“Svaka je pjesma NAPISAN TEKST - a pjesnik je samo prvi koji ga je nasricao.” ~ Željko Grahovac
Pjesnik (autor dvije stihozbirke: “Sveto rastrojstvo” i “Bol, boja Božje milosti”, koja je proglašena najboljim književnim ostvaranjem autora sa područja Zeničko-dobojskog kantona u 2008. godini.), ugledni esejist i književni kritičar (“Anđelko Vuletić, pjesnik žeđi i poruge”, “Sricanje i nicanje”, “Staništa i prominuća svjetlosti”), dugogodišnji glavni i odgovorni urednik časopisa (“Život”, “Bosanska vila”), iskreno.antologičar(“Dahom i sluhom kroz hrvatsku poezijudvadesetog stoljeća”, “Ponestaje prostora”), eminentni kulturni i javni radnik,bibliotekar, Željko Grahovac je od onih neobičnih ljudi, koji su uvijek u stanju da kažu nešto novo, i to potpuno iskreno.
Medina Džanbegović Mohamed: Željko, ono što je mene posebno impresioniralo jeste Vaša knjiga “Bol, boja Božje milosti”, u kojoj svaki stih ima devetnaest slova, a svaka pjesma devetnaest stihova. Knjiga ima ukupno devetnaest pjesama i svaka pjesma se može čitati riječ po riječ otraga, formirajući obratnu verziju svake pjesme i još devetnaest novih pjesama. Ukupan broj slova u knjizi, računajući i glavni naslov i četiri posvete, jeste 6.935, što je djeljivo sa 19 i dobija se 365. Zatim, ukupan broj riječi u knjizi je 1.330, a i to je djeljivo sa 19, dajući broj 70. Ukupan broj riječi, ne računajući naslov i četiri posvete je 1.311, što kada podijelimo sa 19 daje 69. Broj 6.935 i u obrnutom redu cifara, 5.396, djeljiv je sa 19 (5.396: 19 = 284). Broj 6.935 u nizu cijelih prirodnih brojeva od 1 do 6.935 tačno je devetnaesti po redu, koji ispunjava taj uvjet, da je i sam po sebi i u obratnom redu cifara djeljiv sa brojem 19. Najveće je čudo što te pjesme, pune stilizacije i muzike, kada ih čitamo naglas, zvone. To može sastaviti samo vrhunski majstor pera!
Željko Grahovac: Hvala. Da, iako je to knjiga poezije sa najvećim mogućim formalnim ograničenjima, pjesme ipak zvone... Svaka pjesma je zapravo - dvije pjesme. U obrnutom smjeru dopuštena je promjena naglaska i interpunkcije, ali struktura riječi koje se nižu ostaje potpuno ista. Ipak, u drugoj verziji ima semantičkih otklona - ona govori NEŠTO DRUGO u odnosu na prvi niz iste pjesme. “Bol, boja Božje milosti” prvobitno nije ni imala moje ime i prezime, jer se ne uklapaju u ukupan broj riječi i slova u knjizi, da bi sve bilo djeljivo sa 19, a suština i jest u tome da ja odbacujem autorski koncept u poeziji: pjesnik je samo onaj koji sluša, sriče i prvi izgovara (zapisuje) tekst pjesme.
Medina Džanbegović Mohamed: Pretpostavljam da su Vam poststrukturalističke teorije (vjerovatno) odbojne, pa ipak ću pitati: postoji li za Vas “žensko pismo”?
Željko Grahovac: “Žensko pismo” ne postoji. Žene koje pišu su ljudi i izražavaju se u mediju unutar kog nema spolne podjele - ne postoji “muški jezik”, niti “ženski jezik”.
Medina Džanbegović Mohamed: U Vašem eseju “Čitalac u pjesmi i pjesma u čitaocu” kažete “pisanje je isto što i čitanje, pjevanje je isto što i slušanje, pjesništvo je što i njegova recepcija, a poezija je isto što i kritika”. Nije li i Vaša kritika već sama književnost i koliko je književnost uopće istina, a koliko slatka laž, krivotvorenje stvarnosti, podražavanje ili bijeg od nje?
