TAKO JE GOVORIO I RADIO JOSIP LEŠIĆ

Josip Lešić, poznati univerzitetski profesor, pozorišni i filmski reditelj, teoretičar i kritičar književnosti, prije svega teatra i drame, urednik više knjiga, nadareni pripovjedač i romansijer, ugledni saradnik u mnogim časopisima i novinama, u Sarajevu nekadašnji umjetnički direktor “Bosna filma”, jedan od osnivača Akademije scenskih umjetnosti i dopisni član ANUBiH-a, umro je u 64. godini.

Kao zaljubljenik u svoj posao napisao je: “Grad opsjednut pozorištem”, “Pozorišni život Sarajeva (1878-1918)”, “Sarajevsko pozorište između dva rata, I i II”, “Ogledi iz istorije pozorišta Bosne i Hercegovine”, “Narodno pozorište Zenica”, “Nušićev smijeh”, “Slika i zvuk u dramama Miroslava Krleže”, “Sumnjivo lice Branislava Nušića”, “Istorija pozorišta Bosne i Hercegovine”, “Istorija jugoslovenske moderne režije”, “Nušić i Bosna”, “Aleksa Šantić – roman o pjesniku”, “Vrijeme melodrama / dramska književnost Bosne i Hercegovine u doba austrougarske vladavine”, “Međuratna bosanskohercegovačka drama”, “Branislav Nušić – život i djelo”,“Savremena dramska književnost u BiH”, „Anđeli milosrđa / roman o gospođici Paulini Irby i njenom životu u Sarajevu“, „Drama i njene sjenke: prolegomena za moguću antologiju bosanskohercegovačke drame“, „U traganju za nestalim pjesnikom. Josip Sibe Miličić”, “Dramska književnost BiH, I i II”, „Sterija, dramski pisac“ i „Vještina umiranja“, objavljeno posthumno. Za te knjige dobio je mnoge nagrade: „Sterijinu nagradu“ za životno djelo, Dvadesetsedmojulsku nagradu SRBiH, Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva, Četrnaestoaprilsku nagradu grada Mostara i druge. 

Moja sagovornica je supruga preminulog književnog erudita, sarajevska glumica, Ravijojla Jovančić Lešić.

Vi zapravo niste samo glumu studirali, već i komparativnu književnost i teatrologiju, a zatim ste stekli i treću diplomu na Odsjeku za engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Osvrćući se na obimno naučno i umjetničko stvaralaštvo Josipa Lešića, Vama je njegov rad izuzetno poznat i profesionalno blizak, s obzirom da se može posmatrati sa aspekta historije bosanskohercegovačkog i jugoslavenskog teatra u cjelini, kao i povijesti južnoslavenske i opće, svjetske drame, a uz sve to za njega ste i prevodili sa engleskog i na engleski jezik. 

Ravijojla Jovančić Lešić: Da, sigurno da mi je poznat Josipov rad, taj plodni period nekako se poklapa sa našim upoznavanjem i početkom dvadesetogodišnjeg zajedničkog života. Ne pripisujem sebi „zasluge“ za taj nagli iskorak u nov način i stil življenja, a posebno ne njegovoj odluci da gotovo potpuno „išeta“ iz pozorišne buke u svijet tišine i da se uglavnom posveti pisanju. Negdje je to bilo i normalno, imajući na umu njegovo enciklopedijsko znanje i kreativnost, koja je morala da se pretoči u nešto konkretno i postojano, što nije varljivo trajanje pozorišne predstave. Prosto je nevjerovatno koliko toga je uspio da uradi i napiše, toliko raznorodnih žanrova, istoriografije bosanskohercegovačkog pozorišta, koja iziskuje velika istraživanja, knjiga o dramskoj književnosti Bosne i Hercegovine, zatim knjige o Nušiću, Steriji, Krleži, romansirane biografije - „Aleksa Šantić“, „Sibe Miličić“, „Vještina umiranja”, Libreto za balet „Adam i Eva“ Miroslava Krleže, “Istoriju jugoslovenske režije”, roman „Anđeli milosrđa -Paulina Miss Irby“… Studij engleskog jezika završila sam 1984. godine, deset godina nakon završene glume i komparativne književnosti, na njegov nagovor. Već sam za njega prevodila razne vrste tekstova, književnih kritika, a posebno materijal i dnevnik misionarke Pauline Irby, koji je vođen tokom njihovog /uz nju je bila i Georgina Mekenzi/ putošestvija našim krajevima. Bila sam mali pomagač, koji se divio toj energiji i posvećenosti, posebno onome što se odnosilo na istoriju pozorišta. Tada nije bilo interneta, mi smo zajedno provodili na stotine sati u Vijećnici, listajući stare, prašnjave knjige i prepisujući šta je bilo potrebno. Za ostalo sam bila prvi čitač. To je on osjećao kao svoj dug magiji pozorišne umjetnosti, „koja vlada u prolaznom“ (znao je reći), a kojoj je i sam posvetio pola svog života i želja da je bar malo spasi od zaborava.

Evocirajući sa Vama uspomene na profesora Lešića, o kojem su njegovi prijatelji, radne kolega, saradnci, studenti i čitaoci uvijek govorili sa dubokim respektom i ogromnom ljubavlju, možete li nešto reći o porijeklu njegove porodice, Josipovom rođenju, djetinjstvu i mladosti, jer je poznato da je mladalačke godine proveo profesionalno i privatno „lutajući“ ex- yu prostorima prije nego je došao u Sarajevo. Čini mi se, uprkos tome što je bio Jugoslaven po opredjeljenju toga vremena, da je najviše bio vezan za Bosnu i Hercegovinu i to srcem prvenstveno za Sarajevo. Možda bi se danas izjašnjavao i osjećao Bosancem?

Ravijojla Jovančić Lešić: Josip mi je pričao da su Lešići porijeklom iz Bošnjaka, sela pored Županje. Otac, Josip Lešić /imali su isto ime/ bio je finansijski činovnik u nekadašnjoj Kraljevini SHS, koja je svjesno svake dvije – tri godine premještala službenike u druge gradove i regije, kako bi onemogućila da budu korumpirani. Tako se desilo da su se tri brata rodila na „tri strane svijeta“: Josip, 29. marta 1929. u Velikom Bečkereku (Zrenjaninu), Zdenko na Visu, a Valentin /Tomislav/ u Mokrinu, negdje u istočnoj Srbiji. Josipova biografija je još odmalena bila obilježena čestim mijenjanjem prebivališta, a kasnije, pedesetih, to je bilo gotovo tipično za profesiju pozorišnih reditelja, koje su vlasti po završetku studija često slale u „unutrašnjost“, da tamo podignu kulturnu svijest ljudi i osnuju kulturne institucije. Ja sam mislila da su Josip i cijela njegova porodica porijeklom iz Sarajeva. Ostala mi je u sjećanju jedna anegdota, negdje iz 1972. ili ’73, kada još nismo bili vjenčani. Na Sterijinom pozorju, sjedili smo u društvu dugogodišnjeg i čuvenog direktora SNP, Miloša Hadžića. Josipa su pozvali na kratak intevju za tv, a ja sam ostala sjediti za stolom sa dotičnim gospodinom. Pita on mene: „Je l’ dobar ovaj naš Vojvođanin?”... „Nije Vojvođanin, on je Sarajlija”, kažem ja i nastane prepirka „jeste-nije”. Čovjek se smije, jer se poznaju godinama, a ja mislim da se on šali. Vrati se Josip i gospodin Hadžić mu ispriča prepirku. Tako saznam da je zaista rođen u Zrenjaninu. Josip je osjećao Sarajevo kao svoj grad, toliko je godina živio ovdje i najveći dio onoga što je uradio bilo je vezano za bosanskohercegovačku kulturu, književnost i pozorište. Mi smo već na početku rata mogli otići i prebaciti se u Beograd, ali on je odbio tu ponudu, ubijeđen da se ludilo ne može nastaviti i da će svijet i „Mirovna konferencija” ubrzo donijeti mir. U najtežoj godini rata, 1993, tražili smo prelazak u Sarajevo, ali tada su se  desile porodične tragedije. Dalje nas je vodila sudbina... 

Kao čovjek građanske orijentacije, kome je bio mrzak svaki nacionalizam i fanatizam, ateista, pripadao bi zemlji u kojoj je živio. Bio bi bosanskohercegovački reditelj i pisac... Ali, sigurna sam da ne bi bio sretan onim što bi danas vidio na političkoj pozornici BiH, pa i šire, i da bi se još više zatvorio u svojoj „oazi mira“, pišući knjige, okružen prirodom, kućnim ljubimcima i mojom malenkosti. Uostalom, Josip je imao dara za „bijeg u vlastitu stvarnost“, kako je govorio.

