strahuju od „iranske opasnosti“, od iranskoga nuklearnog naoružanja i subverzije, što je teza koju već godinama podgrijavaju Amerikanci i Izrael. Rat “protiv terora” se nastavlja i u njemu aktivno sudjeluju Saudijci, doduše javno samo na svome tlu i posredno u susjednome Jemenu.

Ne treba zaboraviti jednu bitnu činjenicu: današnja salafistička provenijencija ima kolijevku nastanka u Saudijskoj Arabiji. Tako Egipćanke (i druge Arapkinje) u tradiciji nisu imale nošenje nikaba, a njihovi muškarci nisu običavali nositi „kratke hlače i duge brade“, dok taj val rigidno fundamentalističkoga islama nije krenuo oko 1970. godine iz Saudijske Arabije, da bi se potom proširio na druge zemlje regiona.

Najveći posao koji su Saudijci zaključili sa američkim proizvođačima i najveću porudžbinu koju su Amerikanci ikada dobili, ispregovarao je 2010. godine osobno kralj Abdullah, kada je njegov polubrat Sultan bio na liječenju u inostranstvu. Riječ je o ugovoru vrijednom 60 milijardi dolara, prema kome bi Saudijcima u slijedećem desetogodišnjem periodu trebali biti isporučeni borbeni avioni tipa F-15, tri tipa helikoptera, antiraketni sustavi i sustavi ranoga uzbunjivanja, te vojna plovila. Osim toga, Amerikanci su preuzeli obavezu modernizacije nekih tipova ranije isporučenih letjelica. To bi američkoj vojnoj industriji, koja pati od iste depresije kao i cijela privreda, osiguralo posao za 75.000 radnika. Nije mala stvar u situaciji kada Obamina popularnost pred slijedeće predsjedničke izbore opada zbog ekonomske krize u koju je zemlja upala. Politički argument za sklapanje toga ugovora je da se tim isporukama jača odbrambena sposobnost važnoga američkog saveznika koga ugrožava Iran.

Ono što je danas postalo najvažnije za čitav svijet jesu nafta i plin, a zemlje Zaljeva raspolažu sa jednom petinom utvrđenih svjetskih rezervi nafte i sa 30 posto isto tako utvrđenih rezervi prirodnoga plina. Saudijska Arabija ima najveće rezerve nafte u svijetu, koje se procjenjuju na 267 biliona barela (navodno ju je Venezuela nedavno prestigla). U ukupnome zaljevskom izvozu nafte sudjeluje sa nekih 45 posto. Jedina je zemlja koja raspolaže rezervnim proizvodnim kapacitetima što se mogu aktivirati u slučaju potrebe reguliranja cijena nafte na svjetskom tržištu. Vodeća je članica Organizacije izvoznika nafte (OPEC).

Vojnu intervenciju u Bahreinu predvodili su Saudijci. Pritekli su u pomoć bahreinskoj vladajućoj dinastiji i istovremeno otklonili potencijalne prijetnje centralnoj bazi američke vojne flote u Perzijskom zaljevu. Bahreinski je demonstranti nisu ugrožavali, niti su protesti protiv etnokratske monarhije imali antiameričku notu. Međutim, arapske sunnitske dinastije vjeruju kako su šiitske zajednice, od kojih je u Bahreinu većinska, dok su u Saudijskoj Arabiji i Kuvajtu manjinske – pete kolone Teherana. Bahreinski su vlastodršci tvrdili da su iranski klerici ne samo poticali proteste šiita, već i pripremali terorističke subverzije protiv monarhije. Kada god dođe do nekih nereda u saudijskim provincijama nastanjenim šiitskom manjinom, a što se u određenim razmacima redovito ponavlja, vlasti ritualno optužuju Iran. Amerikanci ih svesrdno podržavaju u takvome uvjerenju i plaše “šiitskim osovinom”, koja se proteže od Irana i Perzijskoga zaljeva, preko Iraka, gdje su šiiti relativna većina, zatim Sirije kojom vladaju pripadnici alauitske manjine, do Libanona, gdje je šiitska stranka Hezbollaha (nalazi se na američkoj listi „terorističkih organizacija“) sa svojim saveznicima dio sadašnje vladajuće koalicije. Osim uobičajenih boljki arapskih zemalja, Bahrein, otočno kraljevstvo u Perzijskom zaljevu sa 1,2 miliona stanovnika, vrlo je zanimljivo, jer predstavlja primjer o tome šta bi se moglo dogoditi nekim zemljama koje ekonomije temelje na nafti jednom kada nafte više ne bude. Iako ima ograničene količine naftnih rezervi, Bahrein nije dovoljno diversificirao ekonomiju, pa se 80 posto njegovoga izvoza i 60 posto državnih prihoda još uvijek temelje na tom jedinom prirodnom resursu kojim raspolaže. Inače, tamo prosvjede organiziraju šiiti, koji se unatoč brojčanoj dominaciji nad sunnitima smatraju diskriminiranima, a policija reagira nasiljem. Bahrein već 12 godina vodi Hamad ibn Isa Al Khalifa, koji se 2002. godine, uz navodno 98-postotnu podršku na referendumu, proglasio kraljem, davši sebi usput i pravo veta na sve odluke parlamenta.