Željko Grahovac: Da, ja mislim da je esejistika (prava) književna vrsta i književni tekst o poeziji potpuno je ravnopravan samoj poeziji (ako je dobar). Istina i laž su igrarije. Može li plač djeteta koje se rađa biti više ili manje istinit... ili lažan? Postoji ono što jeste, a mi mu se primičemo, čulima, intuicijom, duhom. Istina je to primicanje (kao nesvršeno stanje), a laž je svaka pretpostavka koja zanemaruje tu prirodu bića, da se okuplja izvan sebe, da se zapućuje sebi, izlazeći iz zadatosti pojedinačnog opstanka.
Medina Džanbegović Mohamed: Znači, dobar pisac ovjekovječuje eho riječi, koje mora čuti?
Željko Grahovac: To da pisac mora da “čuje” stihove - to mi se, iz vlastitog iskustva, čini bitnim i nužnim. Tekst pjesme je to što JEST - a ja mu se primičem, približavam se njegovom jestatstvu dok ga pišem.
Medina Džanbegović Mohamed: U osnovi Vaše poezije, kao univerzalnoga iskustva, obično leži neko sjećanje sa veličanstvenim prividom takozvane Stvarnosti, koja se opet čarolijom riječi preobražava u život, u „tvar od koje se snovi tkaju“, kazao bi Shakespeare. To Vrijeme, kako primjećujem, ni u Vašoj pjesmi “Shakespeareov odlazak”, nije puka sukcesija, već postaje Vaše neprestano traganje, vječno pitanje - Kako ne isteći sa Vremenom bez ostatka? Slažete li se i smatrate li da se isto može pisati i u prozi?
Željko Grahovac: Da, vrijeme je za mene samo ono ISPRED, ono čemu sam okrenut sluhom, pažnjom, duhom... Ne postoji prošlo vrijeme - osim kao rekonstrukcija, koja je opet nešto novo... Postoji VEZA sa onim što je BILO, ali od svega što je bilo samo ono što je ŽIVO (NEREALIZOVANO) zaista ostaje, ostavlja trag, urodi plodom... DOVRŠENE stvari iz prošlosti ne mogu nas se dotaknuti. I ovaj moj Šekspir je rekonstrukcija, koja ima boju OVOG, tek dolazećeg vremena; ritam, dah, zvuk evociraju Šekspirov stil, stil njegovih soneta - ali ipak otkrivaju i jedno dosad neotkriveno, nepoznato samoosjećanje tog duha. Poezija jest "univerzalno iskustvo", kojem pjesnik samo boju daje, intonaciju, ornamentiku... Proza je razuđenija forma, nije čisti kondenzat - ali i prozni tekst ima to tragalačko usmjeravanje prema Biću Teksta.
Medina Džanbegović Mohamed: Da biste se latili pera, koje se pobude u Vama najčešće javljaju? Zašto ste postali pisac?
Željko Grahovac: Ma ne znam ja jesam li pisac... Maločas rekoh da je pisanje PRIMICANJE (kao nesvršeno stanje) ISTINI I BIĆU TEKSTA. Ne može se biti pjesnik ili pisac, kao što se može biti kondukter ili metalurški inžinjer. Nije pjesnik profesija, kao što nije ni ljubavnik, ni strasnik, ni svetac... Upitan zašto pišem (kad pišem) - osjećam se isto kao što bi se osjećao ljubavnik koji drži ženu u naručju, a pitaju ga: „Zašto ljubiš ženu?“
Medina DžanbegovićMohamed: Orwell je u eseju „Zašto pišem“ bukvalno objasnio zašto je postao pisac i naveo kao motive koji djeluju na svakoga pisca, doduše ne uvijek svi jednakom snagom (njihov se odnos mijenja od vremena do vremena, već prema sredini i prilikama u kojima pisac živi i radi): puki egoizam, estetski entuzijazam, povijesni poriv, politička svrha... Ne pronalazite se ni u jednom?