Izuzetno educiran, neumoran, nezaustavljiv u radu, svestran, kozmopolit, liberalan, tolerantan po načinu razmišljanja, putovao je u mnoge zemlje, privatno i profesionalno, a koliko znam, često i Vi sa njim. Kojih se putovanja najradije sjećate? Da li su ta putovanja bila i dio njegovog istraživačkog rada ili više turistička? 

Ravijojla Jovančić Lešić: Bio je u mnogim državama još prije nego li smo se upoznali, iz vremena kad je bio direktor „Bosna filma“, a kasnije, sedamdesetih, kao direktor Festivala malih i eksperimetalnih scena /današnji MESS/ pri odabiru stranih predstava. S njim sam prvi put prešla granicu. Putovali smo u Mađarsku. Kao svaka prva ljubav i ta zemlja ostala mi je neobično draga. Velelepna Budimpešta, koju sam zadivljeno gledala, slavno pozorište „Sinhaz” i opera „Tristan i Izolda” Riharda Vagnera. Turistički, u inostranstvo smo najčešće putovali sa mlađim bratom Zdenkom i njegovom suprugom Katarinom Dorić /poznatom bh. glumicom/, koji su kao pravi svjetski putnici bili izvaredni organizatori i veselo društvo. Očarao nas je London, taj čudesni grad iz kog se čovjek nikad ne bi vratio. Tamo smo uživali, gledajući velike glumce poput Glende Džekson u ulozi Hede Gabler, Alberta Finija u Malroovom komadu „Tamberlan Veliki”, zatim velikog maga scene Ser Gilguda i Ralfa Ričardsona u Pinterovom komadu „Ničija zemlja” itd. Dva puta smo na kruzerima krstarili Mediteranom i vidjeli gotovo sve antičke iskopine i hramove: Kartaginu, Rodos, Delfe, Olimpiju, Istanbul i palatu Sulejmana Veličanstvenog. Putovali smo i u Rusiju, u Moskvu i čarobni Lenjingrad sa diplomskom predstavom moje generacije, „Ljubavno pismo” Koste Trifkovića, u režiji naše profesorice, Kaće Dorić, koja je bila uvrštena u redovni repertoar Kamernog teatra. Profesori su odlučili da će umjesto honorara skupljati taj novac i povesti nas na ekskurziju. Otišli smo u zemlju Čehova, Stanislavskog, Gorkog, Puškina, Tolstoja, Dostojevskog i MHAT-a, svjetski poznatog pozorišta. Josip je još jednom išao u Rusiju kada je pisao „Istoriju jugoslovenske režije” za koju su mu bili potrebni autentični biografski podaci velikog broja ruskih umjetnika, reditelja i glumaca, koji su poslije revolucije 1918, emigrirali u naše krajeve i gotovo u cijeloj regiji ostavili neizbrisiv trag. Mnogi naši stari glumci, kao gospodin Safet Pašalić, Reihan Demirdžić i Olgica Babić pričali su i nama, mlađim glumcima, o njima. Tu se pominjao reditelj Rakitin i prelijepa glumica Lidija Mansvjetova. Zatim, putovanje u daleku zemlju Meksiko sa „Kamernim teatrom 55”, koji je kao predstavnik Jugoslavije gostovao mjesec dana na njihovom poznatom festivalu, gdje su igrane dvije predstave - „Hamlet u Mrduši donjoj” u režiji Slavenka Saletovića i „Kraj igre” Semjuela Beketa, u režiji Sulejmana Kupusovića, koja je bila i pobjednik Festivala. 

Na gostovanje od mjesec dana išao je cijeli ansambl. Bilo nas je ukupno četrdesetpet u grupi.

Oprostite što Vas prekidam, da li je među tih četrdesetpet članova u ekipi bio i profesor Josip Lešić? 

Ravijojla Jovančić Lešić: Da, da, on je još bio direktor drame. To je tačno maj, 1976. i mislim baš dvadeset i peti, a tu su još išli i novinari, šahovski komentator Dimitrije Bjelica, Marina Trumić, Vesna Bugarski, zatim dva-tri člana Komiteta SKJ, pošto je to bilo na nivou cijele zemlje. Na taj isti Festival išao je i Atelje 212, samo ne znam tačno da li prije ili poslije nas. Nepredviđeno, sticajem čudnih okolnosti, otišli smo i u malu, nama do tada nepoznatu zemlju - Gvatemalu. Zanimljivo u ovoj priči je to da bivša Jugoslavija nije imala diplomatske odnose jedino sa nekolicinom zemalja u svijetu, a jedna od njih bila je i Gvatemala. Kako sam samo ja znala engleski, bazali smo po gradu i išli u kupovinu uglavnom svi zajedno. U jednoj radnji nam je prišla sredovječna dama, koja je prepoznala jezik i počela razgovarati sa nama. Bila je supruga čovjeka našeg porijekla, Hrvata, inače ministrica kulture u Gvatemali, gdje se istovremeno održavao sličan međunarodni pozorišni festival. Pozvala nas je da gostujemo. Niko taj poziv nije shvatio ozbiljno, ali je za dva-tri dana stigao zvanični poziv u našu Ambasadu u Meksiku. Nakon konsutacija sa vrhom bivše države, stigala je poruka da idemo. Tako smo otišli. Josip je početkom sedamdesetih išao u Sjedinjene Američke Države, u posjetu bratu Zdenku, koji je tada predavao na Columbia University. Ali najviše smo voljeli Italiju i uvijek smo joj se vraćali kao neiživljenoj ljubavi. Josip, koji jedino nije imao dara za jezike, svakodnevno je sjedio i jedan sat ujutru učio talijanski, ali nikada ga nije mogao progovoriti. Tu su još bila ljetovanja na Krfu, a u bivšoj državi najviše smo voljeli Korčulu i Hvar.

Kakav je profesor Lešić bio privatno? Kakva je bila njegova lična filozofija i životni stil?

Ravijojla Jovančić Lešić: Josipova životna filozofija bi se mogla svesti na jednu frazu, koju je često ponavljao: „Budi bilo šta, ali budi do kraja!”. Bio je čovjek čudesnog životnog elana i energije koja je zračila optimizmom, radošću življenja, hedonizmom, ali i izuzetno disciplinovan duh. Imao je talenat za gotovo urođenu organizaciju vremena i ispunjavanje svega zadatog, a da ništa i nikom ne uskrati. Na pitanje mnogih ljudi kako je sve to uspijevao da uradi, odgovarao bi da je „dan veoma dugačak za vrijednog čovjeka”. Često sam mu govorila da kad bi jedan poslodavac zaposlio svog radnika onoliko koliko on radi, ja bih to smatrala čistim robovlasničkim izrabljivanjem. Sve je u njegovom životu imalo svoje mjesto i sve je izgledalo lako i nenametljivo. Ponekad se nekom moglo učiniti da ima malu distancu, osjećao je ljude intuicijom, nepogrešivom, i kao da je imao zaštitni pancir za njih. Bez ičeg trivijalnog u sebi, bez zlobe, on je ličio na čovjeka koji je odnekud drugo, nikad se nije ljutio, nije prigovarao, nije tračao, uzbuđivalo ga je sve lijepo, umjetnost, film, muzika, čudni i zanimljivi ljudi. Bio je mnogo osjećajniji, nego što se drugima činilo, ali osjećanja je vješto prikrivao. Izbjegavao je hvalisave galamdžije, proste i ružne ljude. Često sam bila svjedok, i uvijek sam se iznova čudila, kako je moguće da neko sasvim mirno, bez vidljivog znaka slaganja ili neslaganja, izbjegne svaki razgovor s nekim ko mu pola sata nešto priča. Posebno zato, jer je istinski poštovao ljude. Bio je jako duhovit i zanimljiv čovjek,volio se benevolentno šaliti sa ljudima. To je bio pouzdan znak da mu je ta osoba veoma draga. Nikad nije vikao. Za toliko godina zajedničkog života nikad se nismo posvađali. Imao je tananu prirodu i osjećajnost sličnu Šantiću. Zato je tu biografiju najviše volio.

Da li je profesor Lešić po mnogo čemu iz vlastite prošlosti, bio blizak svom junaku Jakovu Šantiću (iz romana "Vještina umiranja"), koji je burno živio i kako je izgledao profesorov dan, odnosno kakva je to bila racionalizacija vremena od momenta kada ste Vi ušli u njegov život? 

