PRIČE SA TAHRIRA (treća priča/razgovor)

TREĆA PRIČA:

KOME ZVONA ZVONE NA BLISKOME ISTOKU?

Život u Islamskoj Republici Iran je ćudljiv poput vremena u aprilu. Kratki sunčani periodi smjenjuju se sa pljuskovima i olujama. Sve je nepredvidivo u zemlji drevnih Arijevaca i vječnosti, ali njeni ljudi i danas, kao i u vrijeme Herodota, slove za najgostoljubiviji narod na svijetu. U to sam se uvjerila, kada sam na Tahriru,sasvim slučajno, upoznala Madam Nasreen. Moja sugovornica je rođena u Teheranu. U proljeće 1997. godine dala je ostavku na mjesto univerzitetskoga profesora, da bi nakon toga došla u Kairo, gdje sada živi i predaje svjetsku književnost na American University.

-Biti profesor u Iranu, barem u to vrijeme, pretpostavljam da je značilo voditi svakodnevnu borbu sa proizvoljnim pravilima i ograničenjima. Šta Vas je sve ponuklo na takvu, koliko sam shvatila, naglu odluku, da prestanete raditi na Univerzitetu „Allama Tabatabai“?

Nasreen: "Baviti se bilo čime, pretpostavljalo je služiti trenutnoj politici i pokoravati se pravilima pretpostavljenih. Kada sam čelnicima svoga Univerziteta uručila ostavku, prihvatili su je tek godinu dana kasnije. Mislili su da nemam pravo na to, stoga što su oni ti koji procjenjuju koliko neko treba ostati na poslu. Prethodno su me na sve moguće načine maltretirali, nadgledajući moje posjetioce, kontrolirajući sve što radim i odbijajući da me zaposle kao redovnoga profesora. Studenti su trpjeli najveći pritisak, a ja sam se osjećala bespomoćnom, slušajući njihove stalne žalopojke. Djevojke su bukvalno kažnjavali ako ih uhvate kako kasneći na čas, trče uz stepenice, ili ako bi se smijale u holu, razgovarale sa momcima. Sjećam se jedne, koja je plačući ušla u kabinet, objašnjavajući da kasni, jer ju je vratarka, nakon što joj je u torbi pronašla rumenilo, htjela vratiti kući. Draž predavanja je bila pomućena zahtjevima i pravilima, koje nam je nametao režim. Kako je neko mogao ostati ili biti dobar predavač, kada glavna briga dekana i šefova katedri nije bio kvalitet nekoga djela, već boja nečijih usana ili eventualni bunt koji se krije u nečijem izbačenom pramenu kose. Nisam se dalje mogla usredsrediti na rad. Nastavničko osoblje fakulteta mislilo je samo na to kako izbaciti riječ 'vino' iz Hemingwayevih knjiga, a Bronteovu su poništili iz plana i programa, jer im se činilo da oprašta preljubu."

-Koliko mi je poznato, vladavina Mohammada Rezā Pahlavija, posljednjega iranskog šaha, koji je uspostavio autokratski diktatorski režim i to uz pomoć Sjedinjenih Američkih Država, te zabranio nošenje vela za žene, a za muškarce uveo kao obavezu oblačenje na „zapadnjački” način, općenito nije bila dobro prihvaćena u iranskome društvu. To je iskoristio ayatollah Ruhollah Khomeini, odgovoran za uspostavljanje teokratskoga režima posvećenoga „religijskoj čistoti”. Ali, taj novi režim pokazao se posebno revnosnim u ubijanju, poput staljinističkih čistki. Ako biste danas pravili komparaciju, čija je vladavina bolja za iranski narod?

