“Lipe li su Maglajkinje,
bil bile rumene.
A što neće biti bile,
kad ništa nej ne rade.
Kad im vojno u čaršiju,
one naj na pendžer.”
(“Lipe li su
Maglajkinje”)[1]
Najstariji historijski izvor u kome se izravno spominje Maglaj je poznata povelja “Sub castro nostro Maglay”[2] (“Pod našom tvrđavom Maglaj”) od 18.
septembra 1408. godine.
Artefakti materijalne kulture pronađeni su na širem području grada Maglaja, što svjedoči o postojanju
naselja još u paleolitskome i neolitskome dobu.
Maglaj na Bosni zvao se nekada, po narodnom pričanju, Straža[3].
Bilo je to u vrijeme kada je Tešanj bio glavni grad banovine Usorske, a Straža veoma neznatno mjestance s malom
tvrđavom, koja je u to doba gradu Tešnju predstavljala neku vrstu predstraže sa
jugoistočne strane. Utvrda ozidana od kamena kasnije će se nazvati maglajskim gradom. Naime, podizanje
srednjovjekovne utvrde na strmoj stijeni iznad Bosne definitivno determinira
najvažniji događaj u povijesti ovoga područja, fiksira središte budućega
naselja. U kontrastu sa živopisnom okolicom, čitav arhitektonski ansambl,
podignut na vrletnoj i strmoj efuzivnoj magmatskoj stijeni, koja se snažno
ističe iznad desne obale Bosne, iako torzo, i danas plijeni pažnju putnika koji
prolaze ovim, nekada najfrekventnijim, bosanskim putem.
Toponomastika naših srednjovjekovnih gradova često je narodna, izvedena najčešće iz prirodnih karakteristika mjesta i
grada. Ime Maglaj, s davno
zastarjelim sufiksom, ubraja se u red topografskih naziva staroga kova[4].
Toponim Maglaj oslanja se na prirodnu
pojavu što je ovdje na okuci rijeke magla
česta, svakidašnja. Kako je Straža po
maglovitosti dobila svoje današnje
ime Maglaj, stari ljudi pripovijedaju ovu priču: “Stražani često
zadirkavahu u Gračaničane, pa bi kod svake prilike s njima šale zbijali. Jedan
će Gračanlija kano za odmazdu Stražanima: ‘Vaš grad Straža postao je doduše po
milosti sultanovoj velik, no ipak ne imate u njem ništa drugo, već samu maglu.
Vi mislite, da je magla pamuk, pa skačete s vašega grada u nju; ali se nijedan
ne vraća – vi ste prave maglajlije’. Eto odatle, vele, dobio je Maglaj svoje
ime. Još i danas čuje se u narodu, kada njetko na sreću u kakav posao ide:
'Skačeš kao maglajlija u maglu’.”[5]
U narodu se priča još jedna legenda o nastanku imena Maglaj, koja “kazuje da je tu
negdje na obali Bosne bilo nekad maleno naselje, da mu se ni ime nije sačuvalo.
Usred toga mjesta dizao se i granao veliki dub-hrast. U to vrijeme pala je nad
rijekom Bosnom takva magla da se ni prst pred okom nije vidjeo. Kada se magla
digla, duba nigdje nije bilo. Svi su se čudili i o tome prepričavali. ‘Magla
izvalila dub, magla izvalila dub’. I od te magle nastade Maglaj.”[6]
Sadašnji je izgled stari dio grada dobio u tursko doba, tek u XVIII
stoljeću. Iako je u svome dugom životu proživio brojne manje i veće promjene,
prošao kroz više faza izgradnje, maglajski
je kastrum u temelju sačuvao svoje srednjovjekovno jezgro a s njim i narodnu pjesmu i predaju, koja je
najvećim dijelom vezana za osmanski period.
***
“I
reci joj da sam ost’o
Kod Maglaja u ljutom boju
I da sam u zadnjem trenu
Mislio na dragu svoju.
A bude li jednom ona
Pred oltarom s drugim bila,
Nek’ se često mene sjeti
Koga je prije tog volila.”
(“Na zapadu sunce sija”)[7]
Koncem XIX stoljeća zapisao je Anton Englert[8] iz
usta Francuza Straffa iz Graca (Austrija) narodnu
pjesmu na njemačkome jeziku koja počinje riječima Die Sonne strahlt im Westen (Na zapadu sunce sija). Ova pjesma nepoznatoga autora ima osam
strofa, a sadržaj joj je slijedeći: Među
poginulim vojnicima na bojnome polju leži i jedan ranjenik na umoru uz koga
kleči njegov ratni drug. Umirući moli druga da mu poslije smrti skine prsten s
ruke i iz ranca uzme pisma, te sve to odnese njegovoj dragoj kao garanciju
ljubavi. Prije nego umre, vojnik se drugarskim poljupcem oprašta od svoga
vjernog prijatelja.