Ravijojla Jovančić Lešić: Sigurna sam, iz onoga što mi je sam pričao, da je njegova mladost doista nalikovala životu i avanturističkom duhu Jakova Šantića i tu ima dosta mladog Josipa, ali u godinama kad sam ga ja upoznavala bio je to jako lijep, energičan i harizmatičan čovjek, izraženog integriteta, sabran i satkan od sebe sama. Ja sigurno nisam bila osoba koja ga je „smirila i promijenila mu život“, nije on bio povodljiva ovčica, već iživljen čovjek pred kojim nije bilo tajni i sam se opredijelio na novi život. On ga je izabrao. Ja sam posljednja osoba, i sada sa šezdeset, a kamo li tada u dvadesetšestoj godini, koja bi priželjkivala bijeg u prirodu i samoću. To nije dio mog bića, ja sam pristala samo iz saznanja koliko to njemu znači, da bi ga moj nepristanak bukvalno slomio i nisam to pominjala, niti se žalila. Znajući da u tim godinama nisam mogla, kao gradsko dijete, dijeliti oduševljenje za povučeni život u prirodi, činio je sve da mi to nadoknadi druženjem sa prijateljima, koji su porodično dolazi kod nas, kraćim i dužim putovanjima, odlascima na festivale, odmore, ali svuda je nosio pisaću mašinu i nalazio vremena ili da čita materijal za nešto što radi ili da ga već ugrubo skicira... Istina je da sam bila osoba koju je najviše želio u svojoj blizini i da mu je svako moje odsustvovanje, uglavnom na kratkim turnejama pozorišta, teško padalo. Ustalom, to je bilo obostrano. Mi smo mnogo ulagali u tu vezu, koja se godinama još više produbljivala. Bio je to idealan odnos, ali ne mojom zaslugom, već njegovom mudrošću, da mi da svu slobodu i da me ničim ne sputava. Ništa mi nije određivao i naređivao, jer to moja priroda ne bi podnijela. Imao je potpuno i nepomućeno povjerenje u mene u svakom pogledu. A veoma je lijepo i lagodno živjeti kad vam neko sve vjeruje. Kako je organizovao vrijeme? Ustajao je u 7h, odlazio prvo da nahrani mace i kuce, a potom sjedao da uči talijanski i pogleda radne materijale za taj dan. U 9h je dolazio da me budi sa već spremljenom kafom i nekim keksićem /jer ja nikad ne doručkujem/ i ćaskali smo otprilike jedan sat, a potom bih se ja latila uobičajnih ženskih poslova, spremanja ručka, a on sjedao za radni sto. U 11h smo pili drugu kafu i dao bi mi da pročitam ono šta je napisao. Nakon toga sam odlazila u Kemerni, ili na probu, ili da se družim sa kolegama i usput svratim na pijacu. Imala sam uvijek istu obavezu, da kupim novine i hranu za mace, sve ostalo je bilo po volji. /Bilo je i dana kad nisam izlazila i ostajala sam s njim da nešto prevodim ili čitam, već napisano. U 14h bi ručali i naravno opet pričali o svemu. Poslije ručka malo se odmarao, oko 1 sat, pročitao bi novine, a onda u 15h bi opet sjeo za sto i radio do 17h, pa smo tada pili popodnevnu kafu i išli pola sata u šetnju uz pratnju naših pasa i većine mačaka. Po povratku je opet sjedao za sto, dok bih ja pripremala hranu za miljenike i večeru. Prestajao je raditi kad bi počeo dnevnik. Ostalo je bila zabava, gledanje televizije, filmova. Pred spavanje je obično nešto čitao. Kad je imao predavanja ili probu u pozorištu, dan je izgledao drugačije, sa zajedničkim ručkom obično u Capriju na Grbavici, a popodne isto. Nedjeljom i praznikom nikad nije ništa radio. To su bili dani posvećeni prijateljima, porodici, mnogim poznanicima iz svih krajeva, koji bi se poslom zatekli u Sarajevu. Bili su to najljepši dani zajedničkog života.

Slažete li se da sjećanje na profesora Lešića, koji je istražujući prošlost osjećao traume i teškoće bića i bio svjestan te kompleksnosti ljudskog života, iziskuje bavljenje egzistencijalnim temama? Spomenuli ste da je ostavio pozorište, ali zašto se naglo povukao u prirodu i osamu? 

Ravijojla Jovančić Lešić: Prisjećam se jednog Pasternakovog stiha iz pjesme „Hamlet”, koji je neobično volio: „Život nije što i polje preći”. Kao svaki čovjek imao je privatnih /nevezano za naš život/ i profesionalnih stresova i ožiljaka, koje je htio zaboravom izbrisati. On je u sve unosio cijelog sebe, bez zadrške, i kao da mu se strašno žurilo, jer se u dubini duše možda plašio da neće imati vremena za sve što želi uraditi. Znao je dvije-tri godine unaprijed šta će pisati i čime će se baviti. Za to je bilo potrebno i odreći se nečega, a to je bilo pozorište, koje je već iživio, o kojem je sve znao, koje mu je uzimalo vrijeme i donosilo sve manje radosti u svojoj „taštoj prolaznosti“. Povlačenje u prirodu desilo još 1976, a neposredan uzrok bili su prilično loši ljekarski nalazi. Kao strastveni pušač imao je povremene srčane tegobe, pa se obratio doktoru. Puno je radio, a to je sve bio sjedeći posao; holesterol mu je bio visok i pojavio se šećer. Ljekar ga je savjetovao da izađe iz grada i ode u prirodu. Tada smo živjeli u stanu od 45 kvadrata, koji je bio bukvalno zatrpan knjigama, u poprilično bučnom neboderu od 20 katova, što mu je remetilo koncentraciju. Po preporuci ljekara odmah je ostavio pušenje i sa bratom Tomislavom obilazio neke lokacije u okolini Sarajeva kako bi oba našli neku malu prikladnu vikendicu za odmor. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, pronašli su lijepu, veliku parcelu na koju je Josipa uputio kolega sa Filozofskog, profesor Pero Mandić, i riješili da je kupe. Odmah su se fatalno zaljubili u to odredište. Josip je tih godina puno radio u pozorištu, gostovao, tada je režirao Nušićev „Put oko svijeta”, kao mjuzikl u beogradskom Pozorištu na Terazijama, zatim „Zikove” Maksima Gorkog u Banjaluci, pa onda i predstavu u Tuzli, a režirao je i u sarajevskom Narodnom pozorištu Čehovljev „Višnjik”, Krležinog „Vučjaka”, te dosta pisao, jer mu je trebalo i novaca, kako bi se završila gradnja kuće. Tamo je imao potpuni mir i ništa nije remetilo njegovu koncentraciju, ni telefoni, ni iznenadne posjete.

Ko su bili njegovi najbolji prijatelji?Jesu li to bile srodne duše?

Ravijojla Jovančić Lešić: Najdraži su mu bili stari prijatelji koje je poznavao iz mladosti, kao Izet Sarajlić, koji je sa Dragom Mikicom dolazio kod nas u vikendicu i toliko uživao da je u jednom intervjuu u ratu izjavio: „Ne znam šta je sa mojim Jocikom i njegovom Ravom sa kojima sam proveo najljepše trenutke u svom životu u njihovoj vikendici u Kasindolu”. Zatim Hajrudin Šiba Krvavac, čudo od čovjeka neviđene dobrote, šarma i duhovitosti. Svaki njegov dolazak sa Ešrefom bio je praznik, posebno za mene koja sam obožavala taj vatromet duha. U krug Josipovih najboljih prijatelja ulazio je i Đorđe Lebović, dramski pisac i pisac scenarija svih Šibinih filmova: „Valter”, „Most”, „Partizanska avijacija”, „Diverzanti”, koji je dramatizovao roman „Aleksa Šantić”, čovjek bogate biografije - preživio je Aušvic, antifašista i humanista. Radilo se o četrdesetogodišnjem prijateljstvu, koje je datiralo još sa studija u Beogradu. To je čovjek, koji je nekako najviše uticao na mene i koga sam najviše poštovala. Ja sam mu bila veoma draga i to mi je laskalo, priznajem. Sa nekim prijateljima se razišao još prije rata, sa kolegama na Katedri za komparativnu književnost i sa jednim dugogodišnjim prijateljem i kolegom, rediteljem, iz političkih razloga. Neobično je volio direktora Ateljea 212, Ljubomira Mucija Draškića. To je također bilo prijateljstvo iz studentskih dana. Neko je rekao da se ne zna je li bilo čovjeka u nevolji da mu Muci nije pomogao, nekako nevidljivo, nikad ne dovodeći tu osobu u obavezu uzvraćanja, pa čak ni verbalno. Sličan kao Šiba, duh velike ljudskosti i tanane osjećajnosti, reditelj koji je režirao legendarne predstave, „Radovan III“ i „Kralj Ibi” sa Zoranom Radmilovićem u glavnoj ulozi. Bilo je tu još puno dragih ljudi. Ne smijem zaboraviti njegove prijatelje iz sarajevskog glumišta: Reihana Demirdžića /koji nam je bio i vjenčani kum/, Rudija Alvađa, Acu Džuverovića, Hranislava Rašića, Kaću Dorić, Ines Fančović...