Nasreen: "To će se pitati i egipatski narod, poredeći Mubarakovo doba i vladavinu islamista, ali da ne pravim digresiju, često sam se znala zapitati o čemu razmišljaju djevojke, dok hodaju po teheranskim ulicama. Vjerovatno razmišljaju kako bi pobjegle iz svoga okruženja. Mislim da je većina mojih studentica poredila svoj život sa životom svoje majke, kada je bila njenih godina. Žene iz generacije njihovih majki mogle su slobodno šetati ulicama, uživati u društvu suprotnoga pola, postati policajke, piloti i živjeti pod zakonima, koji su bili među najnaprednijima u svijetu, kada su u pitanju ženska prava. Mnoge osjećaju nove zakone kao poniženja. Tu je i činjenica da žene stupaju u brak u početku puberteta, dok se preljuba i prostitucija kažnjavaju kamenovanjem. Javna vješanja nisu rijetkost. Osjećala sam da im je zato umjetnost i književnost postala važna. Nije to bio luksuz, već potreba. Život u totalitarističkome društvu je pun lažnih obećanja i tu pojedinac više ne pravi razliku između spasitelja i dželata. Khomeinijev režim je književnost smatrao vrijednom jedino ako je sluškinja ideologije. Boja naših velova ili muških kravata bila je simbol zapadnjačke dekadencije i imperijalističkih tendencija. Brijanje brade, rukovanje sa osobom suprotnoga pola, aplaudiranje ili zviždanje na javnim skupovima, također su se smatrali zapadnjačkim. Vaše je pitanje diskutabilno, ja iznosim svoj stav, ono što sam doživjela. Taj novi režim je pokušao obezvrijediti moj lični identitet i porijeklo. Moje bivše učenice se nikada nisu uspjele osloboditi definicije, koju im je nametnula vlast: bile su samo muslimanske žene. Postale su tvorevina tuđega sna. Strogi i kruti ayatollah, što na perzijskome doslovno znači “Božiji znak”, samoproklamirani filozof-kralj, došao je vladati u ime prošlosti. I danas, telekomunikacioni sektor se razvija pod utjecajem vlade, pružatelji internet usluga dužni su cenzurirati sadržaj na web-u. Strancima Iran može izgledati kao savremena zemlja, ali tajna policija je normalno okruženje."

- U ime neke prošlosti otpočelo je i arapsko proljeće. Izgleda da je to zajednička sudbina revolucija na Bliskome Istoku. Iran je šiitski, Tunis, Egipat i Libija su zemlje sunnitskoga islama. Razlike unutar religije su nepomirljive, o čemu, recimo, veoma malo znaju u mojoj zemlji, u Bosni i Hercegovini. Da li ste zbog toga imali problema u Egiptu? Moram priznati da ste prva Iranka, koju sam ovdje upoznala.

Nasreen: "Da, šiiti i kada dođu u Egipat, pomalo se plaše reći da su to. Nisam pristalica nikakvih podjela unutar islama. Ovdje sam se adaptirala sa sunnitima, jer sam i ja udata za Egipćanina, a ako bih baš morala govoriti o nekoj grupi, najbolje sebe nalazim sa sufijama, pripadnicima islamske mistike. Iransko stanovništvo se preobratilo na imamitski šijizam u 16. stoljeću, za vrijeme Ismaila I, prvoga safavidskog vladara. Ovo preobraćenje izvršeno je zbog suprotstavljanja dominaciji sunnitskih Otomanskih Turaka, kako bi se stvorio jedinstven iranski identitet. Preobraćenje je bilo obavezno, pod prijetnjom smrću. Iran je islamiziran, ali nikada nije arabiziran, odnosno, nikada se nismo potpuno asimilirali. Perzijski ili u žargonu farsi ne pripada semitskoj grupi jezika. Svi čitamo arapski, ali Arapi ne mogu čitati i razumjeti naše harfove. Osim većinskoga islama, prisutno je kršćanstvo, judaizam i zoroastrizam. U državi je službeni kalendar iranski kalendar, zakon je ustvari šerijatski, pa ipak ne potpuno isti kao u Saudijskoj Arabiji. Politikom upravljaju islamističke frakcije, dok su ostale tradicionalne stranke zabranjene."

-Kada se proizvodila prva nuklearna bomba, novine su štampale brojne dijagrame protona i neutrona, što naravno običnim ljudima nije mnogo govorilo, te se neprestano ponavljala beskorisna izjava da će se bomba morati staviti pod internacionalnu kontrolu. Obavijest za široku javnost došla je prilično zaobilaznim putem, u povodu odluke predsjednika Trumana da ne preda stanovite tajne bivšem Savezu sovjetskih socijalističkih republika. Dakle, dok se o bombi samo pričalo, bilo je široko rašireno vjerovanje kako je razdvajanje atoma samo problem za fizičare, a kada ga oni riješe, novo razorno oružje bit će dostupno svakome. Međutim, uskoro se ispostavilo da je bomba fantastično skupa i da njena proizvodnja zahtijeva ogroman industrijski napor, tako da su samo neke zemlje u svijetu sposobne proizvesti je. Hoću reći, nuklearna bomba je postala sredstvo izoliranja jedne nacije od druge, a po američkome planu, koji uz Izrael, svim silama nastoji i dalje vladati, odnosno kontrolirati svijet, nuklearna bomba oduzima eksploatiranim klasama i narodima svaku mogućnost pobuna. Smatrate li da će Iran snositi posljedice zbog svoje akcije u vezi sa proizvodnjom ovoga oružja?