Pjesma[9] je zapisana 1893. godine. Pod bojem kod Maglaja misli se na krvave sukobe 3. i
5. augusta 1878. godine, kada su austrijske jedinice naišle na snažan otpor i
pri tome izgubile 46 vojnika. Novine i drugi putevi informiranja stvorili su
tadašnjoj austrijskoj javnosti pojam Maglaja
kao mjesta katastrofe, tako da je i samo spominjanje ovoga grada u pjesmi bilo dovoljno da publika razumije
šta se pod time misli. Osim toga, na spomenicama podignutim u čast 1878. godine
u Bosni palim vojnicima i jedinicama koje su sudjelovale u okupaciji BiH, moglo
se često pročitati i ime Maglaj.[10]
Poznati sakupljač bošnjačke epike,
dr. Friedrich S. Krauss, publicirao je 1885. godine u Beču, u knjizi “Sitte und Brauch der Suedslaven”, u
njemačkome prijevodu i stihove narodne
pjesme o Maglaju: “Nebelheim, was sollen deine Nebel?”[11]
Znamo da se 1888. godine, kada je sakupljao narodne pjesme Bošnjaka,
za prvi uopće publicirani zbornik bošnjačke
epike, Kosta Hoermann (1850-1921) obraćao za pomoć svome prijatelju, maglajskome načelniku, na čemu mu se,
uostalom, zahvaljuje u uvodu knjige[12].
Godine 1893. Maglaj posjećuje
češki folklorist, muzikolog, putopisac i slikar Ludvik Kuba (1863-1956),
skupljajući narodne pjesme i napjeve za svoje znamenito djelo “Slovanstvo ve svych zpevech”
(“Slavenstvo u svojim napjevima”)[13].
Kuba nam je ostavio tekstualni i notni zapis nekoliko pjesama iz Maglaja i
njegove okolice, kao i zapis nekoliko pjesama
u kojima se spominje Maglaj
(ukupno 19 pjesama).
Matija Murko[14]
(1861-1951) u potrazi za narodnom epikom
1913. godine posjećuje Maglaj. Iste
godine je u biblioteci u Erlangenu pronađena rukopisna zbirka južnoslavenskih usmenih narodnih pjesama[15].
U tome sačuvanom rukopisu najranije zabilježenih (početak XVIII stoljeća) bošnjačkih epskih pjesama, u pjesmi pod brojem 187 sačuvano je
sjećanje na Fazli pašu Maglajca[16].
Među šaljivim pjesmama koje je dr
Milenko S. Filipović (1902-1969) sakupio u Visočkoj Nahiji je i jedna u kojoj
se spominje Maglaj, a koju je čuo i
zapisao 1926. godine u Čatićima od Ive Bojića[17].
To je varijanta pjesme koju je više
od 30 godina prije zabilježio Kuba u Trnovu.
Podrugljiv, mada slikovit odgovor[18]
ostarjeloj begovici, koja preko “dva
goluba iznad Maglaja” selami svoga bega i poručuje da je: “Dvore ponovila, nek iđe dvoru; / Hatove
potovila, (hodat’ ne može). / Sinove
iženila, sve za kadije; / Kćeri
poudala, sve za hadžije” a sebe “pomladila
kano divojka” izražen je u slijedećim stihovima:
“Uja, uja, dva goluba iznad Maglaja! /
Selam ćete begovici, alaj-begovki! / Ako j’ dvore ponovila, sidi u njima; / Ako
j’ hate potovila, svojim sinovima; / Ako j’ sine iženila, svoja zamina; / Ako
j’ kćeri razudala, svoja pohvala; / Ako se je pomladila, nek se udaje! / I ja
sam se oženio, ja joj doć’ neću.”
Pjesma[19], u kojoj se pojavljuje vjerovanje da fatalnost ljepote
čuva hamajlija, koju će kolovođa, Hata Maglajlić,
izgubiti i zato u strahu “jadovati”,
a Sado Kujundžić naći, te se tome otkriću čuditi sa bratom Ahmet-agom, kaže: “S čim je Hata Maglaj zamutila, / dok je
Muju sebi primamila; / u tom Mujo pamet izgubio. ‘Na ti vidi šta u njojzi piše,
/ čim je Hata Maglaj primamila, / oženjeno i neoženjeno; / oženjeno žene
ostavilo, / neoženjeno pamet izgubilo.”