Baš kao što Rainer Maria Rilke navodi u Zapisima Maltea Lauridsa Briggea – “velika stabla padaju odjednom”, kraj Josipa Lešića je tužan i znam, bez obzira na distancu vremena, da Vam je bolno razmišljati o periodu iz ratne 1992. i 1993. godine u Kasindolu, gdje ste živjeli i odakle niste mogli preći u Sarajevo, koje je mjesecima bilo u okruženju - teško se prisjećati takvih stvari, kao što je ubistvo Josipovog brata, Tomislava, nakon čega je uslijedila i profesorova nagla smrt. S obzirom da su to ranjive teme i da nikada nikome niste davali intervju o Josipu, najiskrenije Vam se zahvaljujem za ovaj razgovor.

RAZGOVOR SA ŽELJKOM GRAHOVCEM

“Svaka je pjesma NAPISAN TEKST - a pjesnik je samo prvi koji ga je nasricao.”  ~ Željko Grahovac

         

Pjesnik (autor dvije stihozbirke: “Sveto rastrojstvo”  i “Bol, boja Božje milosti”, koja je proglašena najboljim književnim ostvaranjem autora sa područja Zeničko-dobojskog kantona u 2008. godini.), ugledni esejist i književni kritičar (“Anđelko Vuletić, pjesnik žeđi i poruge”, “Sricanje i nicanje”, “Staništa i prominuća svjetlosti”), dugogodišnji glavni i odgovorni urednik časopisa (“Život”, “Bosanska vila”), iskreno.antologičar(“Dahom i sluhom kroz hrvatsku poezijudvadesetog stoljeća”, “Ponestaje prostora”), eminentni kulturni i javni radnik,bibliotekar, Željko Grahovac je od onih neobičnih ljudi, koji su uvijek u stanju da kažu nešto novo, i to potpuno iskreno.

           Medina Džanbegović Mohamed: Željko, ono što je mene posebno impresioniralo jeste Vaša knjiga “Bol, boja Božje milosti”, u kojoj svaki stih ima devetnaest slova, a svaka pjesma devetnaest stihova. Knjiga ima ukupno devetnaest pjesama i svaka pjesma se može čitati riječ po riječ otraga, formirajući obratnu verziju svake pjesme i još devetnaest novih pjesama. Ukupan broj slova u knjizi, računajući i glavni naslov i četiri posvete, jeste 6.935, što je djeljivo sa 19 i dobija se 365. Zatim, ukupan broj riječi u knjizi je 1.330, a i to je djeljivo sa 19, dajući broj 70. Ukupan broj riječi, ne računajući naslov i četiri posvete je 1.311, što kada podijelimo sa 19 daje 69. Broj 6.935 i u obrnutom redu cifara, 5.396, djeljiv je sa 19 (5.396: 19 = 284). Broj 6.935 u nizu cijelih prirodnih brojeva od 1 do 6.935 tačno je devetnaesti po redu, koji ispunjava taj uvjet, da je i sam po sebi i u obratnom redu cifara djeljiv sa brojem 19. Najveće je čudo što te pjesme, pune stilizacije i muzike, kada ih čitamo naglas, zvone. To može sastaviti samo vrhunski majstor pera!

           Željko Grahovac: Hvala. Da, iako je to knjiga poezije sa najvećim mogućim formalnim ograničenjima, pjesme ipak zvone... Svaka pjesma je zapravo - dvije pjesme. U obrnutom smjeru dopuštena je promjena naglaska i interpunkcije, ali struktura riječi koje se nižu ostaje potpuno ista. Ipak, u drugoj verziji ima semantičkih otklona - ona govori NEŠTO DRUGO u odnosu na prvi niz iste pjesme. “Bol, boja Božje milosti” prvobitno nije ni imala moje ime i prezime, jer se ne uklapaju u ukupan broj riječi i slova u knjizi, da bi sve bilo djeljivo sa 19, a suština i jest u tome da ja odbacujem autorski koncept u poeziji: pjesnik je samo onaj koji sluša, sriče i prvi izgovara (zapisuje) tekst pjesme. 

            Medina Džanbegović Mohamed: Pretpostavljam da su Vam poststrukturalističke teorije (vjerovatno) odbojne, pa ipak ću pitati: postoji li za Vas “žensko pismo”?

            Željko Grahovac: “Žensko pismo” ne postoji. Žene koje pišu su ljudi i izražavaju se u mediju unutar kog nema spolne podjele - ne postoji “muški jezik”, niti “ženski jezik”.

           Medina Džanbegović Mohamed: U Vašem eseju “Čitalac u pjesmi i pjesma u čitaocu”  kažete “pisanje je isto što i čitanje, pjevanje je isto što i slušanje, pjesništvo je što i njegova recepcija, a poezija je isto što i kritika”. Nije li i Vaša kritika već sama književnost i koliko je književnost uopće istina, a koliko slatka laž, krivotvorenje stvarnosti, podražavanje ili bijeg od nje? 

            

           Željko Grahovac: Da, ja mislim da je esejistika (prava) književna vrsta i književni tekst o poeziji potpuno je ravnopravan samoj poeziji (ako je dobar). Istina i laž su igrarije. Može li plač djeteta koje se rađa biti više ili manje istinit... ili lažan? Postoji ono što jeste, a mi mu se primičemo, čulima, intuicijom, duhom. Istina je to primicanje (kao nesvršeno stanje), a laž je svaka pretpostavka koja zanemaruje tu prirodu bića, da se okuplja izvan sebe, da se zapućuje sebi, izlazeći iz zadatosti pojedinačnog opstanka.

          Medina Džanbegović Mohamed: Znači, dobar pisac ovjekovječuje eho riječi, koje mora čuti?

          Željko Grahovac: To da pisac mora da “čuje” stihove - to mi se, iz vlastitog iskustva, čini bitnim i nužnim. Tekst pjesme je to što JEST - a ja mu se primičem, približavam se njegovom jestatstvu dok ga pišem.

          Medina Džanbegović Mohamed: U osnovi Vaše poezije, kao univerzalnoga iskustva, obično leži neko sjećanje sa veličanstvenim prividom takozvane Stvarnosti, koja se opet čarolijom riječi preobražava u život, u „tvar od koje se snovi tkaju“, kazao bi Shakespeare. To Vrijeme, kako primjećujem, ni u Vašoj pjesmi “Shakespeareov odlazak”, nije puka sukcesija, već postaje Vaše neprestano traganje, vječno pitanje - Kako ne isteći sa Vremenom bez ostatka? Slažete li se i smatrate li da se isto može pisati i u prozi?

          Željko Grahovac: Da, vrijeme je za mene samo ono ISPRED, ono čemu sam okrenut sluhom, pažnjom, duhom... Ne postoji prošlo vrijeme - osim kao rekonstrukcija, koja je opet nešto novo... Postoji VEZA sa onim što je BILO, ali od svega što je bilo samo ono što je ŽIVO (NEREALIZOVANO) zaista ostaje, ostavlja trag, urodi plodom... DOVRŠENE stvari iz prošlosti ne mogu nas se dotaknuti. I ovaj moj Šekspir je rekonstrukcija, koja ima boju OVOG, tek dolazećeg vremena; ritam, dah, zvuk evociraju Šekspirov stil, stil njegovih soneta - ali ipak otkrivaju i jedno dosad neotkriveno, nepoznato samoosjećanje tog duha. Poezija jest "univerzalno iskustvo", kojem pjesnik samo boju daje, intonaciju, ornamentiku... Proza je razuđenija forma, nije čisti kondenzat - ali i prozni tekst ima to tragalačko usmjeravanje prema Biću Teksta.

            Medina Džanbegović Mohamed: Da biste se latili pera, koje se pobude u Vama najčešće javljaju? Zašto ste postali pisac?

            Željko Grahovac: Ma ne znam ja jesam li pisac... Maločas rekoh da je pisanje PRIMICANJE (kao nesvršeno stanje) ISTINI I BIĆU TEKSTA. Ne može se biti pjesnik ili pisac, kao što se može biti kondukter ili metalurški inžinjer. Nije pjesnik profesija, kao što nije ni ljubavnik, ni strasnik, ni svetac... Upitan zašto pišem (kad pišem) - osjećam se isto kao što bi se osjećao ljubavnik koji drži ženu u naručju, a pitaju ga: „Zašto ljubiš ženu?“

            Medina DžanbegovićMohamed: Orwell je u eseju „Zašto pišem“  bukvalno objasnio zašto je postao pisac i naveo kao motive koji djeluju na svakoga pisca, doduše ne uvijek svi jednakom snagom (njihov se odnos mijenja od vremena do vremena, već prema sredini i prilikama u kojima pisac živi i radi): puki egoizam, estetski entuzijazam, povijesni poriv, politička svrha... Ne pronalazite se ni u jednom?