Željko Grahovac: Motiv koji je jedini autentičan - to je prinuda, kad moraš da se primičeš biću teksta, koga samo naslućuješ. Ostalo je sve puka manipulacija. Ja zaista pišem samo kad MORAM! Pjesnik daje samog sebe (pažnju, snagu, svijest, strast) - bez zadrške, i bez interesa, i bez ostatka. Zamislite koji komad samog sebe treba odvaliti - da bi nastao jedan „Ulix“, recimo, ili jedan „Idiot“. PISANJE JE ZALUDAN POSAO, SA STANOVIŠTA GRAĐANSKE SVIJESTI i ne živi se od pisanja, kao što se ne živi ni od ljubavi. Vrijednosti građanskog života jako su daleko od autentičnih književnih vrijednosti. To se ne može sravnjivati, niti preplitati...
Medina Džanbegović Mohamed: Ako je pisanje moranje, nužnost, je li i porok, koga se teško riješiti, s obzirom da u tome slučaju dobija i terapeutsku dimenziju?
Željko Grahovac: Pa, ako se taj nemir, ta halucinacija nekog bića teksta koje mi ne da mira i kojem se moram zaputiti može i treba smatrati bolešću - onda pisanje jest i terapija. Inače nipošto nije i ne smije biti terapija.
Medina Džanbegović Mohamed: Pominjete građansku svijest i njene „vrijednosti“. Kako se sve ispolitiziralo, u bosanskohercegovačkoj književnosti malo je „pravih“ (odgovornih i nepotkupljivih!) pisaca (uglavnom se radi o poslušnicima, angažiranim ljudima iz „konstitutivnih naroda“, profesionalnim Bošnjacima, Srbima i Hrvatima). Koliko uopće našem društvu treba lijepa pisana i govorena riječ?
Željko Grahovac: Nemojmo se lagati! Društvu i državi književnost ne treba, društvu i državi trebaju dobri putevi, treba im posla, rada, organiziranosti, stabilnosti, mira... Manipulacije književnošću, u i oko književnosti, upravo su zato i moguće - što sami sebe lažemo da nam KAO DRUŠTVU treba književnost... Ma jok! Duh stvaralaštva nužno jest duh suprotstavljanja; svijet kao VEĆ POSTOJEĆI i kao VEĆ ZADATI moramo najprije srušiti - da bismo počeli graditi iznova... barem u jeziku! MENI LIČNO treba književnost (za ostale ne mogu govoriti, ne znam) - i to je jedino što pouzdano znam... Ne znam šta su ni kako su moguće „nacionalne književnosti” kod nas – jer mislim da je književnost uvijek i samoknjiževnost jezika u kom se izražava. Inače, lično stojim na stanovištu da danas nacija u BiH može biti samo bosanska, ako uopšte može biti; ono što se podrazumijeva pod nacionalnom pripadnošću samo je etničko porijeklo.
Medina Džanbegović Mohamed: Za mene je književnost važna, bolje rečeno korisna, kao hljeb! Priroda pisanja i suština stvaralačkoga dara podrazumijeva izvjesno osjećanje istine i otkrivanje istine. Pravi pisac je urođeni pobunjenik protiv svijeta u kome živi, okvira, navika, rutine, iluzija (i kada on to ne želi i neće da bude, on to ipak jeste). Kako bi se dizali revolucionari, jačao patriotizam, kako bismo se tješili, nadali ili sanjali o boljem društvu da nije moćne riječi, koja je ujedno i pokazatelj perioda promjena?
Željko Grahovac: To je prilično precizno kazano. Potrebna je književnost, ali ja tvrdim da je potrebna ČOVJEKU - nemojmo se zalijetati sa DRUŠTVOM. Neka se ispuni i potvrdi to da je zaista potrebna ČOVJEKU - ZAR TO NIJE DOVOLJNO DOBRO? Jer, šta je društvo, dokle je društvo, je li živo društvo? Mi ne znamo tačno i sigurno koji su odgovori na ta pitanja... Ako i izgovorim DRUŠTVO - ja vidim i podrazumijevam LJUDE, čovjeka-po-čovjeka; nikako ne bih volio da izgubim tu perspektivu čovjeka. Pisac ne govori ni u čije ime - pisac govori tu istinu, kojoj se sam primiče... SAMO SVOJU ISTINU, tj. samo svoje primicanje istini posvjedočuje... Nije pisac zastupnik u parlamentu, niti advokat - pa da nastupa i govori u nečije ime... Da bismo mogli govoriti o “glasu javnosti”, morali bismo imati pokriće za upotrebu prvog lica množine - MI. Norvežani, recimo, znaju da su, šta su i kako su oni to NEKO MI, i oni imaju pravo imogućnost da formuliraju i da čuju GLAS JAVNOSTI. Šta je to kod nas - GLAS JAVNOSTI? Da nije, možda, "AVAZ", da nije, možda, stranka (ova ili ona), da nije, možda, polupismena i autistična javna televizija!?