Sirija je ključna karika u “šiitskoj osovini” i ako padne alauitski režim, Iran će izgubiti jedinoga regionalnog saveznika. Izraelci također priželjkuju Basharovo rušenje, jer bi time bila prekinuta veza Teherana sa libanonskim Hezbollahom, ali se pribojavaju da bi na vlast u Damasku mogao doći islamistički režim. Muslimansko je bratstvo, naime, najorganiziranija snaga unutarnje sirijske oporbe, a Hamas je proizašao iz palestinskoga ogranka međunarodne mreže te organizacije. Suprotno Izraelu, Saudijska Arabija i članice Zaljevskoga vijeća za suradnju (Katar, Kuvajt, Ujedinjeni Arapski Emirati, Oman i Bahrein) igraju na kartu „Bratstva“. Opreznije su kada je riječ o palestinskome Hamasu kako ne bi antagonizirale američkoga partnera. Nezadovoljstvo u Siriji kao da nije dostiglo kritičnu masu, poput raspoloženja u Tunisu, Egiptu ili Libiji, ali ako se to dogodi, Bashar neće više imati prostora za manevre. Služeći se pojmom iz fizike, jedan komentator postavlja političku dijagnozu Bliskoga Istoka: „Dostignuta je tačka u kojoj regionalni lideri, optuženi za represiju, upotrebu diktatorskih metoda vladanja i zloupotrebe, postaju sve više zavisni od sposobnosti da kontroliraju Papenov lonac u kome su se našli. Opće nezadovoljstvo opasno remeti status quo na koji se oslanjaju. Na njima je kako će postupiti, što će im odrediti sudbinu.“

Londonski „Gardijan“ podsjetio je da „jedna od škola mišljenja na Zapadu smatra kako je jak čovjek u regionu uvijek bolji od bliskoistočne anarhije“, pa potom primjećuje da „vojna intervencija nije realna, ali čitav niz diplomatskih, finansijskih i sličnih sankcija treba biti primijenjen“. Zašto se nije tako odugovlačilo kada je Gaddafi bio u pitanju? U vezi sa tim kao da se Bashar Assad direktno ne poziva sa svih strana da ode, već se samo zahtijevaju energične reforme, aktivno političko učešće naroda uz garantiranje fundamentalnih sloboda i osuđuje nemilosrdno kažnjavanje demonstranata, ali uz onaj pomalo pitijski uvjet Arapske lige kako „moraju biti preduzeti koraci da se okonča sirijsko krvoproliće“, kao da se to već nije činilo, iako Zapad pominje cifru od 5.000 ubijenih do sada.