“Majka kara Maglaj-kapetana”[20] govori o rasipnome sinu, koji sve što je stekao djevojci
je dao. U pjesmi ovako Maglaj-kapetan[21]
(kome i “seka pomaže”) majci
odgovara: “Šta sam dao, mila moja majko?
/ Jednu zimu jednu litru svile, / jedno ljeto jednu oko zlata.”
Zapisane su i pjesme o ljepoti maglajskih bašča i avlijskoga zelenila (“Kolika je Dženetica avlija”)[22],
protkane skrivenom djevojačkom ljepotom u Maglaju
( “Ja obajdoh”[23],“Djevojka je kod gore stojala”[24]).
Maglaj je opjevan i u jednoj međumurskoj popijevci[25]
pod nazivom “Jezero osemsto” (refren: ‘Jezero osemsto sedamdeset osmo ravno se pisalo / to leto žalosno;
julija šestoga ta dvanajsta vura / prisega cesarska položit se mora’).
Popijevka se sastoji od 18 katrena, a u 12. pominje se Maglaj (“Došla je k Maglaju velka naša trupa, / Više Turk nijeden
streljati ne vupa. / Naši kalaneri varoš jim streljali, / Turki iz varaša f
šume odbežali.”).
Zaista, ništa iz burne povijesti Maglaja ne može se po svome publicitetu komparirati sa onim što se dogodilo prvih dana augusta 1878. godine. Niočemu se nije toliko pisalo, i to na raznim jezicima, pričalo i slikalo, kao o spomenutim borbama od 3. i 5. augusta[26]. O tome boju se neprestano pjevalo, pa su pjesme o Maglaju čak ušle i u usmenu poeziju drugih naroda. Zahvaljujući tome, Maglaj[27], odnosno njegova izvedenica, “maglajz”[28], postala je riječ češkoga književnog jezika.
Pored usredotočenosti na događanja, koji se ogleda u senzualnosti i posebnom osjećanju, najčešće izraženom turcizmima, složeni odnos prema zbilji je osobenost kojom se upravo narodna pjesma izdvaja iz kompleksa svake druge lirike. Nastala u tijesnoj vezi sa načinom života u specifičnim gradskim sredinama, uglavnom osmanskoga razdoblja, narodna pjesma sa lokalnim, maglajskim obilježjima, ostvarila se spominjanjem stvarne blizine Maglaja ili kao pohvala njegovim pojedincima, što ne sadrži lično obilježje, već je ukras i dopuna, s obzirom da opjevana imena pamte maglajski stanovnici, ali je ujedno funkcionirala i kao dio usmene lokalne hronike, prateći zgode u ašikovanju.
Nastavlja se...
[1]
Kasim Deraković: “Pisana riječ zavičaja”, Univerzal,
Tuzla, 1990, str. 34.
[2]
Povjesničar Ferdo Šišić (1869-1940) prvi je primijetio povelju “Sub
castro nostro Maglay” (“Maramarosi diplomak a XIV. es XV. scazadbol.
Maramaros-Sziget 1900”. U: Mihalyi, pg. 156), o čemu ostavlja
bilješku u Vjestniku Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog arkiva, Zagreb, 1904,
str. 135. O tome vidjeti i: Sima Ćirković: “Istorija
srednjovekovne bosanske države”, SKZ, Beograd, 1964, str. 210;
Vjekoslav Klaić: “Povijest Hrvata”.
Knj. 2, MH, Zagreb, 1981, 387-391; Pavao Živković: “Tvrtko II Tvrtković”, Institut za istoriju, Sarajevo, 1981,
str. 58.
[3]
O tome piše i F. Hefele: “Maglaj
na Bosni”. U: Vienac, Zagreb – XIX (1887), br. 12, str. 190.
[4]
Kao što su i Blagaj, Dubočaj, Oglaj i sl.
[5] Zapisao F. Hefele (Ibidem, str. 190)
[6] Zapisao Bedrudin Mezildžić: “Legenda o Maglaju”. U: Preporod, Sarajevo – IV
(1973), br. 13 (68), str. 15.
[7]
Jozo Džambo: “Maglaj u jednoj pjesmi
na njemačkom jeziku”. U: Pogledi u prošlost i kulturu Žepča, Zavidovića,
Maglaja, Novog Šehera i Komušine. Knj. 1, Šeherski glasnik, Novi Šeher, 1995,
str. 166-167.