            Željko Grahovac: Motiv koji je jedini autentičan - to je prinuda, kad moraš da se primičeš biću teksta, koga samo naslućuješ. Ostalo je sve puka manipulacija. Ja zaista pišem samo kad MORAM! Pjesnik daje samog sebe (pažnju, snagu, svijest, strast) - bez zadrške, i bez interesa, i bez ostatka. Zamislite koji komad samog sebe treba odvaliti - da bi nastao jedan „Ulix“, recimo, ili jedan „Idiot“. PISANJE JE ZALUDAN POSAO, SA STANOVIŠTA GRAĐANSKE SVIJESTI i ne živi se od pisanja, kao što se ne živi ni od ljubavi. Vrijednosti građanskog života jako su daleko od autentičnih književnih vrijednosti. To se ne može sravnjivati, niti preplitati...

            Medina Džanbegović Mohamed: Ako je pisanje moranje, nužnost, je li i porok, koga se teško riješiti, s obzirom da u tome slučaju dobija i terapeutsku dimenziju? 

            Željko Grahovac: Pa, ako se taj nemir, ta halucinacija nekog bića teksta koje mi ne da mira i kojem se moram zaputiti može i treba smatrati bolešću - onda pisanje jest i terapija. Inače nipošto nije i ne smije biti terapija.

            Medina Džanbegović Mohamed: Pominjete građansku svijest i njene „vrijednosti“. Kako se sve ispolitiziralo, u bosanskohercegovačkoj književnosti malo je „pravih“ (odgovornih i nepotkupljivih!) pisaca (uglavnom se radi o poslušnicima, angažiranim ljudima iz „konstitutivnih naroda“, profesionalnim Bošnjacima, Srbima i Hrvatima). Koliko uopće našem društvu treba lijepa pisana i govorena riječ?

           Željko Grahovac: Nemojmo se lagati! Društvu i državi književnost ne treba, društvu i državi trebaju dobri putevi, treba im posla, rada, organiziranosti, stabilnosti, mira... Manipulacije književnošću, u i oko književnosti, upravo su zato i moguće - što sami sebe lažemo da nam KAO DRUŠTVU treba književnost... Ma jok! Duh stvaralaštva nužno jest duh suprotstavljanja; svijet kao VEĆ POSTOJEĆI i kao VEĆ ZADATI moramo najprije srušiti - da bismo počeli graditi iznova... barem u jeziku! MENI LIČNO treba književnost (za ostale ne mogu govoriti, ne znam) - i to je jedino što pouzdano znam... Ne znam šta su ni kako su moguće „nacionalne književnosti” kod nas – jer mislim da je književnost uvijek i samoknjiževnost jezika u kom se izražava. Inače, lično stojim na stanovištu da danas nacija u BiH može biti samo bosanska, ako uopšte može biti; ono što se podrazumijeva pod nacionalnom pripadnošću samo je etničko porijeklo.

          Medina Džanbegović Mohamed: Za mene je književnost važna, bolje rečeno korisna, kao hljeb! Priroda pisanja i suština stvaralačkoga dara podrazumijeva izvjesno osjećanje istine i otkrivanje istine. Pravi pisac je urođeni pobunjenik protiv svijeta u kome živi, okvira, navika, rutine, iluzija (i kada on to ne želi i neće da bude, on to ipak jeste). Kako bi se dizali revolucionari, jačao patriotizam, kako bismo se tješili, nadali ili sanjali o boljem društvu da nije moćne riječi, koja je ujedno i pokazatelj perioda promjena?

          Željko Grahovac: To je prilično precizno kazano. Potrebna je književnost, ali ja tvrdim da je potrebna ČOVJEKU - nemojmo se zalijetati sa DRUŠTVOM. Neka se ispuni i potvrdi to da je zaista potrebna ČOVJEKU - ZAR TO NIJE DOVOLJNO DOBRO? Jer, šta je društvo, dokle je društvo, je li živo društvo? Mi ne znamo tačno i sigurno koji su odgovori na ta pitanja... Ako i izgovorim DRUŠTVO - ja vidim i podrazumijevam LJUDE, čovjeka-po-čovjeka; nikako ne bih volio da izgubim tu perspektivu čovjeka. Pisac ne govori ni u čije ime - pisac govori tu istinu, kojoj se sam primiče... SAMO SVOJU ISTINU, tj. samo svoje primicanje istini posvjedočuje... Nije pisac zastupnik u parlamentu, niti advokat - pa da nastupa i govori u nečije ime... Da bismo mogli govoriti o “glasu javnosti”, morali bismo imati pokriće za upotrebu prvog lica množine - MI. Norvežani, recimo, znaju da su, šta su i kako su oni to NEKO MI, i oni imaju pravo imogućnost da formuliraju i da čuju GLAS JAVNOSTI. Šta je to kod nas - GLAS JAVNOSTI? Da nije, možda, "AVAZ", da nije, možda, stranka (ova ili ona), da nije, možda, polupismena i autistična javna televizija!?

           Medina Džanbegović Mohamed: Ali „MI!“ – zaista zvuči moćnije od samoga „JA!“! Teška su vremena za kvalitetne emisije i časopise kulturnih, umjetničkih profila ili novine koje nisu tabloidi. „Mi, VI, ONI - MIVION!“ (Sjećate li se?) “Sricanje i nicanje: eseji i kritike“svidjelo mi se, između ostaloga i zbog Vaše afirmacije i divljenja prema drugima u čijim radovima otkrivate i otvarate nova značenja i stvarnu vrijednost. Tamo nisam osjetila odbojnost društva prema književnosti, već samo potrebu za njom u društvu, kao za stvarnom vrijednošću...

          Željko Grahovac: Stvarna vrijednost, da... ali to je vrijednost koju JA VIDIM I OTKRIVAM, koju ja imenujem, artikuliram i razmjenjujem sa ljudima - ne mora niko drugi misliti isto što i ja, pogotovo ne mora misliti isto onako KAKO ja mislim... Samo JA ima stvarnu moć, realnu snagu i vrijednost... Tvoje JA,moje JA, Njegovo / Njeno JA... Za MI treba imati pokriće, treba dostići jedan stepen civiliziranosti i organizacije - od kog smo mi još uvijek jako daleko... MENI se, recimo, NE SVIĐA nijedno “mi” koje je u opticaju na našem “tržištu” - ne mogu da se uvrstim ni u jedan kolektivitet ovdje! Ima li sad tako dobrih radio-emisija, kao što je bila ta - MIVION!?

         Medina Džanbegović Mohamed: Jedan moj prijatelj je iznio primjer, kako se JA pretvara u MI (kada se stvari kao pojedinačni primjeri u konverzaciji svjesno zanemare i počnu generalizirati): „Ko se ne slaže sa mnom, taj me lično vrijeđa i onda, ja LIČNO vrijeđam njega. Zatim se taj dosjeti, pa mi u svome odgovoru dokazuje da sam uvrijedio njegov jezik, kulturu, historiju, ustanovu, vjeru, naciju - sakrije se iza onoga „MI“, koje tada postane šklopocija, kojoj ne ponestaje municije!”  Raspravljajući ko smo, otkrivamo kolaps sadašnjega društva. Usklađen političkim raspravama, bosanski (bosanskohercegovački) nacionalni i kulturni identitet postao je popularni i poželjni predmet, ne samo simpozijskih debata. U široj javnosti svako se smatra kompetentnim da o ovoj temi govori, čim se počne razmetati svojim duhom, čim osjeti oduševljenje ili prezir. I to nas je odvelo u mrak, poništilo prave vrijednosti, osiromašilo u svakome smislu... Kakva je situacija sa “Bosanskom vilom”?

          Željko Grahovac: Čini mi se da je prije 30-40 godina bilo ipak barem proplamsaja neke kolektivne svijesti, koja nije bila posve ideologizirana, izmanipulirana, pokorena... Bilo je humora, otpora, vjere da se ipak nešto može učiniti (koliko god to malo bilo i nedovoljno) - ALI DANAS SMO KORACIMA OD SEDAM MILJA OTIŠLI DALEKO I DUBOKO UNATRAG... U MRAK! EPOHALNI MRAK - DESTRUKCIJA ŽIVOTA! To je mrak koji traje i preko dana, mrak nepismenosti, nerazumijevanja, mržnje, samoživosti, nemorala, kriminala... Identitet ne trpi masku i laž! Da bi bio to što jesi, moraš zbilja BITI... A naši identiteti su virtualni, rasklopivi, montažni, mobilni (prenosivi) - navijačke horde,mitomanske plemenske zajednice, kvazireligijske i kvazinacionalne zajednice... Niko od ublehaša koji u ovom vremenu “ferceraju” i kojima je u ovom vremenu dobro - niko od njih zapravo VEZE NEMA sa identitetima što ih koristi kao sredstvo za uspjeh u životu. Svaki bi od njih prodao i svoju vjeru, i naciju, i stranku, i babu i dedu - za neki iznos, za neku moć, koja ga izdvaja i oslobađa brige o opstanku... Što se tiče "Bosanske vile" - mediokriteti iz"Prosvjete" su me uspjeli "otjerati". Dao sam ostavku prošle godine.