Medina Džanbegović Mohamed: Ali „MI!“ – zaista zvuči moćnije od samoga „JA!“! Teška su vremena za kvalitetne emisije i časopise kulturnih, umjetničkih profila ili novine koje nisu tabloidi. „Mi, VI, ONI - MIVION!“ (Sjećate li se?) “Sricanje i nicanje: eseji i kritike“svidjelo mi se, između ostaloga i zbog Vaše afirmacije i divljenja prema drugima u čijim radovima otkrivate i otvarate nova značenja i stvarnu vrijednost. Tamo nisam osjetila odbojnost društva prema književnosti, već samo potrebu za njom u društvu, kao za stvarnom vrijednošću...
Željko Grahovac: Stvarna vrijednost, da... ali to je vrijednost koju JA VIDIM I OTKRIVAM, koju ja imenujem, artikuliram i razmjenjujem sa ljudima - ne mora niko drugi misliti isto što i ja, pogotovo ne mora misliti isto onako KAKO ja mislim... Samo JA ima stvarnu moć, realnu snagu i vrijednost... Tvoje JA,moje JA, Njegovo / Njeno JA... Za MI treba imati pokriće, treba dostići jedan stepen civiliziranosti i organizacije - od kog smo mi još uvijek jako daleko... MENI se, recimo, NE SVIĐA nijedno “mi” koje je u opticaju na našem “tržištu” - ne mogu da se uvrstim ni u jedan kolektivitet ovdje! Ima li sad tako dobrih radio-emisija, kao što je bila ta - MIVION!?
Medina Džanbegović Mohamed: Jedan moj prijatelj je iznio primjer, kako se JA pretvara u MI (kada se stvari kao pojedinačni primjeri u konverzaciji svjesno zanemare i počnu generalizirati): „Ko se ne slaže sa mnom, taj me lično vrijeđa i onda, ja LIČNO vrijeđam njega. Zatim se taj dosjeti, pa mi u svome odgovoru dokazuje da sam uvrijedio njegov jezik, kulturu, historiju, ustanovu, vjeru, naciju - sakrije se iza onoga „MI“, koje tada postane šklopocija, kojoj ne ponestaje municije!” Raspravljajući ko smo, otkrivamo kolaps sadašnjega društva. Usklađen političkim raspravama, bosanski (bosanskohercegovački) nacionalni i kulturni identitet postao je popularni i poželjni predmet, ne samo simpozijskih debata. U široj javnosti svako se smatra kompetentnim da o ovoj temi govori, čim se počne razmetati svojim duhom, čim osjeti oduševljenje ili prezir. I to nas je odvelo u mrak, poništilo prave vrijednosti, osiromašilo u svakome smislu... Kakva je situacija sa “Bosanskom vilom”?
Željko Grahovac: Čini mi se da je prije 30-40 godina bilo ipak barem proplamsaja neke kolektivne svijesti, koja nije bila posve ideologizirana, izmanipulirana, pokorena... Bilo je humora, otpora, vjere da se ipak nešto može učiniti (koliko god to malo bilo i nedovoljno) - ALI DANAS SMO KORACIMA OD SEDAM MILJA OTIŠLI DALEKO I DUBOKO UNATRAG... U MRAK! EPOHALNI MRAK - DESTRUKCIJA ŽIVOTA! To je mrak koji traje i preko dana, mrak nepismenosti, nerazumijevanja, mržnje, samoživosti, nemorala, kriminala... Identitet ne trpi masku i laž! Da bi bio to što jesi, moraš zbilja BITI... A naši identiteti su virtualni, rasklopivi, montažni, mobilni (prenosivi) - navijačke horde,mitomanske plemenske zajednice, kvazireligijske i kvazinacionalne zajednice... Niko od ublehaša koji u ovom vremenu “ferceraju” i kojima je u ovom vremenu dobro - niko od njih zapravo VEZE NEMA sa identitetima što ih koristi kao sredstvo za uspjeh u životu. Svaki bi od njih prodao i svoju vjeru, i naciju, i stranku, i babu i dedu - za neki iznos, za neku moć, koja ga izdvaja i oslobađa brige o opstanku... Što se tiče "Bosanske vile" - mediokriteti iz"Prosvjete" su me uspjeli "otjerati". Dao sam ostavku prošle godine.