[8]
Tekst pjesme prema zapisu Antoana Englerta na
njemačkome jeziku nalazi se u: Zeitschrift
des Vereins fuer Volkskunde, god. IV, Berlin, 1894, str. 90.
[9]
Gore spomenuta pjesma nije
originalna. Ona je samo verzija
jedne pjesme koja se još prije 1878. g. pjevala i za koju znamo da postoji u
više obrada, a u kojima se umjesto Maglaja
spominje Sedan (bitka od 2. septembra 1870. g. između Francuza i Nijemaca kada
je zarobljen Napoleon III, te kapitulirala francuska armija). Narodni pjevač je, dakle, uzeo već
postojeću pjesmu i aktualizirao je prema potrebama
svojim i svoje publike. Ovaj postupak nije neobičan. Sjetimo se primjera jedne narodne pjesme “Na Kordunu grob do
groba”, koja se nalazi u raznim oblicima (Na Baniji gob do groba, Na Kozari...,
Na Kupresu..., Na Papuku...). Zahvaljujući nekadašnjim školskim čitankama ova pjesma živi u našim svijestima kao
“partizanska”; međutim, ona se pjevala još u XIX st., dok njeni korijeni sežu
daleko u srednje stoljeće i vode ka prastaroj pjesmi koja je kod nas poznata kao “Gospin plač” (Majka
plače, a Sin je tješi). O tome vidjeti i: Maja Bošković-Stulli: “Izvori i preobrazba jedne narodne pjesme ‘Na
Kordunu grob do groba’”, Rad JAZU, razred za suvremenu književnost.
Knj. 21, Zagreb, 1986, str. 355-369.
[10]
Takav jedan spomenik stoji i danas u bivšoj garnizonskoj crkvi u koruškome
gradu Klagenfurtu / Celovcu.
[11] Misli se na Maglaj – “Šta se ono Maglaj zamaglio?” ‘Magla’ je na njem. j. ‘der Nebel’ – Dass die Ableitungen des Namens Maglaj von “magla” auf einer Volkstymologie.
[12]
“Narodne pjesme Muslimana u Bosni i Hercegovini”.
Sabrao Kosta Hoermann 1888-1889. Priredila: Đenana Buturović, Svjetlost,
Sarajevo, 1976, str. 22-23. (Knjiga je izašla pod nazivom: “Narodne pjesme Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini”, knj. I,
Sarajevo, 1888, knj. II, Sarajevo 1889)
[13]
Uz potporu Zemaljskoga muzeja u Sarajevu i vladinoga savjetnika, Koste
Hoermanna, Kuba je 1893. g. proveo četiri mjeseca u BiH i za to vrijeme sakupio
1127 pjesama sa napjevima, koje su svoje prvo
bosansko izdanje doživjele u Glasniku Zemaljskoga muzeja u nekoliko nastavaka
od 1906. godine. Cvjetko Rihtman je u izdanju sarajevske Svjetlosti pod nazivom
“Pjesme i napjevi iz Bosne i Hercegovine” pripremio i objavio
pjesme koje Kuba sabrao.
[14] Matthias Murko: “Beriht ueber eine Reise zum
Studium der Volksepik in Bosnien und Hercegowina im Jahre 1913”, Wien, 1915, str. 3.
[15] Publicirao ju je Gerhard Gesemann,
sveučilišni profesor u Pragu. Rukopis će ostati poznat po mjestu pronalaženja
(Gerhard Gezeman: “Erlangenski rukopis starih srpskohrvatskih narodnih pesama”, SKA, Sremski Karlovci, 1925).
[16] Gerhard Gezeman: Ibidem, str. 265-266. Fazli paša (Gazi) rodom iz Maglaja, odgajan na dvoru, beglerbeg od Anadola, carski savjetnik i zet. Vrlo
hrabar i iskren, otvoreno je govorio ne pazeći da li će se kome zamjeriti ili
ne. U zavičaju je sagradio lijepu džamiju i ostavio joj za uzdržavanje imetak.
U Carigradu je sagradio saraje zvane “Binj bir direk” (Hiljadu i jedan stup). Predaja kaže da ga je veliki vezir Ćuprilić, koji mu od ranije
nije oprostio nekoliko gorkih ali istinitih riječi, optužio kod sultana kako je
primio mito od vlaškoga vojvode. Fazli-paša Maglajac, koji je, ustvari, ugušio
ustanak, potukao neprijateljsku vojsku i prisilio vojvodu da bježi iz Vlaške,
umjesto nagrade, ni kriv ni dužan, bi pogubljen prije saslušanja 1657. g. O njemu je pisao i Safvet-beg Bašagić: “Znameniti Hrvati, Bošnjaci i
Hercegovci u turskoj carevini”, MH, Zagreb, 1931, str. 19 i 51. Spominje ga i Mustafa Imamović: “Historija Bošnjaka”, Preporod,
Sarajevo, 1998, str. 269.