           Medina Džanbegović Mohamed: Kako pronaći dobre stvari, koje će sve ljude približiti,koje će im pokazati da smo svi na ovoj planeti povezani istim precima i istom sudbinom? Je li nema takvoga umijeća, s obzirom da svi žele ono usko i otuđujućeposjedovati, umjesto najšire ljudsko biti, ili je danas licemjerstvo pobjeđivati zlo, zaboravljati podjele, omraze, sitne interese, i naročito nesnosnu mržnju? Svi su “patetični”, pa ipak na što se svela ta patetika?

            Željko Grahovac: BITI NIJE LAKO NI JEDNOSTAVNO - to “biti” traži napor, žrtve, odricanja, rizike. Puno je lakše glumiti DA SMO ONO ŠTO NISMO... Danas je patetika kad pisac naglas kuka što mu nisu dodijelili nagradu, koju su mu morali dodijeliti! Patetika je kad pjesnik vješa svoje slike na zid facebook-a i obavijesti o nagradama koje su mu uručene! Patetika je kad se brineš o “društvu”, kojega nema! Patetika je kad vodiš računa o moralu, kojega nema! Patetika je kad kontaš kako potrošiti pare, koje nemaš!

            Medina Džanbegović Mohamed: Postoji li još uvijek u Zenici Društvo pisaca (sjećam se da su djelovali kao neki ogranak od Društva pisaca BiH, ali ima tome godina)?

            Željko Grahovac: Ne, nema više toga.

            Medina Džanbegović Mohamed: Kako gledate na svrstavanja pisaca u nacionalnim literaturama, koje se prepliću i čije je jasne granice teško utvrditi, kao što su Andrić, Selimović, Ćopić, Šantić, Kočić, Njegoš?

            Željko Grahovac: SVOJATANJE pisaca je najveći mogući primitivizam i uzurpacija. Ja nisam ničiji pisac (osim svojih čitalaca) – i to bi trebalo da važi za svakog pravog i vrijednog pisca.

           Medina Džanbegović Mohamed: Spomenuli ste Facebook, najpopularniju i ljudima najbližu društvenu mrežu u eri integracija, koja je itekako izmijenila način na koji se upoznajemo, družimo, ostajemo u kontaktima, a eto, i nama je omogućila ovaj razgovor. Hvala Vam, Željko, i za kraj neka ide Vaša pjesma koja je od članova Facebook grupe Samo dobre stvari dobila najviše lajkova.

AURA

Onaj dio vazduha

Na jedan santimetar oko tvoje kože

Sadrži u sebi čitav jezik

Prema kom se svaki ljudski govor čini kao

Komad razlupane vaze koji oblikuje svijet

U bezglavoj žudnji za cjelinom

U naporu da svome sjećanju da

Snagu spoznaje

Težinu bitka

Onaj dio vazduha

Na jedan santimetar oko tvoje kože

Kao okean se proteže i zijeva

Od praha do njuha

Vrijeme rasuto po putu

Od ruže do njenog mirisa

Skrovište iz kojeg tvorac ukršta

Nevidljivo sa istinitim

Sječivo sa usnama i

Vatru sa tišinom

Plutajući tim prostranstvom rodnosti

Utiskujući suv i vreo pečat sudbine

Po sapima svog sna

Ja znam

Da nema zvijezda toliko dalekih

Niti brda tako neprovidnih

Nema oktobra toliko izdašnog

Ni aprila tako uznemirujućeg –

Kao što je ovaj dio vazduha

Na jedan santimetar oko tvoje kože

Kao u njemu što rastu

Veće i od vlastite nespojivosti

Moja žudnja

Tvoja tajna

RECENZIJA NOVE KNJIGE FATIME TOMIČIĆ: "SCULA"

„Zemlja o kojoj sanjam i koju želim ostaviti u naslijeđe jednog dana kada krenem na put u neku drugu dimenziju, Zemlja je na kojoj ćemo biti slobodni raditi sve ono što nas čini sretnima, ispunjenima i potpunima.“

Fatima Tomičić

            Riječ je o neposrednim vezama, o slici svijeta, kao determiniranoga sustava (u kome ponašanje svakoga pojedinca, tjelesnoga predmeta i elementa potječe od njegovoga uzajamnoga djelovanja sa Stvoriteljem) i idejama koje je autorica djela svjesno usvajala iz bogatoga arsenala svojih iskustava sa ljudima diljem svijeta.

  U takvu, prije svega duhovnu konstataciju, treba odmah unijeti i niz drugih bitnih napomena - Fatima Tomičić je savremena duhovna iscjeliteljica, koja je temelj svoga duhovnog djelovanja stjecala u istočnjačkim školama misticizma i kod teološki educiranih duhovnih učitelja (kako kod nas, tako i u inozemstvu), da bi zahvaljujući dugogodišnjoj praksi (14 godina se bavi iscjeljiteljstvom, a ovome priručniku, malome vodiču kroz svakodnevnicu, prvome iz serije knjiga u kojima autorica iznosi svoja iskustva, prethodilo je Fatimino djelo„Rukopis duše“), u teškom iskustvu bolesti (boreći se sa karcinomom), kreirala jedinstvenu metodu za neutraliziranje karmičkih obrazaca i usklađivanje i integriranje emotivnih obrazaca i njihovih posljedica na svim razinama ljudskoga postojanja. Njena metoda polarizacije, poznata pod nazivom Scula, metoda je „za razvoj ljudske svijesti i ljudske evolucije”. Zapravo, sve joj je, kako kaže, "predano iz Univerzuma, sa kanala samoga Stvoritelja".

          Fatimina nova knjiga je podijeljena na petnaest poglavlja: Čovjek – božanska iskrica(sa potpoglavljem Aktivacija duše i potencijala), Spirala razvoja života na Zemlji (potpoglavlje Zora nove svijesti), Scula metoda – put do savršenog sklada i nirvane (potpoglavlja: Informacija je moć i Svi smo povezani), Vrata se otvaraju, Scula metoda, lijek za sve bolesti(potpoglavlje Zahvaljujući Scula metodi, danas smo bolji i smireniji ljudi), Život je igralište(potpoglavlja: Život je sloboda i Život je kreacija), Zvuk, vibracije, frekvencije – alati života i ljubavi, Scula metoda kao način života, Energija svjetlosti, Smisao života kroz Scula metodu,Kako naša energija utječe na druge ljude, Scula metoda na svakog djeluje drugačije, a jednako, Čovjek je cjelina (potpoglavlje Posegnite za mirom bezuvjetnog prihvaćanja),Možemo li kroz Scula metodu pronaći sreću i što je uopće sreća i posljednje poglavlje Kako si sam pomoći?

          Kao kreatorica , po opisu vrlo moćne metode za oslobađanje od karmičkih blokada i negativnih programa, koji nas ometaju u razvoju i napretku, Fatima je prvenstveno okrenuta budućnosti. Njeno učenje je obilježeno živom, elastičnom misli, koja nije čvrsto povezana ni sa jednom religijom, već univerzalnom logikom stvaranja svih oblika života, pri čemu joj je najveći izazov spoznavanje božanske kreacije; otkrivanje: koji to doživljaj sam Bog (kako god ga nazivali, Stvoritelj je Jedan!) želi iskusiti u vlastitoj kreaciji cjelokupnoga Univerzuma, čiji smo dio i mi. Fatimina procjena da „kvaliteta duše i evolucija ne ovisi isključivo o tome da livjerujemo ili ne u Boga”, ipak je rezultat studiozne retrospekcije. Njen cilj je doprijeti do svakoga milimetra planete Zemlje i svih bića na njoj.

