RAZGOVOR SA ZDRAVKOM ODORČIĆEM

„Sveopći poslijeratni haos razorio je i ono malo sustava u kojem je funkcionirala kultura.Ljudi su promijenili navike života a globalizacija je svojim tržištem nametnula neke drugevrijednosti, koje su suprotne od stvaralaštva i duhovnoga poimanja kulture. Sustavno su seuništavale duhovne vrijednosti, pretvarajući ih u neke druge daleko od kulturnih.“

Zdravko Odorčić

Postoje ljudi koji uspostavljaju veze,koji grade mostove i prijateljstva, sve što koristi svakome i ne može štetiti nikome. Dramski pisac („Pet drama“, „Sudbina ukori banane“,„Beskućnici“, „Zatvorske cimerice“), redatelj, romanopisac („Lega, ne kužiš“, u pripremi nastavak„Esekerski maturalac“), pjesnik („Korak doraja paklu izmičem“, „Ćutim tvoješaputanje“), osnivač prvoga privatnog teatra u Hrvatskoj, postavljao nekoliko kultnih predstava („Paukova mreža“, „Na vrhu igle“, „Kod Julke“...), uređivač mnogih televizijskih i radijskih emisija, osnivač „Kultura snova“ i online radija „Radio snova“, urednik tridesetak zbirki poezije, te zastupljen u desetak zajedničkih stihozbirki, objavljivan u mnogim tiskanim i internetskim novinama u Hrvatskoj i bivšoj državi Jugoslaviji kao i dugogodišnji ravnatelj i redatelj osiječkih off kazališta i vlastitoga privatnog kazališta (prvog osnovanog u Hrvatskoj), recenzent (Osvrt na roman Marijana Gubine „260 dana“),te preko dvadesetak pjesničkih recenzija. Organizator niza kulturno-turističkih manifestacija, kao i internacionalnih „Etnosusreta“, te Međunarodnoga pjesničkog festivala „More na dlanu” i Međunarodnog karavana pjesnika, Zdravko Odorčić je koristan i čestit čovjek, atraktivan i zanimljiv za širu publiku.

Gospodine Zdravko, živimo u vremenu egzistencijalnihi duhovnih rasula, bogatinesrećama, zaglavljeni u prosječnosti, pa i ispod nje prema nekimselekcijama, dobu kada se velike ideje teško priznaju, a pravo umijeće je pronaćii zapisati dobre stvari za sve ljude, koje bi nas približile, pokazale da smo svi naovoj planeti povezani istim precima i istom sudbinom. Unutar našihdržavnih sustava pojedini su plaćeni kako bi se bavili kulturom i uopće knjigamaradi javnoga dobra. Međutim, praksa pokazuje neodgovornost, isključivostpo ličnome nahođenju i sebičnim interesima, najčešće štetu. Kako se u ovometrenutku život i posao odnosi prema Vama, koji uprkos svemunabrojanom, izgledate uspješno, a koliko znam, niste plaćeni novcima iz budžeta?

Zdravko Odorčić: Sveopći poslijeratni haos razorio je i ono malo sustava u kojem je funkcionirala kultura. Ljudi su promijenili navike života a globalizacija je svojim tržištem nametnula neke druge vrijednosti, koje su suprotne od stvaralaštva i duhovnoga poimanja kulture. Sustavno su se uništavale duhovne vrijednosti, pretvarajući ih u neke druge daleko od kulturnih. Izravno krivim politička vodstva koji su na vlast došli bukvalno sa ulice. Neobrazovani su i njihova jedina retorika je lažno domoljublje i borba za vlast, da bi u njoj imali vlastitu korist. Oni nameću neke druge, njihove vrijednosti, koje u isti mah poništavaju kulturne vrijednosti, a s tim ubijaju i sve kreativne ljude i to ne samo u kulturi, već u svim segmentima društva. Sve se svodi na partijsku pripadnost i partijsku vjernost. Poslijeratnu ekonomsku krizu produbili su do dna i u toj sveopćoj besparici prva je stradala kultura, prosvjeta i nauka. Upravo oni resori koji su duh svake države. Ukidaju se kulturni centri, književni časopisi, režu budžeti za programe kulture. U Hrvatskoj, primejrice, nekoliko velikh izdavačkih kuća iz državnog budžeta Ministarstva kulture dobijaju milijune kuna za izdavaštvo. I to se čini u redu da ti isti objavljuju domaće autore, pa i kad ih objave da to adekvatno i novčano nagrade. Njima, recimo, nije u interesu izdavati knjige pjesama jer to nije komercijalno. Oni duhovnost mjere sa komercijlanim, sa zaradom. Najtužnije je što Ministarstvo kulture u svojim pravilnicima financira sve što je od interesa za republiku Hrvatsku. To govori koliko zapravo brinu o kulturi. Ne kažem da su moji programi najbolji, ali kad netko organizira međunarodni susret pjesnika na prostorima gdje je bjesnio rat, pokušavajući uspostaviti nova prijateljstva i suradnju, a država to odbije – pa je li to interes države, koja je u Europi? Ima još puno primjera nepravde i nebrige, koji ne bi stali u ovaj intervju. Sve ovo sam i osobno prošao. Iz svega toga iskustva i loših primjera morao sam sjesti „sam sa sobom“ i odlučiti želim li se predati lošem sustavu ili i dalje na bilo koji način poticati kulturu i stvaralaštvo. Ja sam se odlučio za ovo drugo. Pokušati sam bez državne financijske pomoći okupljati talente i dati im šansu.