Alžir je jedina sjevernoafrička zemlja koja je uspješno odolijevala narodnoj revoluciji, iako se od 2005. godine prosvjeduje svakodnevno, a naročito nakon što je Bouteflika 2009. izmijenio ustav, kako bi se mogao kandidirati za predsjednika i treći put.. Mada su sve susjedne zemlje ušle u završnu fazu društveno–političkih reformi, u Alžiru se ništa ozbiljnije nije dogodilo. Međutim, ohrabreni izbornim uspjesima islamista u susjednim zemljama, najavljuju se ozbiljnije aktivnosti vršenja pritisaka na aktuelnu vlast da se konačno krene u političke reforme. Partija „Islamski pokret za mirno društvo“, formirana 1990. godine, a čiji je osnivač pokret Muslimansko bratstvo Alžira, najavila je raskid koalicionoga odnosa sa vladajućom strankom Abdelaziza Bouteflike, vidljivo ohrabreni izbornim uspjesima „Bratstva“ u Maroku, Tunisu i Egiptu. Ovih dana su krenuli i protesti protiv korupcije i nezaposlenosti u gradu Al-Agvat na jugu Alžira, mada sva zemlja grca zbog takvih problema. Ali, u biti se strahuje da bi „dan bijesa“ po uzoru na dosadašnje arapske ustanke, mogla biti krvavija revolucija od onih u Tunisu i Egiptu, ne samo zato što je u nasilju ranih 1990-ih poginulo preko 150. 000 ljudi, već i zato što je predsjednik Bouteflika narodu štošta obećavao u prošloj godini, a osim ukidanja izvanrednoga stanja i niskoga smanjenja cijena hrane, ništa posebno nije učinio. Alžir je izvoznik nafte i plina, pa je te prihode vlada mogla ozbiljnije koristiti da udovolji zahtjevima građana i tako osujeti nezadovoljstvo stanovništva.

U Egiptu, nakon “prijateljskoga vojnog udara” i pobjede islamista, život prijestonice se još nikada nije normalizirao. Na Tahriru su i dalje svakodnevna okupljanja demonstranata, koji bezuspješno zahtijevaju okončanje vojne vlasti, još uvijek ne prihvatajući imenovanje Kamala al-Ganzurija za premijera, jer ga smatraju ostatkom bivšega Mubarakovog režima. Trg je pretvoren u šatorsko naselje na kome se već mjesecima spava, iako je policija ne štedeći koristila bojevu municiju i suzavac u cilju rastjerivanja. Teško se može govoriti o demokratskoj reformi u situaciji u kojoj je vojni režim dramatično ojačao. U Egiptu se stoga ne može istinski smatrati da se dogodila revolucija, jer je vojska, koja je srž režima, ostala na vlasti, iskoristivši prosvjede da prisili Mubaraka na ostavku, nakon čega je osnovala Vijeće i preuzela ključna ministarstva. Ulogu predsjednika oponaša osvjedočeni antireformist, 75-godišnji Tantawi, koji još nije pokleknuo pred zahtjevima da vojska preda kontrolu civilnim liderima. Ali, očito je da takva vojska odgovara islamistima (koji su sada protiv okupljanja na Tahriru), te da su postigli saradnju, barem do juna mjeseca, kada se očekuju predsjednički izbori. Saudijska Arabija, Katar, Ujedinjeni Arapski Emirati i Kuvajt su Egiptu već uplatili oko milijardu dolara gotovoga novca što mu je bilo hitno potrebno za nabavku žita (Egipat je najveći svjetski uvoznik žita) sa kojim će prehraniti svoje stanovništvo. Ne čine oni to iz altruističkih razloga, a još manje zbog brige o egipatskoj demokraciji. Njima više odgovara pobjednička prevlast koncepta sunnitskoga islama u Muslimanskome bratstvu, kako u političkome, tako i u ekonomskome smislu, od nekadašnjega Mubaraka.

Današnji Bliski Istok neki analitičari nazivaju “postislamističkim”, argumentirajući to iranskim “zelenim pokretom”, te egipatskom i tuniskom revolucijom, nakon koje se „Muslimanska braća“, iako reakcionarna u pitanjima Izraela, prava žena i kršćana, po njima, nalaze usred ideološke transformacije, ali pri tome zaboravljaju na salafističke militantne skupine, koje su isključivo preokupirane pitanjima javnoga morala – cirkulacijom pornografske literature i knjiga koje smatraju nepodobnim, ženskoga oblačenja, alkohola, a u posljednje vrijeme i rušenjem piramida, koje su za njih idolopoklonstvo i haram. Ove pokrete u arapskome svijetu neki nazivaju neonacionalizmom, cikličkom pojavom koja ne mora biti islamistička, a iako se radi o još uvijek neuspjelim relaksacijama odnosa, neki u svemu vide uskrsnuće panarabizma i to sekularnoga, u kome „sloboda i dostojanstvo“ doprinose izgradnji „boljega društva”.