Posljednja želja Saddama Husseina je bila da mu se da kaput. Jutra su u Iraku hladna, a on nije želio da narod misli kako se trese od straha, pričao je bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost Muvafak al-Rubai.
Vješanje je izvršeno 30. decembra 2006. godine u 6 sati ujutro, a kako se može vidjeti iz snimka, a i čuti iz Al Rubaiove priče, Saddam je ostao jak do kraja. Tokom pogubljenja bio je potpuno smiren, ne pokazujući ni trunku straha ili pokajanja.
Držeći Kur’an u ruci, zadnje izgovorene riječi su mu bile: „Vjerujem i srcem priznajem da je samo jedan Bog i zove se Allah i vjerujem i srcem priznajem da je Muhammed njegov poslanik.“
Po tadašnjem ustavu Iraka svaku smrtnu kaznu morao je potpisati predsjednik države. Saddam Hussein je to odbio, što bi se moglo protumačiti da je protivustavno obješen.
Šokantan slučaj sadržavao je puno mučnine i ironije: ubica, krvnik, nemilosrdni zločinac, surovi diktator, barbarski je ubijen u ime neke humane civilizacije i demokracije na prvi dan Bajrama, kada veliki dio planete obilježava mir, radost i dobru volju. Prvi put su ljudi iz toplih domova, mirno uz kafu, imali priliku na televiziji uživo gledati legitimiziranu osvetu, namicanje omče na nečiji vrat. Generalno, svijet je u žaljenju bio suzdržan. Ne sjećam se ni da su islamske zemlje negodovale, osim što je Libija proglasila tri dana žalosti. Možda ni Iraku, ni svijetu nije lošije bez Saddama, ali ipak besmisao i gorak ukus u ustima ostavlja činjenica da tiranin, koji je za nešto više od dvadeset godina svoje vladavine pobio između dvadeset i trideset hiljada ljudi, djelovao je zapravo kao neki prosvijećeni diktator u odnosu na morbidne američke okupatore, koji su za samo tri godine ubili šest stotina hiljada Iračana.
Amerika se ukazala kao vječiti „spasilac“, vjerna idealima „pravednosti“ i vrijednostima ljudskoga života. Vojnici su ostali u pripravnosti, da bi uskoro krenula etapa crpljenja nafte iz Iraka, čije su zalihe po veličini druge u svijetu, što također predstavlja kršenje ljudskih prava, ali to se u javnosti zvanično nije spominjalo. Ostanak Amerikanaca je naravno potkrijepljen pričom o bojazni zbog nove spirale nasilja, te o ponosnoj pobjedi i sretnom oslobađanju napaćene zemlje. No, događaji poslije Saddamovoga pada pokazali su svu nekompetentnost administracije predsjednika Busha i pomogli pretvaranju Iraka u jedno od najtragičnijih i najopasnijih mjesta na svijetu.
Pod pokroviteljstvom Washingtona ustrojen je politički sistem zemlje na temelju etno-religijske pripadnosti, što je stvorilo preduvjete za sektaške sukobe i podjele, te marginaliziralo sekularne stranke i pokrete. Stanovništvo Iraka je etnički i vjerski heterogeno, iako je najzastupljenija religija islam, kome pripada više od 95% stanovništva. Tri dominantne zajednice su Arapi-šiiti (oko 60% stanovništva), Arapi-sunniti (oko 20%) i Kurdi (oko 15%). Vlada premijera Nourija Al Malikija iz Dawa partije, koji je na vlasti bio od 2006. do polovice augusta 2014. godine, djelovala je pod velikim utjecajem religioznih i nacionalističkih stranaka. Iako je Al Maliki u Iraku igrao samo sporednu ulogu, uspio je stvoriti imidž državnika koji namjerava prevazići logiku građanskoga rata, kako bi ponovo stabilizirao zemlju.