Nasreen: "Što se tiče nuklearne bombe i njene proizvodnje u Iranu, tu apsolutno dajem podršku svojoj zemlji. Zapad ne poznaje duh Istoka, čije društvo ne podnosi pad ili poniženje. Ako ponekad i posustaju, potomci tih starih civilizacija, kolijevke čovječanstva, ipak su u saglasnosti sa zakonitostima harmonije, iz koje su nicali i kroz koju su trajali. To je neprimijetno zapadnome oku, koji se opet diči kao društvo modernoga tehnološkog instrumentarija. Uostalom, osnovna načela iranske vanjske politike jesu djelovanje protiv Sjedinjenih Američkih Država i Izraela u smislu ukidanja njihove vojne dominacije u Perzijskome zaljevu i potpora stvaranju palestinske države. Iran je zemlja sa razvijenom poljoprivrednom i industrijskom proizvodnjom, prije svega nafte i plina. Procjenjuje se da se u Iranu nalazi 10 posto svjetskih rezervi nafte. Sve veću funkciju ima petrohemijska industrija, kao i proizvodnja čelika i bakra. Zemlja je bogata rudama, prva je u svijetu po zalihama cinka, dok se po zalihama bakra nalazi na drugome mjestu. Ostale rude koje Iran posjeduje su: željezo, hrom, magnezij, zlato, olovo i ugljen. Iran je postao najveći proizvođač čelika na Bliskome Istoku. Važnu ulogu ima i proizvodnja čuvenih tepiha, ručnih radova te poljoprivrednih proizvoda kao što je sušeno voće, šafran, pistaći, ružina vodica i mnoge namirnice. Također, svojim sjevernim dijelom, Iran izlazi na Kaspijsko jezero, što je jedan od glavnih izvora prihoda ove zemlje. Naime, riba iz Kaspijskoga jezera koristi se za spravljanje čuvenoga iranskog kavijara, zvanično najboljega na svijetu. Iran je zemlja koja u sebi krije neslućena bogatstva, koja još uvek nisu u dovoljnoj mjeri turistički valorizirana. Prema istraživanju Svjetske turističke organizacije, Iran se po bogatstvu kulturno-historijskih spomenika i turističkih atraktivnosti nalazi među prvih deset zemalja u svijetu. Zašto Iran ne bi razvijao i nuklearno oružje? Pogledajte kako se velike sile odnose prema Severnoj Koreji i Pakistanu, koje su nuklearne sile!"

-Da. Iran zapravo ima nekoliko motiva da bi razvijao nuklearno oružje. To su odbrambeno-sigurnosni razlozi, težnja za moći i želja za utjecajem u regionu, kao i prestiž koji proistječe dijelom iz toga kako Iran vidi svoj položaj na međunarodnoj sceni, a dijelom zbog prelamanja istoga pitanja na unutarnjem planu. Kakav očekujete ishod cijele situacije u vezi sa nuklearnim programom Vaše zemlje i američko-izraelskom prijetnjom mogućim napadom?

Nasreen: "Vođa, ayatollah Ali Khamenei, već je upozorio da Iran neće podleći međunarodnim pritiscima za odbacivanje nuklearnoga programa. Isto tako, Amerika daje zeleno svjetlo za napad na Iran, samo što taj datum još nije tačno preciziran. Vojna intervencija predstavljala bi za Izrael krupnu stratešku grešku sa neizvjesnim i potencijalno nesagledivim posljedicama po sam Izrael, ali i po cijeli Bliski Istok. Još nijedna nuklearna sila u historiji nije bila napadnuta. Da li bi izraelski napad uopće bio uspješan? Glavna iranska nuklearna postrojenja nalaze se ukopana duboko ispod zemlje. Osim toga, ova postrojenja zaštićena su debelim betonskim bunkerima, koje je veoma teško probiti, čak i uz pomoć preciznih bombi za rasturanje podzemnih gradnji. Izraelski napad na Iran ojačao bi poziciju Mahmouda Ahmadinejada i konzervativne vladajuće elite na štetu reformističkih snaga. Postoje indicije da i sam iranski režim iz toga razloga priželjkuje izraelski napad. S obzirom na veličinu Izraela, Iran bi potencijalno mogao uništiti njegovu populaciju kada bi posjedovao nuklearno oružje. Pa kome zvona zvone na Bliskome Istoku?"

