”U međusobnim susretima nalazimo utočište od usamljenosti i kao da se baš tim međusobnim dodirima štitimo od udaraca nepoznatoga, a od opasnosti trpljenja razmjenom mišljenja, od nastupa bezumnoga očaja sarkastičnim i uvredljivim vicevima, od velikih grijeha toplim uzdasima ispovijesti, a od tmurne, zagušljive atmosfere izmišljenim snovima.”
(Naguib Mahfouz)
Umjetnost, kao dinamična pojava, uvijek je u interakciji, a samim time i u korelaciji sa društvenim promjenama. "Civilizirani svijet" je pojam, koji je Zapad sam sebi pripisao u doba prosvjetiteljstva, a jasno se može zapaziti da on neizravno sebe određuje suprotno od svake ilustracije: s obzirom na "zaostalost Istoka" stoji "napredak Zapada"; s ozbirom na “nasilje nad Istokom", stoji "uljuđenost Zapada"; s obzirom na "sanjarsku maštu Orijenta", stoji "racionalnost Zapada".
Pojam "civilizacija", neologizam osamnaestoga stoljeća, koji stvara i komparaciju i analogiju u smislu duhovnoga siromaštva, plod je prosvjetiteljstva koje je trebalo dopunski naziv, da bi sebe definiralo i utemeljilo nasuprot zaostalosti, čak barbarizma, ne samo Istoka, već i, nama bližih, istočnoeuropskih zemalja. Mnoge se predodžbe o "Orijentu" ili "Istoku" kao "Drugome" preklapaju, o čemu govori profesor historije, direktor Centra za europske i mediteranske studije, Larry Wolff, u svojoj čuvenoj knjizi “Inventing Eastern Europe” („Izmišljanje Istočne Europe”, objavljenoj 1994. godine).
I pored brojnih kritika, Larryjev rad ostaje vrijedna polazna tačka za sve one koji žele izučavati zapadnjačka kolektivna prikazivanja, koja se odnose na europski geografski prostor u zadnja tri stoljeća. Aplicirajući teorije koje je Edward Said razvio u knjizi „Orientalism” („Orijentalizam”, 1978), Wolff je, posvećujući najviše pažnje izučavanju rukopisa francuskih filozofa i putopisaca, pokazao da je u XVIII stoljeću zapadna Europa “izumila” Istočnu Europu, kao svoju “komplementarnu drugu polovicu”.
Iz orijentalne, kao i balkanske perspektive, tokom istoga razdoblja "slika o prosvijećenoj Europi“ zamijenila je neprijateljsku predodžbu o „latinskome Zapadu“, koji je bio prokazani "drugi" za tradicionalni milje orijentalnoga, kao i balkanskoga područja, pa je tako ono što je za njihove preteče bio "katolički Zapad" postalo "civilizirana Europa" (o tome govori Alexandru Dutu: "Small Countries and Persistent Stereotypes" / „Male zemlje i uporni stereotipi”).
Prema jezičkome tumačenju iznesenom u leksikonu “Al-Mu’gam al-wasit”, ‘civilizacija’ je “vođenje sjedilačkoga načina života (u naseljima, na selu ili u gradu), što je u suprotnosti sa životom u pustinji (odnosno, gorštačkim načinom života u divljini). Civilizacija se u krugu naučnika i ljudi od struke definira kao doprinos civiliziranoga čovjeka, kao člana zajednice, sa stanovišta njegovih umnih, duhovnih, intelektualnih i mentalnih mogućnosti u ostvarenju ciljeva zajednice, te vrijednosti, ideala i dometa kojima njegova zajednica stremi.”
Hegel je dijagnozirao da Istok ima samo "nepojamni idealizam zamišljanja" (doduše, on je ovaj zaključak prevashodno namijenio Indiji, ali apsolutno primjenjiv je na Orijentu) u kome filozofov apsolutni bitak živi "u bunovnosti svoga sna" (Hegel: „Philosophy of History”).