[17]
Milenko S. Filipović: “Život
i običaji narodni u Visočkoj Nahiji”, SANU, Beograd, 1949, str.
249-250.
[18]
“Odgovor ostarjeloj ljubi” (Nikola
Andrić: “Hrvatske narodne pjesme”, knj. 7, MH,
Zagreb, 1929, str. 238-239)
[19]
“Kolo igra na Kazanferiji” (Sait
Orahovac: “Sevdalinke, balade i romanse Bosne i Hercegovine”,
Svjetlost, Sarajevo, 1968, str. 27)
[20]
Ludvik Kuba: “Pjesme i napjevi iz
Bosne i Hercegovine”, Svjetlost, Sarajevo, 1984, str. 222.
[21]
Predaja kaže da su kapetani Maglaja
bili iz dviju različitih porodica kojima se za prezimena ne zna, kao
ni za imena kapetana iz
prve obitelji. Potomci ove druge obitelji prozvaše se kasnije Uzeirbegovići. U obitelji ovih sačuvalo
se predanje da je jedan od njihovih predaka
bio imam Jusuf-pašine džamije (Kuršumlije) u Maglaju i da je on uzurpirao Maglajsku kapetaniju na nepoznat način. Taj imam zvao se Mustafa i prema tome on je kapetan iz druge obitelji. Njegov sin je
Mahmud-kapetan, koji se uvijek spominje
kao beg. Pokopan je pred Jusuf-pašinom džamijom, a naslijedio ga je sin, Tahir-kapetan, kome je puno ime Ibrahim
Tahir, a po obavljenom hadžu prozvaše ga Hadži-Tahir
kapetan. Priča
kaže da ga je dao pogubiti Ali-paša Dželaluddin. Po jednoj verziji pogubljen je
kao veliki zulumćar, a po drugoj stoga što je tražio i silio kadiju da ga
vjenča sa mlađom sestrom njegove žene, dok je ova još živjela.
Naslijedio ga je Emin-kapetan, Uzeir-begov brat, pristaša Husein-kapetana Gradaščevića. Po
Eminovom bratu prozvaše se potomci maglajskih
kapetana Uzeirbegovići. Do Prvoga svjetskoga rata u Maglaju je postojala jedna kula, koja se
zvala kapetanovom kulom. (O tome vidjeti i:
Hamdija Kreševljaković, “Kapetanije
u Bosni i Hercegovini”, 2. izd., Svjetlost, Sarajevo, 1980, str.
171-174)
[22] Ludvig Kuba: Ibidem, str. 212.
[23] Ibidem, str. 108.
[24] Ibidem, str. 219.
[25] Vinko Žganec: “Zbornik jugoslovenskih pučkih popijevaka”. Knj. I, Hrvatske pučke popijevke iz Međumurja. I sv., JAZU, Zagreb, 1924, str. 313.
[26] U poštanskome “Lojdu” nalazimo prvi opširniji izvještaj o porazu, što ga je okupaciona vojska
austro-ugarska pretrpjela kod Maglaja. “U Maglaju je poprve tekla krv austro-ugarskih vojnika,
tu se poprve pokazalo, da mirna okupacija u koju se čvrsto vjerovalo mora
ustupiti mjesto krvavom osvajanju”. (O tome vidjeti prijevod kompletnoga izvještaja u: “Zastava” o Bosni i Hercegovini 1876-1878. Četvrta
knjiga, Svjetlost, Sarajevo, 1956, str. 289-292)
[27] Literarni dokument i svjedočanstvo o
stradanju Maglaja i njegovih stanovnika predstavlja prvi bosanskohercegovački roman “Zeleno busenje”, Maglajlije, Edhema Mulabdića. O borbama kod Maglaj pjeva i fra Grga Martić (“Osvetnici”. Dio VII, Posjednuće Bosne i Hercegovine po
cesarsko-kraljevskoj vojsci god. 1878. Pjesama od Radovana / Grge
Martića, Zagreb, 1883).
[28] “Maglajz” – tučnjava, neugodnost, haos;
prema bosanskome gradu Maglaju,
poznatome po krvoproliću iz godine 1878. (Nešto kasnije o borbama kod Trebinja
Česi su govorili: “Bio je to drugi Maglaj!”)