Oprostite, nadovezat ću se na prethodno pitanje. Iako se kaže da je za umjetnost potreban talent, a da je talent ustvari iskreni rad, kao i neprekidno stjecanje znanja, kontradiktornost opisanome zapažanju vidljiva je ipak u tome, da danas, premda imamo više nego ikada „pisaca“, „znalaca“, „intelektualaca“, „znanstvenika“ -„raznih fakultetlija“, „magistranata“, „doktoranata,“ „akademika“ i slično, naša su društva unazađena (kao da su ti obrazovani i talentirani nesposobni graditi dobre države), ne kotiraju u skladu sa tim, valjda što u „educiranoj eliti“ ne igraju se isključivo one socijalne uloge koje im po prirodi njihovoga bića pripadaju. Postoji dio u Vašoj lijepoj pisanoj riječi, koji bih nazvala traganjem za izlazima iz društvene katastrofe. Mogu li se bez ozbiljnoga socijalnog angažmana zamisliti takvi napori?

Zdravko Odorčić: Znamo kako prosvjeta funkcionira u posljednih 20-tak godina. Upravo zbog te hiper proizvodnje raznih titula izgubio se kvalitet. Mi nemamo sustavno školovanje za određena zvanja, a i umjetičke akademije od državnih do privatnih niču kao gljive poslije kiše. Kod nas ne postoji studiranje i osposobljavanje za rad. Sve se svodi na ono – imam diplomu,ja sam sad netko. A taj netko nema u stvari pojma o svom poslu, niti ga radi, a kad i radi, radi to loše, jer nije naučio raditi. Kod nas se pojavljuje još jedna društvena pošast, a to je da svi sve znamo i što god radili umišljamo da smo u tome najbolji. Uvijek govorim – ako sam dva-tri puta gledao kako majstor popravlja kočnice – ne znači da sam ih naučio i sam popravljati. Ali to se kod nas upravo događa. To nam govori kako se ne cijeni stručnost, pa su se tako sustavno uništile i vrijednosti. Jer ono što „može“ raditi svatko, nema svoju vrijednost. A pravi umjetnik se ne želi s time baviti; on se povuče i stvara. I nestane, jer nema te socijalne osjetljivosti da mu se pomogne.

Na nekada jugoslavenskim prostorima, danas imamo(ne)razrađeni model “nacionalnih” književnosti. Čini mi se da je njihova najbitnija svrha historija književnosti, a najslabiji značaj komparacija domaće sa svjetskom književnošću, ako se to uopće može seriozno raditi. Da li je po Vama održivo postojanje nacionalnih književnosti, s obzirom da posmatrano sa aspekta umjetnosti, prije svega književnosti, veoma je teško utvrditi jasne granice tih nacionalnih literatura, a da u taj proces utvrđivanja ne uvedemo i određene van književne granice (što uvijek znači političke kriterije, te suočavanje i sa vjerskim, polnim, rasnim i tržišnim zidovima, koji podsjećaju na neku vrstu repetiranih pušaka)?