Istok se shvata kao nešto homogeno: pojedinci se gube u anonimnosti mase, a njihovo ponašanje se objašnjava djelovanjem nagona karakterističnih za cijelu rasu: požuda, strah, bijes, a ne nečim što bi bilo zasnovano na individualnome izboru i odluci. “Osjećanja i reakcije pojedinaca su uvijek određene rasnim karakteristikama, jer su oni ‘azijati’, ili ‘crnci’, ili ‘istočnjaci’, a ne individualnim svojstvima, ličnim životnim iskustvom ili specifičnim položajem u životu... Analizirajući brojne tekstove zapadnoeuropske provenijencije u kojima se slika Istoka pojavljuje u toj eurocentričkoj perspektivi, kao egzotični svijet ‘drugih’, suprotan normama i težnjama Zapada, Said je, slijedeći u tome Lacana, u toj kontrastnoj slici prepoznao skrivenu, podsvjesnu čežnju za ‘drugim’, koja se na socijalnom planu pretvara u težnju za vladanjem nad drugim”, kaže prof. dr. Zdenko Lešić u svome djelu “Nova čitanja. Poststrukturalistička čitanka”).
Edward Said je dobro primijetio kako su kolonijalni administratori u opisima „Arapina“ ili „Arapa“ imali (a ne znači da su Amerika, Australija i Zapadna Europa promijenile mišljenje) auru apartnosti, definitivnosti i kolektivne konzistentnosti. Ta sklonost esencijalizaciji, izdvajanju određenih odlika neke skupine ili određenih odlika društvene misli i prakse neke skupine, stvara dojam da su te odlike nepromjenjive i, što je još važnije, "bitne i posebice istinite za tu skupinu za razliku od drugih skupina" (Arjun Appadurai: "Putting Hierarchy in Its Place"). Implicitne pretpostavke o "praiskonskim osobinama" raznih naroda, koje proistječu iz raznih "bîti" koje su im pripisane, često racionaliziraju "sudbinu naroda" (Hegel: “Filozofija povijesti”) i imaju osobito nepovoljne posljedice kada se isprepletu sa nacionalističkim ideologijama (ovo se može dovesti u vezu sa zbivanjima u Gazi, a o tome je interesantno vidjeti i u dokumentarnome filmu "Peace, Propaganda & the Promised Land").
Doba opadanja arapske književnosti, koje je započelo u XIII a trajalo je sve do početka XIX stoljeća, reflektiralo se i na poeziju. Učena, klasična poezija je stagnirala, a procvala je narodna, koja je već imala dugu tradiciju u špansko-arapskoj književnosti. Prekid sa stereotipnim uzorima i traženje originalnoga izraza dovest će do stvaranja muwashaha, popularnoga žanra namijenjenoga pjevanju. U ovome periodu djelovalo je više gramatičara, leksikografa, teologa i mistika, a rijetka njihova djela imaju neku originalnost, pa čak i kulturno-historijsku vrijednost.
Uz izvještaje sa poslanstava u stranim zemljama javljaju se putni dnevnici sa hadžiluka, sa putovanja u sveta mjesta. Najznačajniji predstavnik ovoga književnog roda, zvanoga rihla, jeste Ibn Battuta (umro 1377).
Prozi nije nedostajala tehnička vještina, ali je književna vrijednost većine tih djela neznatna. Najkorisnija i najzanimljivija djela ovoga perioda su raznovrsne enciklopedijske kompilacije: općega tipa ili specijalističke (historijsko-geografske, biografske, filološke), namijenjene praktičnim potrebama državne uprave ili poučne i zabavne, namijenjene svakome obrazovanom čitaocu, zatim učene, čiji je cilj da izuzetnom erudicijom impresioniraju i popularne, često prostonarodne. Historiografija je predstavljena u ovo doba brojnim hroničarima, i kompilatorima koji su slijedili stil i postupak svojih prethodnika.
Posebno mjesto u arapskoj historiografiji i to ne samo onoj poznoga vremena, zauzima historičar i državnik Ibn Haldun (umro 1406), a najtipičniji predstavnik perioda opadanja je inteligentni kompilator i značajni pisac As-Suyuti (umro 1505).