Al Maliki počeo se identificirati u “funkciji spasioca” i stvarati kult ličnosti snažno oslonjen na simboliku Saddamovoga režima. Ove paralele nisu smetale njegovim šiitskim pristalicama koje su, pozivajući se na patnje pod bivšim režimom ili na navodnu „nesposobnost vladanja“ iračkim narodom, sada sve nade polagale u vođu, doduše sličnom starom diktatoru, ali koji je ipak istoga vjerskog pravca kao i oni. Al Maliki je provodio lustraciju na što su posebno bili ogorčeni sunniti, sve više prigovarajući kako nemaju ista prava kao šiitska većina.
Američki dužnosnici su shvatili da je čistka koju su proveli nad članovima Saddamove stranke Ba'ath bila destruktivna i dala prevelike ovlasti šiitima, koji nisu krili simpatije prema Iranu. State Department počinje mijenjati dotadašnje mišljenje i pomaže u formiranju oružane skupine “Sunnitsko buđenje” za borbu sa Al Kaidom, ali oni kreću u direktni obračun sa šiitskom zajednicom. Obje strane su se međusobno optuživale, svakodnevno su se bilježili bombaški i samoubilački napadi. Irak je već faktički bio podijeljen na tri teritorijalne cjeline, u kojima su politička elita i strani poduzetnici zgrtali enormna bogatstva, a čiji su se narodi sve više udaljavali jedni od drugih.
Al Maliki je ograničio ulogu parlamenta, okružio se klikom profitera, svojoj malenkosti pripisao još titula, prekršio olako data obećanja i time uskratio upravo sebi nephodni politički manevarski prostor. Vjerodostojno rješenje krize nije moglo ponuditi ni poslušno pravosuđe. Šiitske provincije su se još više okrenule Iranu, Bagdad i sunnitske pokrajine postale su labirint sačinjen od sigurnosnih kordona, oklopnih vozila, vojnika, bodljikavih žica i zidova, a irački Kurdistan enklava, koja se dugo politički i gospodarski osamostaljivala, u kojoj se već generacijama govorio samo kurdski, dok je arapski jezik ostao rezerviran za sate iz vjeronauke. Pošto je vlada nastavila politiku sistematske pljačke prihoda od nafte, svi drugi razvojni projekti su zaustavljeni. Al Malikijev sistem pod etiketom borbe protiv terorizma, uvijek se pozivajući na „demokratske izbore“, počivao je zapravo na strategiji za preživljavanje, koja urušava institucionalne temelje jedne ionako krhke države.
Katastrofa koja se odvijala u zemlji drevne kulture, između dvije rijeke, Eufrata i Tigrisa, područje poznato kao Mezopotamija, dugo se nazirala u eroziji državnih struktura. Pokrenuti začarani krug nasilja svoj vrhunac dosegnut će u najgorem mogućem obliku. Dolazi kulminacija svim dešavanjima, koju je svijet sa nevjericom posmatrao. Bio je to uspon džihadijskih sunnitskih snaga na severoistoku Iraka, kojima će se priključiti i druge radikalne naoružane grupe. Stanovništvo koje nije izbjeglo, proslavilo je njihov prodor, poput „oslobođenja“, „ustanka“ ili čak „revolucije“. Zločinačka državna tvorevina ekstremističkih pobunjenika prvobitno pod nazivom Islamska Država u Iraku, pretendira teritorij cijeloga Iraka i Levanta, a svoj cilj uspostavljanja halifata u većinskim sunnitskim područjima Iraka već je ostvarila.
Terorizam ne nestaje iz ničega. Nema sumnje da se sada mnogi Iračani sa nostalgijom sjećaju Saddamove vladavine, kada je godišnje stradavalo samo hiljadu ili nešto više stanovnika. Izgleda da je on bio najmanje zlo koje ih je moglo zadesiti i danas bi se moglo reći da je umjerenom represijom držao narode na okupu. Čim je stigla demokracija iz Amerike pokazala se žalosna praksa.
Nema komentara:
Objavi komentar