Zdravko Odorčić: Po meni svaka država mora imati i voditi brigu o svojoj nacionalnoj književnosti. U to podrazumijevam i povijest njihove književnosti i naravno uspoređivati je sa svjetskom. To su vrijednosti samo ako se uspoređuju, ali na tome se ne smije ostati. Mora se reći da je to stvaralaštvo nastalo u određenom vremenu a neke autore staviti u svjetski kontekst i ne svađati se oko prisvajanja kao što primjerice govorim da Nikola Tesla nije ničiji, on je zadužio cijeli svijet i on je svjetski i još dalje. I današnji živući književnici svoja djela prevode na strane jezike, što je očiti dokaz kako žele doprijeti do čitalaca u svijetu, a tim postaju i dio svjetske književnosti. Ponosim se s činjenicom da je moja zbirka „Ćutim tvoje šaputanje“ doživjela osim hrvatskog, i beogradsko, i mariborsko izdanje. Ja sam tako na taj način načinio, meni drag mali iskorak iz jednog okruženja drugi u svijet.

Književnost je hrana pobunjeničkoga duha, pretinac sjećanja, pribježište za one koji u životu imaju ili premalo ili previše, vjesnik nonkonformizma, za neke slatka laž, za druge istina. U općem osjećanju nemoći, u dubokome ekonomskom, političkom, kulturnom i moralnom raspadu, uvijek uspijevate ljubav istaknuti. Vaša poezija, čak i kada nije ljubavna, u svojim smjernicama nosi ljubav. Ljubav (data u „Dušu krpam ničim“, „Priviđaš mi se ludom“, „Spajaš svoje godove u meni“, „Napokon“, „Dočekao sam vječnost“, „Vjetrom letećih kapi“,„Kišna kabanica“, „Čuvao sam tebe“...) upravlja i čisto erotiziranim slikama (pjesme: „Kišim svoje sjeme“, „Vrisak mirisa čokolade... tople“,„Prepoznati po otkucajima srca“, „Sirena“, „Ljubav... u dubini naših pogleda!“„Oznojeni snovi“, „Prkosi mi pupak“ i druge). Maestralni su stihovi:

„Privukao bih kameni te putove 

skratio daljinu umornim koracima.

Zagrlio bih njezinu uzavrelost drhtaja 

stiskom svojih mišica

oznojenih od čekanja željnih uzbuđenja

dodira njezine zanosne bijele tople kože

grijane mojim dahom na postelji našim imenima

ispisanim srebrnim vezom ljubavi njezinog srca davanjem

mojih usana otiskom šara njezinih noktiju po mojim leđima…” (iz pjesme “Otvori oči da uđem utebe“)

Je li ljubav najveći motiv, najjača emocija za pokretanje Vašega pisaćkog neba?

Zdravko Odorčić: Ljubav je pokretač mojih emocija. A moje pisaćko jenebo, Svemir neograničen ničim osim slobodom. Ja volim prije svega ljude. Volimženu kao biće. A žena je puna osjećaja i ljubavi. Nježno darivanje same sebedjeci, obitelji je nešto što me oduvijek fasciniralo i moja filozovija je kakoje žena to prvobitno biće, koja je stvorila život ove naše, u moćnome svemiru,male planete.

Refleksivna poezija („Ljudi se kišom miču“, „Jutarnji udisaj dima“, „Misli ipak ledom ledim“, „Krijesnica praskom misli zapalila svemir“ itd...) je poprilično tiha, mada istovremeno i nespokojna meditacija, spontana, ali i dovoljno mudra, tako natopljena da budi uzvišena osjećanja katarze, u kojoj i bol postaje radost. Jesu li to stvarni, vlastiti doživljaji i ako jesu, možete li nam ispričati neku Vašu anegdotu?

Zdravko Odorčić: Moje pjesme, pa i one ljubavne su u većini slučajeva doživljene i proživljene. Moja sposobnost to prenijeti u pjesmu je dar. Moje pjesme kao da ne pišem ja. Kao da mi ih netko šapuće i ja ih zapisujem. Mojim iskustvom i talentu dramaturgije ispišem ih uvijek tako da čitajući pomiču filmsku vrpcu i sve pročitano čitatelj doživljava kao film, kao zbilju koja se pred njim događa. Teme nastaju i mojim promatranjem ljudi u njihovom življenju ili mojim filozofskim razmišljanjima o stvarima ili pojavama, a koje su u suprotnosti sa normalnim današnjim shvaćanjima. Zbog toga su neke pjesme i kontraverzne, ali i zanimljive drugima. Ja pjesmom kažem umjesto njih. Zato valjda i postoje pjesnici i oni koji čitaju. No, kako su društvene mreže zavladale svijetom i svatko ima pristup svemu, događa se da moje pjesme čitaju svi - bez kriterija. Tu se događaju razne smiješne situacije i anegdote. Takvu čitalačku publiku zanima tko je bio za koju pjesmu muza i slična pitanja. A zapravo na taj način potcjenjuju moj talent.