Buđenje nacionalizma bio je ustvari prvi korak ka prosvijećenosti, čemu je doprinijelo i ljuljanje temelja Otomanske imperije. Učeni ljudi XIX stoljeća shvatili su tešku situaciju svojih zemalja, a lijek joj vidjeli u podizanju kulturnoga nivoa. Smatrali su da je najbolje posegnuti u bogatu prošlost. I tako se javlja književnost kako bi oglasila doba prosvijećenosti, koje je insistiralo na slobodi čovjeka i njegovoj kulturi, ali se, različito nego u Europi, moralo više osloniti na religiju. Rađanje nove arapske književnosti počinje upravo onoga trenutka kada započinje raspad Otomanskoga carstva, koje je od arapskih zemalja stvorilo provincije, a od nekada moćnih gradova (Bagdad, Damask, Mekka, Medina i Kairo) sjedišta provincijskih upravitelja.
Sa druge strane, ovim promjenama doprinijelo je i jačanje euoropskih sila i njihovo sve veće interesiranje za Afriku.
Od XIX stoljeća roman je osvojio svijet i postao najpopularnijom književnom vrstom. Za razliku od priče ili novele, roman je slobodniji, otvoreniji prozni oblik koji teži sveobuhvatnosti i da nikada ne bude dovršen. “Od srednjovjekovnog romana pa do savremenoga kriminalnog romana fabula se, u djelima koja se na njoj grade, račva u mnogobrojne epizode i gotovo nikada ne predstavlja jednostavnu ravnu liniju kojom pripovjedač može razviti i riješiti osnovnu intrigu, već obiluje mnogim retardacijama”, pa je zbog toga Šklovski mogao zaključiti kako je za umjetničku književnost karakterističan “konjićev skok” – isprekidani, vijugavi put do cilja.
Roman zauzima prema ostalim žanrovima jednako dvosmislen položaj; budući na teškoće u utemeljivanju hijerarhijskoga odnosa s obzirom da se ta hijerarhija pokazala konstitutivno ovisnom o primijenjenoj perspektivi. Na avangardnoj umjetničkoj sceni Moskve zadominiralo je mišljenje Šklovskoga da “nova forma ne nastaje da bi izrazila novi sadržaj, nego da bi zamijenila staru formu”. Ruski formalist, Viktor Borisovič Šklovski, prevođen i na južnoslavenskim prostorima, te poznat prije svega po djelima “Energija zablude: knjiga o sižeu” i “Uskrsnuće riječi”, naglašavao je važnost “začudnosti” (ostranenie veščej) i produžavanje percepcije.
Egipat, kao zemlja najmnogoljudnije arapske nacije, uvijek je zauzimao značajno mjesto u književnosti, naročito prozi.
Upravo je egipatska duhovnost prijetila razrješenju njenoga umjetničkoga, po definiciji osjetilnoga bića. Tako se prozaična književnost štitila specifičnošću vlastite forme. Prosvjetitelji su pripremili teren za istinsku kulturnu obnovu. Arapi se tada upoznaju sa djelima Jean-Jacquesa Rousseaua (1712-1778), Charles-Louisa de Secondata Montesquieua (1654-1713), Niccola Machiavellija (1469-1527), Charlesa Roberta Darwina (1809-1882) i dr. Kako svaka istinska književna umjetnina u sebi nosi beskonačni organizam bogat sadržajem, ona se uvijek razvija u prikladnoj pojavnosti. Nakon doba dekadencije u Egiptu se rađa književni preporod. U pitanju je procvat štampe, čija je uloga bila od posebnoga značaja.
Prve novine bile su informativnoga i naučnoga karaktera, a poslije se javljaju i književne. Iako su prve izašle u Egiptu 1828. godine (list se zvao “Al-Waqa’i’ al-misriyya”), štampa se u XIX stoljeću brže razvijala u Libanu i Siriji. Jedan od prvih i najpoznatijih egipatskih literarnih časopisa jeste “Al-Hilal”, koji je pokrenuo Girgi Zaydan a koji još i danas izlazi.
Prva djela romanesknoga sadržaja napisali su enciklopedijski usmjereni spisatelji, koji su živjeli na prijelazu iz XIX u XX stoljeće i imali aktivnoga udjela u arapskome kulturnom progresu. Na romanu se nije jedino brusio analitički instrumentarij savremene književne teorije, već su se iskušavale i škole i usmjerenja.
