Demokracija u savremenoj civilizaciji je u krizi, što se najprije manifestira u isključenosti naroda iz demokratskih procesa. Sve što se dešava širom svijeta odjek je nametanja krupnoga kapitala u raznim vidovima, a naziv demokracija je samo plašt, koji prikriva onu izrazito lošu stranu globalizma, onu u kojoj se nameće jedan gazda, potiskujući čovjekovo pravo da se izbori za slobodu vlastitoga života.
Analizirajući demokraciju u širem smislu, trebalo bi se osvrnuti i na jezik kao izvor socijalnih vrijednosti. Zapad u odnosu na Istok već pola stoljeća uči djecu kako da saznaju nešto o političkim sistemima, koristeći riječi „demokracija“ i „diktatura“. To je metoda rada kojom djeca istovremeno upijaju vrijednost kakvu njihova kultura pridaje ovim oblicima vladavine. Tako se djeca rano nauče na “dobro“ ili „zlo“, a da ih pri tome niko nije eksplicitno podučavao. Ovakva didaktika rezultira edukacijom da je diktatura opresivna, dok je demokracija toliko dragocjena, da se za nju treba boriti. Tako izgrađena inteligencija poslije rado pristaje uz vojnu organizaciju, koja pravda sva sredstva za ostvarenje „demokratskih ciljeva“ i izvan svoje zemlje, dok demokracija postaje u praksi paravan za pljačku i korupciju. Ne treba zanemariti činjenicu da i u tim „demokratsko” uređenim zemljama građani samo jednom u četiri godine, izlazeći na izbore daju svoj glas, dok ih u intervalima između dvije vlasti niko ništa ne pita.
U većini zemalja na Istoku situacija je sasvim drugačija. Iako se historijski radi o “majci čovječanstva“ i kolijevci kulture, ovaj dio svijeta, uprkos tome što je Zapadu predao svoju luču znanja, pao je u dugogodišnju stagnaciju iz koje se tek budi. Diktatura zemalja “arapskoga proljeća“ doprinijela je tome da se ovo područje sada pretvori u plodno tlo za dolazak opisane zapadnjačke demokracije, čiji je saveznik bio režim dugi niz godina, mada Zapad nikada nije uvažavao Arape kao ravnopravne sagovornike.
Ako se osvrnemo na aktuelni Egipat, koji vapi za mnogim demokratskim promjenama i u kome, na primjer, osnovna škola, kao elementarno obrazovanje nije obavezna, ne znači da je ovaj narod toliko neuk i zaglupljen, da ne može razlikovati “dobro” od “zla”, ako ga tome niko nije eksplicitno podučavao. Uostalom, zemlja ima i mnogo mladih obrazovanih ljudi, koji doduše ne rade ili obavljaju poslove za koje se nisu školovali. Svima treba da je jasno kako se više ne može manipulirati osviještenom masom, koja je samo iz straha od dugogodišnje diktature šutjela. Edukacija je primarna tema svake sredine. Znanje je moć, a ono što pruža egipatsko državno školstvo daleko je od potreba modernoga društva, dok su privatne škole skupe (tu se još svašta može reći o kvalitetu nastavnih kadrova, često bez validnih i nostrificiranih diploma, koji rade samo zato što su stranci, kako bi sastav nastavnoga osoblja izgledao privlačan).
Arapi su odlučili uzeti stvari u svoje ruke. Transformacija Egipta otpočela je januarskim zemljotresom iz 2011. godine, čija snaga očito nije dosegnula dovoljno daleko a ni duboko, jer je vojska, kičma Mubarakovoga režima, glavna snaga u društvu i nositelj savezništva sa Sjedinjenim Američkim Državama, dobro procijenila situaciju u jednome dramatičnom momentu, te se prelomila i stala uz revolucionare, odnosno na stranu naroda, samo radi očuvanja svoga statusa i privilegija. Jer, nikada nijedan režim ne izgubi. To je privid! Oni se samo povuku i čekaju . Ali i dalje drže konce, samo ne baš uvijek javno. Prosto, novi i stari podijele interese, jer uvijek stari trebaju novima iz milion razloga i obrnuto.
U prvoj revoluciji se sve činilo mnogo jednostavnijim, dok su sada, u borbi za vlast, opcije daleko kompleksnije. Unutar Vojnoga vrha, koji je veoma homogen, nema bitne razlike. Pobunjeni narod vidi konačno rješenje u odstupanju vojske sa vlasti, s obzirom da za ovih nekoliko mjeseci koliko je vlast u rukama vojske, stanovništvo se uvjerilo da su promjene bile takve, da izostane ona bitna i osnovna promjena, tako da se stvari mijenjaju, a da se ništa bitno ne promijeni.