          Stoga, sve te tehnike i metode prijašnjega rada, počevši od sufijske inicijacije, predstavlja kao svoj osobni razvojni put. Teorija, koja bi se najkraće svela na „htjeli mi ili ne,uvijek sve vanjsko utječe na naš razvoj i ponašanje“, interpretira posebnu, specijalnu energiju - unapređivanje, poboljšanje i bogaćenje našega života, života naših bližnjih, a i cijele zajednice. Tragajući „za smislom života“, za novim odgovorima na uvijek aktuelna pitanja koja su postavljana i prije više hiljada godina, kao „žeđ za samospoznajom“, u kakvom se odnosu nalaze jedno prema drugome nestajanje i postajanje, jesmo li istinski slobodni za ljubav, spremni za oprost, obuzdavanje loših misli, ljubomore, zavisti, kako možemo snagom uma izgrađivati svoj mali univerzum, svoju stvarnost, da li smo svjesni vlastite nesreće, koliko smo spoznali frustracije da bi im se mogli oduprijeti, pa sve do današnjih kolebanja i pitanja: zašto nismo financijski sređeni, dok neki drugi jesu, odakle nam toliki zdravstveni problemi, gdje smo to pogriješili u međuljudskim odnosima, kada ćemo konačno biti jedinstveni sa samim sobom i i u jedinstvu sa Univerzumom – Fatima otkriva spoznajom božanske iskrice, koja je u svima nama, ušavši u nas u trenutku našega začeća, a „koja iz nas izlazi u trenutku naše smrti, da bi ponovno ušla u drugo tijelo i nastavila svoj život.“

          Prvo poglavlje knjige, posvećeno čovjeku kao božanskoj iskrici, na zanimljiv i moglo bi se reći prilično znanstven način objašnjava naš „prapočetak“, „svhu dolaska na planet“, esenciju duše, čovjeka, kao „bazu podataka“ i „oblik jedinstvene, univerzalne energije i univerzalnog znanja“. I dok je Fatimin „Rukopis duše“ svojevrstan duhovni eksperiment, koji se ticao metoda duhovnoga iscjeljivanja, kao što su opisi karmičke analize sudbine, olova, zapisa i molitvi, numerologije, polarizacije, regresije, vizualizacije i hipnoze, slučajeva i djelovanja terapija, čak i predskazivanja i proricanja, ovaj priručnik od samoga početka pokazuje seriozniji i sasvim drugačiji pristup ljudskim problemima i vremenu, kao neizostavnom saputniku. Uvodeći Scula metod kao novu pomoć, autorica prenosi kako pojedinac može ojačati sponu sa samim sobom, te sa svijetom koji nas okružuje, ali i sa izvorištem energije.

          Slijedeće poglavlje, „Spirala razvoja života na Zemlji“, kronološki i koncizno nastavlja govoriti o razvoju našega Univerzuma, koji se odvijao „u obliku spirale s krugovima, pri čemu je svaki krug malo manji od onog prethodnog. Ti su krugovi ujedno dijelovi povijesti i našeg planeta, a sve su manji jer su promjene u Univerzumu sve brže“. Tumačeći prve oblike života na Zemlji, Fatima kao alternativu postojećem svijetu već u ovom poglavlju čitaocu nagovještava sasvim novu paradigmu i izmjenu svijesti. Tu su ovisno od dimenzije moguće transformacije, čiju koncepciju nudi kroz spiralni razvoj – svaki proces rasta i kvalitativnoga pretvaranja na kraju vodi prelasku jedne date supstance u drugu, inkarnaciji života u život, ovisno koju je razinu (od mogućih dvanaest) naša iskrica dostigla. Svrha evolucije je u kreaciji svijeta. „Nalazimo se na prijelazu iz devete na desetu razinu spirale i naš svijet se mijenja. U toj promjeni već sada sudjelujemo“, naglašava naša duhovna iscjeljiteljka, ujedno i psiholog, a na tome putu, „Scula metoda je naše prijevozno sredstvo“. Nema potrebe za panikom, pa tako i utjehom. Fabulirajući, Fatima ujedno reproducira i zaključke. Duhovna sfera donosi doba Svjetlosti. Deseta razine je bezuvjetna ljubav, a nju autorica ponekad komparira sa Kristovom sviješću (na nepatvoren i prirodan način), da se živi iz ljubavi i samo zbog ljubavi. Pri tome, Scula metoda omogućava ulazak energije u organizam, koja ponaosob postaje sastavni dio strukture svačijega DNK.

          Naš planet prolazi kroz razdoblja jačanja duhovne tame i jačanja duhovne svjetlosti, o čemu i tradiciona učenja imaju isto mišljenje. „Scula metoda - put do savršenog sklada i nirvane“ dio je knjige koji posebno daje akcent ovoj metodi, kao nepresušnom vrelu kozmičke ljubavi, upotpunjujući nam znanje iz prethodna dva poglavlja. Ključni sastojak duhovne evolucije svijesti je slobodna volja, a zatim se potrebno odmaknuti od svih„programa“ koji se u nama nalaze. „Želimo li sažeti sve spoznaje kroz koje smo prošli, sve dobre i loše stvari u našem životu, plus i minus, trebamo se reprogramirati.“ Prema Fatimi ova metoda je udahnuće Svjetlosti i vodi u nirvanu (sanskrt: „iščeznuće“), koja u budističkoj filozofiji predstavlja „utrnuće” svijesti o sebi; iracionalnu transcendenciju, čiji je cilj oslobođenje od neminovne patnje i ništavnosti pojavnoga života, „stanje apsolutnog i istinskog mira“(Fatima Tomičić). Poglavlje obiluje nizom zanimljivih misli i poređenja. Moram izdvojiti jaku misao pri kraju ovoga dijela: „Čovjek običava govoriti: 'Ta tko sam ja, malen i običan, da bih nešto promijenio?' Pogledajte samo mrave, sićušne, da ih oko jedva primjećuje. Jedan mrav ne može napraviti ništa. No, zajednica mrava gradi nevjerojatne rudnike pod zemljom. Ponekad i čitave dvorce. To je snaga zajedništva i potencijal koji svatko od nas ima u sebi.“

          U „Vrata raja se otvaraju“, Fatima Tomičić podsjeća na poznatu priču o Adamu i Evi. Prve ljude nije zanimao materijalizam, nisu brinuli ni o čemu, nisu Boga propitivali ima li kakav plan sa njima ili zašto nisu obučeni. Tek sa prvim grijehom oni postaju svjesni. Čovjekova sreća ustvari je nemoguća bez slobode, a Adam i Eva su bukvalno postali slobodni tek „padom“ na Zemlju. Izlaskom iz raja njihov razum upotpunjavaju nova saznanja i emocije. Potpuna uvjetovanost svakoga kretanja vjerovatno bi dovela do prirodno-znanstvenoga fatalizma, to jeste do onoga, što se u principu poistovijetilo sa istočnjačkim religijama kao usud, vjerovanje, sudbina predodređena od Boga, koja se ne može izbjeći. Fatalistička determiniranost prirode nepotpuna je modifikacija tradicionalnih konfesija (ma o kojoj religiji se radilo s obzirom na imperativ vjerovanja!). Tu se Fatima eufemistički ograđuje od monoteističkih religija, tako što nas dalje vidi kao dijelove planetarne svijesti, poslane na planet sa zadatkom da oblikujemo svoju svijest u skladu sa planovima Univerzuma, a Scula metod kao dio toga plana, ili ''sredstvo'' kroz koje „plan“ nije teško ostvariti, „ukoliko smo slobodni za kreiranje“.

  Peto poglavlje – „Scula metoda, lijek za sve bolesti“, bavi se „razbijanjem“ blokada energije u našim tijelima, kao posljedicama nepravilnoga proživljavanja emocija, poslije kojih nerijetko slijede i bolesti. Neke od tih bolesti izazivaju i lijekovi, s obzirom na činjenicu koju Fatima Tomičić prepoznaje („organizam je već opremljen svim potrebnim lijekovima“), a radi se o tome da je naš imunološki sustav prirodni obrambeni mehanizam, koji slabi u slučajevima svakodnevne konzumacije lijekova. Ovakvo zaključivanje je blisko homeopatiji (metodi alternativne medicine, čije je pravilo „Slično se liječi sličnim“). Generalno posmatrajući farmaceutsku industriju, komotno se može zaključiti da je postala unosna, cinična i neetična – prava kriminalna djelatnost. Stoga su, kako Fatima nudi, „energija Svjetlosti i Scula metoda rješenje za svakog pojedinca koji želi kontrolirati zdravlje svog organizma, poboljšati i unaprijediti svoj život te potpuno ukloniti probleme spajajući se s vrhunskim dobrom, duhovnošću i energijom iscjeljivanja.“