Uglavnom pod utjecajem europskih književnosti, posebno onih sredina u kojima su se školovali istaknutiji pisci, arapski roman je od samoga početka služio portretiranju specifičnih nacionalnih i kulturnohistorijskih prilika. Ali, on dugo neće biti onim prešutnim zastupnikom proze u cijelosti. Duh saznanja i antidogmatskih usmjerenja pripremao je i nagovijestio novu epohu.
Horizonti arapskoga svijeta se šire. Oni upoznaju dostignuća modernoga vremena. Svi nedostaci u djelima i radu prosvjetitelja, kao što su retoričnost književnoga izraza, površna naučnost i nedovoljna obaviještenost, a često i izoliranost od šire čitalačke publike, postaju beznačajni pred njihovim smjelim i velikim pionirskim poduhvatom.
Mnogi kulturni pregaoci obraćali su se i domaćoj tradiciji i arapskoj historiji. Oni preko štampe i književnosti veličaju dostignuća starih Arapa. Istovremeno u svojim djelima žele prihvatiti najbolje odlike stare arapske poezije i proze. To je bio korak ka obnavljaju klasičnih ideala u književnosti. Iako se i prosvjetitelji služe gotovo isključivo tradicionalnim formama, oni se nisu mogli mjeriti u zanatskoj vještini sa klasičnim majstorima. Među ranim preporoditeljima poznati su Adib Ishaq (1856-1886, Sirijac, pisac i novinar), Mustafa Kamil (Kairo, 1874-1908, pravnik, novinar i značajni nacionalni političar, često spominjan u Mahfouzovim romanima) i Wali Ad-Din Yakun (1873-1921, u svoje vrijeme cijenjeni pjesnik).
Individualizam se afirmira kao kritička svijest koja obuhvaća sva područja čovjekovoga misaonog i praktičnog života.
Počinje se dovoditi u pitanje vrijednost modela, propituju se granice predočavanja i mišljenja prošlosti, objelodanjuju se uvjeti valjanosti i zone prešućenih sadržaja. Analizama se unosi raznorodnost u istorodnost. Propusti u književnoj evidenciji kao da izazivaju strahove, koji se nastoje zabašuriti novim pripovijedanjem. Sistem ostvaruje kontakt sa okolinom i pokazuje konstrukt unutar sistematskih parametara. U XIX stoljeću, prije uspona Rankeove (Leopold von Ranke, 1795-1886, njemački historičar, profesor historije u Berlinu) „naučne historije“, književnost i historija smatrane su granama istoga naučnog stabla, što se odnosi na tumačenje iskustva sa svrhom usmjeravanja i uzdizanja čovjeka.
U drugoj polovici XIX stoljeća Ranke utemeljuje historizam — školu proizašlu iz institucionalizacije njemačke povijesne znanosti u samostalnu akademsku disciplinu, suprotstavljajući se spekulativnoj filozofiji povijesti njemačkoga idealizma insistiranjem na objektivnoj građi koju valja „samu pustiti da govori“.
Danas je očito da se u Rankeovo puštanje činjenicama, da same govore, uvukla naknadno izborena spoznajna perspektiva. Tako postavljen historizam doživljava određene preinake Diltheyevoj duhovnoj povijesti, koju ne zanimaju više toliko kauzalno uzglobljene činjenice koliko polivalentna slika duha vremena. Pri tome, duh vremena, prema Diltheyu, najdublje izražava književnost, a tek potom filozofija, religija ili znanost.
Georg Lukacs u “Teoriji romana: jedan filozofskohistorijski pokušaj o formama velike epske literature” navodi da je životna imanencija smisla tako snažna u epopeji da ukida vrijeme, a u romanu gdje se smisao i život razdvajaju, razdvaja se bitno i vremenito, pa bi se moglo reći da čitava unutarnja radnja romana nije ništa drugo nego borba protiv moći vremena.
U arapskome svijetu uslijedit će korjenit zaokret i preporodni rad trojice značajnih pjesnika neoklasicista: Mahmuda Samija al-Barudija (1839-1904, koji je ujedno bio i aktivni egipatski političar), Ahmada Shawqija (1868-1932, poznat i kao dramatičar, jedan od pionira moderne arapske književnosti) i Hafeza Ibrahima (1872-1932, prozvan ”the Poet of the Nile”, koji je njegovao klasični arapski sistem lijepe riječi, stroge forme i izraza).