Medina Džanbegović Mohamed: Kako pronaći dobre stvari, koje će sve ljude približiti,koje će im pokazati da smo svi na ovoj planeti povezani istim precima i istom sudbinom? Je li nema takvoga umijeća, s obzirom da svi žele ono usko i otuđujućeposjedovati, umjesto najšire ljudsko biti, ili je danas licemjerstvo pobjeđivati zlo, zaboravljati podjele, omraze, sitne interese, i naročito nesnosnu mržnju? Svi su “patetični”, pa ipak na što se svela ta patetika?
Željko Grahovac: BITI NIJE LAKO NI JEDNOSTAVNO - to “biti” traži napor, žrtve, odricanja, rizike. Puno je lakše glumiti DA SMO ONO ŠTO NISMO... Danas je patetika kad pisac naglas kuka što mu nisu dodijelili nagradu, koju su mu morali dodijeliti! Patetika je kad pjesnik vješa svoje slike na zid facebook-a i obavijesti o nagradama koje su mu uručene! Patetika je kad se brineš o “društvu”, kojega nema! Patetika je kad vodiš računa o moralu, kojega nema! Patetika je kad kontaš kako potrošiti pare, koje nemaš!
Medina Džanbegović Mohamed: Postoji li još uvijek u Zenici Društvo pisaca (sjećam se da su djelovali kao neki ogranak od Društva pisaca BiH, ali ima tome godina)?
Željko Grahovac: Ne, nema više toga.
Medina Džanbegović Mohamed: Kako gledate na svrstavanja pisaca u nacionalnim literaturama, koje se prepliću i čije je jasne granice teško utvrditi, kao što su Andrić, Selimović, Ćopić, Šantić, Kočić, Njegoš?
Željko Grahovac: SVOJATANJE pisaca je najveći mogući primitivizam i uzurpacija. Ja nisam ničiji pisac (osim svojih čitalaca) – i to bi trebalo da važi za svakog pravog i vrijednog pisca.
Medina Džanbegović Mohamed: Spomenuli ste Facebook, najpopularniju i ljudima najbližu društvenu mrežu u eri integracija, koja je itekako izmijenila način na koji se upoznajemo, družimo, ostajemo u kontaktima, a eto, i nama je omogućila ovaj razgovor. Hvala Vam, Željko, i za kraj neka ide Vaša pjesma koja je od članova Facebook grupe Samo dobre stvari dobila najviše lajkova.
AURA
Onaj dio vazduha
Na jedan santimetar oko tvoje kože
Sadrži u sebi čitav jezik
Prema kom se svaki ljudski govor čini kao
Komad razlupane vaze koji oblikuje svijet
U bezglavoj žudnji za cjelinom
U naporu da svome sjećanju da
Snagu spoznaje
Težinu bitka
Onaj dio vazduha
Na jedan santimetar oko tvoje kože
Kao okean se proteže i zijeva
Od praha do njuha
Vrijeme rasuto po putu
Od ruže do njenog mirisa
Skrovište iz kojeg tvorac ukršta
Nevidljivo sa istinitim
Sječivo sa usnama i
Vatru sa tišinom
Plutajući tim prostranstvom rodnosti
Utiskujući suv i vreo pečat sudbine
Po sapima svog sna
Ja znam
Da nema zvijezda toliko dalekih
Niti brda tako neprovidnih
Nema oktobra toliko izdašnog
Ni aprila tako uznemirujućeg –
Kao što je ovaj dio vazduha
Na jedan santimetar oko tvoje kože
Kao u njemu što rastu
Veće i od vlastite nespojivosti
Moja žudnja
Tvoja tajna
Nema komentara:
Objavi komentar