Kairo je još prije revolucije bio peti grad u svijetu po zagađenosti. Broj stanovnika se skoro udvostručio i trenutno iznosi 40 miliona, što predstavlja skoro polovicu od ukupnoga broja egipatske populacije. Promet u gradu je gušći više nego ikada, niko ne poštuje saobraćajne propise i pješaku je bukvalno teško preći ulicu. Problem deponije smeća još niko ne rješava, a po orijentalnim dijelovima se svakodnevno može vidjeti kako siromašni sloj stanovništva u ranim jutarnjim i predvečernjim satima dovodi stoku da rovi po kontejnerima ili oni prevrću smeće, tražeći plastiku, kartone i slično. Plaće su smanjene, otkazi svuda prijete. Sve je poskupjelo, ali je ostala utješna mogućnost da se po trafikama mogu kupiti cigarete, žvakaće gume i bombone na komad. Najveći dio omladine sanja o odlasku u Ameriku, koju poznaju samo iz igranih filmova sa sretnim završetkom. Nedostatak slobodnoga vremena i usađena tradicija još vode sklapanju brakova unutar familije ili po dogovoru roditelja. Nekada se po kairskim ulicama i parkovima viđalo kako policajci skidaju kaiševe i kažnjavaju „prestupnika“ već na licu mjesta, a sada je zavladao organizirani kriminal čiji je saučesnik upravo policija. Vojska to mora znati, pa ipak i dalje sebično brani svoje interese, koji nisu u vezi sa promjenama. Egipat je prirodno bogata zemlja, koja još uvijek svoje najbolje proizvode izvozi za vanjsko tržište. U ovoj zemlji se nikada nije umiralo od gladi, nije bilo potrebe da se hrana uvozi, ali to se sada čini, jer zemlja više nema dovoljno kapaciteta da bi prehranila vlastiti narod.
Narod smatra kako više nema potrebe za čekanjem, jasno i glasno govori šta želi, dok tu nestrpljivost opet mnogi iz različitih razloga iskorištavaju. Država svakako treba funkcionalnu demokraciju, a to ne omogućava ni sastav, a ni sistem trenutne armije, čiji je mentalitet skoro 60 godina takav da je upravo ona nosilac osnovnoga autoriteta, zasnivanoga na vođstvu generala.
Mohamed El Baradei, dobitnik Nobelove nagrade za mir, egipatski predsjednički kandidat, po nekima vodeća politička ličnost u zemlji, promijenio je mišljenje i zvanično izjavio da povlači iz utrke za predsjednika. El Baradei je dugo živio u inostranstvu, čak i više nego u Egiptu, pa su ga mnogi participirali kao strano tijelo u svim ovim zbivanjima. Nisu mu svi bili skloni i nisu proricali neki veliki uspjeh, mada je on od onih osoba koji bi mogli razumjeti šta to demonstracija uistinu jeste, a sa druge strane šta je to što bi trebalo biti demokracija u arapskome svijetu.
Konačno su završeni dugo očekivani parlamentarni izbori u zemlji, prvi nakon svrgavanja predsjednika Mubaraka. Strahovalo se da će biti zasjenjeni nasiljem, a u opasnijem scenariju spominje se i mogući rat između političkih skupina koje su od konca januara jedinstveno rušile diktaturu. Zemlja je na rubu ponora, koji se nezaustavljivo širi. Sadašnjost je opasna, a buduće stanje još više. Ovakve prognoze iznose nezavisni egipatski mediji, dok državna televizija izbjegava seriozna saopćenja i radije pušta stare arapske filmove. Izborni ciklus nastavit će se od 29. januara do 11. marta izborom senatora u Šuru (Savjetodavno vijeće, Gornji dom) dvodomnoga egipatskog parlamenta.
Kandidati Muslimanskoga bratstva prvi put su glasali okupljeni u “Stranku slobode i pravde“. Bratstvo je najstarija i najveća islamistička, politička organizacija u Egiptu, nastala kao reformistički pokret, koja od početka svoj politički aktivizam snažno kombinira sa humanitarnim radom i socijalnom skrbi, čime stvara vrlo snažne mreže. Oni odbacuju nasilje kao metodu političke borbe. Za razliku od ostalih stranaka, koje nisu imale vremena stati na noge i naučiti se “demokraciji“, "Braća" su najorganiziranija partija u zemlji, koja do sada nije napravila nijednu (veću) taktičku pogrešku. Tretman snage kao islamističke kontinuiran je prvenstveno islamističkom fobijom Zapada. U Izraelu se posebno pribojavaju rastućega utjecaja Muslimanskoga bratstva, a pri tome zanemaruju činjenicu da se u arapskome svijetu ništa ne može postići izvan islama. Očekivalo se da će osvojiti najveći broj glasova. Još nije razjašnjeno koliko će trajati zastupnički mandat koji prema zakonu traje pet godina, jer bi ova Narodna skupština trebala biti prijelazna, dok Egipat ne donese novi Ustav. Očekuje se da će predsjednički izbori biti održani najkasnije u junu 2012., kako su najavili egipatski generali, iako im nikada nije vjerovati.
Protesti se definitivno nastavljaju, a nova revolucija već najavljuje. Ko god dođe na vlast, pošto je Pandorina kutija otvorena, uvijek će biti dovoljno ljudi da napune Trg Tahrir i da se bune protiv nečega. Rječnik intelektulaca sa tv programa ne razumiju svi. Narod je umoran i nikome ne vjeruje, jer im osim islamista niko ništa konkretno ne nudi. Januarski entuzijazam od prošle godine je evidentno splasnuo, ali ipak još postoji među liberalima. Od revolucije skoro svakoga petka neko je bio na Tahriru i bunio se, a okolo je samo cvjetao biznis fula, taameje, kikirikija i karkadea... I kako optužuju vojsku da nije uradila ništa za proteklih 10 mjeseci, isto tako bi se i drugi mogli zapitati šta oni uradiše za to vrijeme... Napredni Egipat je izmanipuliran još u januaru prošle godine, jer niko se ne izdiže iznad osrednjosti osim islamista, prvenstveno "Muslimanske braće". Ali, ono što slijedi iz trenutne situacije, propala je ekonomija i to je suštinski problem, koji ne rješava ni demokracija, ni izbori.
Nema komentara:
Objavi komentar