Neoklasicizam počeo je osvajati pisce u posljednjoj deceniji pretprošloga stoljeća, da bi svoj vrhunac dostigao u prvoj i drugoj deceniji XX stoljeća u aristokratskoj poeziji Egipćanina Shawqija, kao i narodnoj njegovoga zemljaka Hafeza Ibrahima. Neoklasicistički tip književnosti našao je dosta privrženika među odlučnijim nacionalistima, zato jer se obraćao domaćoj tradiciji, ali se nije dugo održao. On nikada nije bio definiran niti je imao teoretske podloge. Kada su se Arapi, preko omladine, koja se školovala na strani, počeli upoznavati sa razvijenijim europskim književnostima, javlja se i prvi interes za teoriju. Ali, iz osjećanja rezigniranosti i ovdje proizlaze izvorno epski doživljaji vremena i sinoptička vizija života.
Još u neoklasicizmu otpočinje borba između “tradicionalista” i “modernista”, koju će romantičari rasplamsati.
Tradicionalisti su se zalagali za potpuni povratak staroj književnosti, a modernisti za novo, tražeći da se književnost ugleda na Europu. U predgovoru svoga Diwana, 1924. godine, Zahawi je klicao: “Novo, novo!” Pjesnik je, po njemu, dužan narušiti “tradiciju koju su sinovi naslijedili od očeva i iskazivati ono što oni lično osjećaju, a ne što su osjećali njihovi očevi”. Vrijeme je u romantizmu “razočarenja izopčavajući princip” (Lukacs: „Teorija romana“) po kome bitno poezija mora nestati. Zato je ovdje svaka vrijednost na strani savladanoga djela.
Arapski neoklasicizam po svojim odlikama racionalnosti i strogosti sličan je europskome, mada sa njim nije imao neke neposredne veze.
Iako su Arapi za umjetničku prozu znali dosta rano, oni nisu za nju pokazivali osobiti interes. Proza, fenomen dubinskoga modela, razvijala se gotovo uporedo sa poezijom, ali se javljala u znatno manjem obimu. Tek kada su se u XIX stoljeću pojavili prvi prevodioci zapadne proze, javlja se i serioznije zanimanje za prozni izraz. Okviri kao da se oslobađaju od kontingentnih parametara situacije. Pojam vremena u svijesti čovjeka dobio je obim i značenje poprišta sukoba u kojima se afirmira individualna preduzimljivost.
Stoga je prozna literatura sve više izražavala krik čovjeka protiv vremena u kome živi, ali i protiv nečega što podsjeća na čovjeka, a toliko odstupa od njegovoga ideala, tako da nikako ne može biti čovjek.
Jasno je da su pisci prepoznali čovjekovu degradaciju i učinili je temom svojih književnih djela. Njihova vizija u ovome periodu izrastala je u tački razdvajanja svjetskih epoha, što je stremilo ka nužnoj problematici proze, trivijalnosti, tendenciji ka zabavnome štivu, bezobličnosti zbog nemoći savladavanja prejakoga vremena, čija je egzistencija preteška i razočaravajuća. Jednokratnome i jedinome prevladavanju težine vremena djelo čak zahvaljuje svome spoju. Unutarnjost se još ne razmatra koliko se miri sa svijetom zamršene i izgubljene problematike. Vrijeme je ono što omogućuje svako prevladavanje.
Treba naglasiti da u doba kada su se Arapi upoznavali sa europskom književnošću, u kojoj je simbolizam već pustio svoje korijene, programski je izbor nove generacije arapskih pisaca bio romantizam, naginjući sentimentalizmu u nekih autora. Mustafa Lutfi ‘al-Manfaluti je u savremenoj arapskoj književnosti najizrazitiji predstavnik pravca sentimentalnoga romantizma.
Pragmatičan autor bestsellera, koji ne samo da dobro gospodari riječima, već preko njih i čitaocima, postigao je rijetku popularnost uzdižući tada neobičan književni stil. Pored nekoliko zbirki poezije i prerade značajnih ostvarenja europske književnosti, najpoznatije mu je djelo "Al-Nazarat" (Pogledi, tri toma, 1910-1920), zbirka članaka o književnosti, arapskoj i islamskoj kulturi i društvenoj kritici, kao i nekoliko pokušaja naracija za koje se vjeruje da su direktna preteča savremene kratke priče. Nadareni Libanac koji će emigrirati u Egipat, Halil Mutran (1872-1949), utro je put književnim grupama „Diwan“ i „Apolon“. Mutran se ogledao i u prozi i u poeziji.