          Tema smisla života, ljubavi kao divne energije, utjecaj agresivnih emocija na zdravlje i njihovo izazivanje najrazličitijih bolesti, otvaranje svijesti prema slobodi, glavne su teme poglavlja - „Život je igralište“. Na tom „igralištu“ od suštinske važnosti je povezivanje čovjeka sa svojom nutrinom, odnosno „svaki pojedinac treba biti slobodan da bude upravo ono što jest kako bi ostvario svoj najviši potencijal i kako bi koristio univerzalnoj kreaciji“, čija je različitost nužna. Neke će zaprepastiti Fatimina iskrenost, a ja joj se divim: „Sve što vam ovdje prenosim, sve što vas učim, i sama sam prošla. Glad, besparicu, razoreni brak, silovanja, agresiju, alkoholizam i razne ovisnosti. Sve sam to bolno osjetila na vlastitoj koži. Najzad i karcinom! Sve sam preživjela uzdignute glave! Kada mi je bilo najteže, najviše sam se vezala i uzdala u Univerzum. Ta su me iskustva učinila osobom kakva sam danas. Duboke spoznaje do kojih sam došla, bacile su svjetlo na mračne kutke mog života i svijesti. Bez svih tih iskustava te spoznaja koje su uslijedile, mnogo toga vjerojatno nikada ne bih mogla razumjeti niti vam danas prenositi.“

          U sedmom dijelu svoje knjige, „Zvuk, vibracije, frekvencije – alati života i ljubavi“, autorica nas upućuje da su kreacije Univerzuma posljedica misli od kojih su i nastale, a energija što daruje zdravlje je istinska ljubav, koja je jedina sposobna riješiti probleme. Kako kažemo da je istinito ono što opažamo čulima, tako je istinito i ono što primamo pomoću uma putem razumijevanja. Ona strana znanosti koja se bavi vječito aktuelnim pitanjima protivurječnosti traganja i prilaženja nerješivim problemima postojanosti života na Zemlji, koji su potekli već u starim istočnjačkim kulturama, te u antičkoj Grčkoj, okrenuta je budućnosti i najčešće služi kao katalizator duhovnoga stvaralaštva, naročito u trenucima kada duhovno stvaranje štiti slobodu i čovjekov razum od autoritativne prinude.

          Za patnju bi se moglo reći da je ona poistovjećivanje sa igrom u kojoj smo smetnuli sa uma da se nalazimo u kozmičkoj igri, kao stvarnosti. Gubitak i pobjeda su sastavni dijelovi te naše stvarnosti za koju vjerujemo da je prava. Naravno, i to je dio „igre“, a svrha evolucije jeste u kreacijama svijeta. „Scula metoda kao način života“ stremi prevazilaženju svake patnje, gubitka i zla, koje nam je netko nanio ili koje smo mi netkome nanijeli. „To znači da moramo oprostiti i sami sebi“, zaključuje Fatima Tomičić. Ako prihvatimo ovu metodu, ljubav ćemo znati davati, a i primati, što pretpostavlja život u harmoniji. Čista i nepatvorena, bezuvjetna ljubav okreće svačiju egzistenciju u smjeru osobnoga, a potom i općega zadovoljstva. Prelazeći na novu razinu u spirali uzdizanja počinjemo ostvarivati i veći potencijal. Podsjetimo se da današnji čovjek koristi svega 5 do 10 % od svoga ukupnog kapaciteta mozga.

          Spoj sa svjetlošću, spajanje sa Univerzumom, tema je devetoga poglavlja ove knjige.„Energija svjetlosti“ predočava koliko je svjetlost značajna i neraskidivo povezana sa našim životima. Već je i staroegipatska kultura svoj glavni grad nazivala gradom svjetlosti (Heliopolis), dok su stari indijski mudraci razvili tehniku solarne joge. Izravnim upijanjem energije Sunca, tijelo se može podmladiti, svijest otvoriti i tako započeti duhovni razvoj na višem stepenu.

          Naredno poglavlje ističe smisao života kroz Scula metodu, što se nastavlja i u jedanaestome – „Kako naša energija utječe na druge ljude?“. Osim čitanja ove interesantne knjige, nesumnjivo je da prakticiranje tretmana Scula metoda zahtijeva prisustvo na Fatiminim radionicama: „Nakon više tretmana Scula metodom, svjetlost koju na radionicama primamo u nama postaje sve snažnija. Oni koji nam se pridruže, u to će se i sami uvjeriti“, naglašava autorica.

          „Scula metoda na svakog djeluje drugačije, a jednako“ kao teza je obrađena tako što Fatima Tomičić iznosi iskustva iz svoga duhovnog centra o tretmanu ove metode. Da bi čovjek živio u duhovnoj harmoniji potrebno mu je znanje o samome sebi i znanje o sveukupnosti Univerzuma. Sve počinje od srca. Srce je simbol kretanja svega što postoji u Univerzumu. Preko njega dnevno prođe nebrojeno puta sva krv iz organizma. Ono je mišić ili pumpa koja ustvari proizvodi život u nama i naravno održava ga I ljubav i bol pogađaju prvo srce, a tek se nakon toga širi vibracija na ostale dijelove našega organizma i izvan njega.„Prolaskom kroz Scula metodu“, koja se svim ovim bavi, „otvaramo svoje kanale kako bismo sva svoja iskustva saželi i ostavili iza sebe te pozdravili nova“.

  Život, sam po sebi, jeste traganje. Srce je zaduženo za rezonancu sa Univerzumom, kako bi nam davalo potvrdu jesmo li na pravome tragu ili ne. Kada srce „boli“ ono nam uvijek govori da nismo u rezonanci sa Univerzumom i da to nije pravi trag. Da bi znali koji je put pravi, potrebno je naučiti slušati upravo srce. Hologram srca je duša ili obrnuto. Međutim, razum nas svojim kompasom uvijek zadržava na istom mjestu ili nas odvede u teži i često zaobilazni put. Ali, „kada prihvaćate sebe i svoje osjećaje baš onakvima kakvi jesu, postajete cjelina“, kaže Fatima u trinaestom poglavlju „Čovjek je cjelina“. Smisao Scula metode je težnja „za razotkrivanjem i pretvaranjem u svjesno onih osjećaja i obrazaca koji podsvjesno djeluju na ljude u nepoželjnim oblicima“.

„Možemo li kroz Scula metodu pronaći sreću i što je uopće sreća?“ Prijelazom na desetu razinu, nesreća nam neće biti potrebna da bismo shvatili pravu sreću. Uspješan završetak terapije Scula metodom, koja je usmjerena na oslobađanje negativnosti, postignut je kada osoba više ne osjeća potrebu za podražavajućom energijom terapeuta (što je vremenski ovisno od svake individue), već je uspijeva pronaći kroz prihvatanje samoga sebe. Time čovjek ne postaje savršeno ljudsko biće, već postaje sposoban izgraditi vlastiti, savršeni stav kojim liječi svoj život.

Posljednje, petnaesto poglavlje, „Kako si sam pomoći“ svojevrstan je rezime već opisanoga u prethodnim glavama knjige. Iako smo u teškom dobu prijelaza, spremljeni Scula metodom, prema riječima naše psihologinje, i Svjetlost ćemo lakše primati, te se energijom uspješno nadograđivati za novo inkarniranje. Sve tehnike zahtijevaju dugogodišnji svakodnevni rad, ali Scula metoda relativno brzo i moćno budi uspavane sposobnosti čovjeka, kao i njegovo zdravlje. Fatima ne želi da se uz nju „vječno“ vežemo, jer svaka ovisnost, pa i o terapeutu izaziva ljudsku blokadu. “Prijeđite sa mnom na desetu, jedanaestu i dvanaestu razinu spiraleUniverzuma. Osjetite Ljubav o kojoj pričam. Veselite joj se jer znate da ona postoji i da jeuvijek uz vas.”

  Slijede još prelijepa, topla, ljudska meditiranja o ljubavi i tu je kraj ovoga kratkoga priručnika, pisanoga jednostavno, a duboko, koji nikome ne može štetiti, već samo dobro donijeti. Kada se pročitaju sva poglavlja i ako se stekne utisak da autorica nije sve kazala, to je namjerno i stoga je sasvim je pravedno i plodotvorno upravo autorici prepustiti da u slijedećem priručniku još kaže, odnosno da nastavi…

  Ja Fatimu Tomičić neću ni s kim upoređivati! Ni sa Jacobom Libermanom, ni sa Sigmundom Freudom, ni sa Jean-François Lyotardom ili nekim spiritualistima iz duhovnoga centra Damanhur u Italiji. Ni s kim! Uspjela je sama kreirati svoj metod, objema rukama čvrsto otvorivši kapije boljega svijeta!

Vrijednost ove knjige ne počiva na dilemi, koju nudi ovoj ili onoj recepciji. Gledajući što mi je u ruci, listajući i potcrtavajući samo neke od kvaliteta, meni dobro znane već od “Rukopisaduše”, novu knjigu duhovne iscjeljiteljke Fatime Tomičić svesrdno preporučujem za objavljivanje.