Završiliste Pedagoški fakultet, usporedno studirajući i glumu. Kako Vam je išlo studiranje?

Zdravko Odorčić:Na Pedagoškom fakultetu je postojala mogućnost alternativno upisati dvogodišnji studij glume, koji je u to vrijeme vodio pokojni redatelj i profesor Stevan Štukelja uz suradnju sa pokojnim Fabjanom Šovagovićem. Kako je moja prva drama javno izvedena još dok sam bio treći razred srednje škole i kako me je zanimala dramaturgija i režija, odlučio sam upisati glumu, ne da bih postao glumac, već da bih upoznao glumca „iznutra“. Njegove mogućnosti i način kako emocijama očarati nečiji tekst. Ta moja odluka se kasnije pokazala dobrom iako sam bio redovit i dao sve ispite nikada nisam diplomirao studij glume, smatrajući da mi ne treba diploma. Moji su profesori na to negodovali, ali sam ja ostao pri svojoj odluci.

U sklopu Međunarodne karavane pjesnika prelijepo ste kazali: „Cilj je ove manifestacije približiti poeziju čitatelju, ali i potaknuti međusobno druženje i razmjenu iskustava pjesnika iz regije“. Komotno bi se moglo reći da ste Vi južnoslavenski ambasador za kulturu, koji dosljedno odgovara izazovima naše epohe.

Zdravko Odorčić: Ovo ambasador - malo velika i obavezujuća riječ. Karavana je stalni projekt kojeg sam osmislio upravo zbog cilja kojeg ste i Vi naveli. S njime smo obišli puno gradova, od Hrvatske, Bosne, Slovenije do Srbije. Pripremamo se i za Makedoniju, a onda ćemo vjerojatno krenuti i put Europe. U Karavanu su pjesnici koji su se već dokazali svojim pjesništvom, ali i talenti čije vrijeme tek dolazi.

Kakavje Vaš odnos prema poststrukturalizmu, „novim čitanjima“ i tzv. „ženskom pismu“?

Zdravko Odorčić:Ja cijenim ženu kao ljudsko biće. Podupirem sve njihove napore da budu svoje u svoj svojoj spisateljskoj ludosti. I zašto one ne bi pisale u svim žanrovima, a čak i onu takozvanu „šund“ literaturu. Nekako se više tome posvećuje pozornost, a manje prate sve one prekrasne spisateljice i pjesnikinje diljem svijeta.

Da biste se latili pera, koje se pobude u Vama najčešće javljaju? Zašto ste postali pisac?

Zdravko Odorčić: Moja razmišljanja su da se ne postaje pisac. To ili jesi ili nisi. Naravno, više ili manje uspješan. Kada sam usmjeren prozi ili drami, drugačije je od pisanja poezije. Roman ili dramu kao ideju dugo nosim u glavi i vjerojatno kad sve sazrije, pravim plan i počnem pisati. U poeziji je to drugačije. Jednostavno dođe stih i moram ga istog trena zapisati, inače već u drugom trenu ga zaboravim. Pobude za latiti se pera u poeziji su razne. Ja obično kažem kao da mi netko u uho šapuće stihove... a ja ih samo perom zapisujem.

Osjećate li se više pjesnikom ili prozaistom?

Zdravko Odorčić: Ne osjećam se niti jednim, niti drugim. Mene nešto tjera da zapisujem i ja imam osjećaj da se s tim poigravam, igram. Iako sam u tome svijetu, meni se čini kao da nisam. Jednostavno iz sebe ispišem i veseli me ako to moje pisanje i drugoga veseli ili mu ispuni malo duše.

I za kraj, ako može, jedna Vaša poruka mladim spisateljima!

Zdravko Odorčić: Poručujem im da puno čitaju i da rade na svojoj osobnosti spisatelja. Ne podilaziti ni trendovima ni žanrovima. Trebaju tražiti svoj vlastiti put i svoju spisateljsku prepoznatljivost. Biti uporni i vjerodostojni sebi.