Odjek djelovanja književnosti arapske emigracije u Sjedinjenim Američkim Državama, poznate pod nazivom mahgar (o kojoj je bilo riječi u prošlome, III dijelu Romana u arapskome svijetu; Naguib Mahfouz kao začetnik arapskoga modernog romana) bio je veliki u Egiptu. O pjesništvu ovoga razdoblja nije moguće govoriti određeno kao o pjesništvu klasicizma ili romantizma.
Nije tome razlog samo nedostatak vremenskoga odmaka, nego poglavito raznovrsnost u svemu što ga određuje pjesništvom. Sigurno neće biti moguće ni u budućnosti sažeti ga samo na nekoliko bitnih odrednica. Očituje se i vrlo zamjetnim razlikovanjem poetskoga i proznoga izraza.
Među antologijskim pjesmama zastupljene su sve lirske vrste, ali tu su i dvojbe o djelotvornosti klasičnih razvrstavanja. Misaonost je dominantnija nego u tradicionalnome pjesništvu, ali ne isključuje osjećajnost. Može se govoriti o neograničenosti stupnjevanja odnosa misaonosti i osjećajnosti. Filozofičnost je ponajčešće uzrok apstraktnosti. To pjesništvo određuje individualnost i stalno nastojanje za izvornim pjevanjem. Neograničeno se eksperimentira jezičnim mogućnostima. Pozornost se poklanja zvučanju. Igre zvukovima u specifičnostima pojedinih jezika čine pjesme teško prevodljivima ili potpuno neprevodljivima, te prepjevanima. Pjesnici su zahtjevni prema mogućim čitateljima: traže od njih određena iskustva i široke vidike očekivanja. Obilje je iznenađivanja i začuđivanja. Čitatelju je potrebna značajna spremnost za odgonetavanje. Dostatno je razloga za zaključak o nerijetko visokom stupnju otežane razumljivosti.
Misao se postepeno oslobađala obrazaca.
Klice i tragovi izgubljenoga smisla postaju vidljivi, mada su duševni osjećaji bili uskraćeni u formi romana. Moderna umjetnička proza i u Egiptu počinje upoznavanjem europske književnosti i prevođenjem, a time obrtom formulirale su se pretpostavke o temeljima romana u arapskome svijetu. U XIX stoljeću izvorna proza se još uvijek svodila na klasične žanrove. Za njen preobražaj na početku XX stoljeća osobito su značajni Muhammad al-Muwaylihi (1858-1930) sa svojim „Pričama 'Ise ibn Hišama“ i Lufti al-Manfaluti (1876-1924), koji se oslobađa rimovane proze i razvija „novi stil“.
Moderna proza nije predstavljala isključivo proizvod europskoga utjecaja, ali nije ni proistekla, kako to neki tvrde, iz klasične duhovne postaje, kao što je maqama, zabavna anegdota u rimovanoj prozi i posljednja originalna tvorevina arapskoga srednjovjekovnog duha.
Slobodno se može reći da je prava ekspanzija nastupila u XX stoljeću, kada je u nekoliko distinktnih vremenskih, pa i stilskih razdoblja roman na arapskome jeziku postao ne samo značajna književna stvarnost, nego i medij eksperimentiranja i pokušaja redefiniranja njegovih do tada naizgled čvrstih strukturnih postulata. Prve romane Arapi duguju dvojici Libanaca, Sulaymanu al-Bustaniju (1856 - 1925), koji uzima teme iz historije i Girgi Zaydanu (1861-1914), koji svoju pisanu riječ podražava Walteru Scottu (1771 – 1832). Najtačnije je reći da je arapska savremena proza proizvod niza historijskih i društvenih okolnosti, a i raznolikih stranih i domaćih uticaja, te da je prije svega proistekla iz feljtonske novinske priče i reportaže.
Kraj četvrtoga dijela. Nastavlja se...
Nema komentara:
Objavi komentar