Nasreen mi je ovim pitanjem dala do znanja da bi promijenila temu, a možda mi se to samo tako učinilo, jer moja gostoljubiva poznanica, u čijem smo stanu, nedaleko od Tahrira, vodile ovaj razgovor, poželjela nas je uslužiti čajem, a pripremanje okrepljujućega napitka za nju je ostao pravi ritual. Ono što joj nisam stigla reći je moja ideja da su i Sirija i Iran možda u veoma dobrim odnosima sa Amerikom i Izraelom, jer krvoproliće u Siriji odveć dugo traje, kao i prijetnje Iranu zbog nuklearnoga naoružanja, iskorištavanje palestinskoga pitanja kao vječne brige islamskoga svijeta, sve je to tako čudno... a zvona zvone svima, jer "nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe".

PRIČE SA TAHRIRA (druga priča)

DRUGA PRIČA

KAKO JE ARAPSKI SVIJET IZGUBIO MOHAMEDA EL BARADEIJA?

„Savjest mi ne dozvoljava kandidirati se za predsjednika ili za bilo koju drugu funkciju, osim ako ne postoji prava demokracija“. - Mohamed El Baradei

Ima ljudi, čija je kreativnost najupadljiviji oblik razlikovanja, ali ako ne privlače konvencionalna shvatanja i ustaljene norme ponašanja svoje sredine, mogu postati “nepogodni i opasni za društvo”. Naravno, uvijek se nađu metode kojima se javnost preusmjerava da bi prihvatila već određeno mišljenje, jer biti “drugačiji” je nešto što “nije dobro” i “što kvari” funkcioniranje okruženja.

Među takve ljude, koje prije svega vladajući sistem njihove zemlje nerijetko tretira kao (ne)ugledne „strance“, u nekim slučajevima prezire i omalovažava, pripada i Mohamed El Baradei, iskusni diplomat, nekadašnji glavni direktor Međunarodne agencije za nuklearnu energiju (IAEA), dobitnik mnogih svjetskih priznanja za uspješan rad, uključujući Nobelovu nagradu za mir (2005), kao i Ogrlicu Nila – najviše egipatsko civilno odlikovanje.

El Baradei je rođen u Kairu, 1942. godine. Već sa 20 godina završio je Pravni fakultet na Univerzitetu u Kairu, a doktorat iz oblasti međunarodnoga prava stekao je na Pravnome fakultetu Univerziteta u New Yorku. Karijeru je započeo u egipatskoj diplomatskoj službi, pri Stalnoj misiji Egipta u Ujedinjenim narodima, baveći se političkim i pravnim pitanjima, te kontrolom naoružanja. Sudjelovao je u aktivnostima mnogih međunarodnih i regionalnih organizacija, bio član raznih predsjedničkih i ministarskih bilateralnih delegacija, te jedno vrijeme gostujući profesor na Univerzitetu u New Yorku.

Njegov povratak u Egipat, februara 2010. godine, prvo je u širim narodnim masama dočekan sa ponosom, a i ocijenjen kao opasnost za Mubarakov režim, da bi se poslije procijenilo kako baš nije efikasno okupio opoziciju oko sebe. Prije svoga odlaska u rodnu zemlju, El Baradei je javno izjavio kako je vrijeme, nakon trideset godina vladanja, da se Hosni Mubarak povuče sa vlasti. Vođa je biran na referendumima kojima se samo njemu, kao predsjedniku države, iskazivalo povjerenje, da bi se Ustavnim reformama u 2005. godini omogućila i kandidatura protiv njega, mada je unaprijed bilo jasno ko će pobijediti. Siva ekonomija je cvjetala, a višestranačje postojalo formalno, samo na papiru. Svaki dan Mubarakovoga predsjedavanja bio je izvanredno stanje, koje je proglasio nakon Sadatovoga ubistva, a što je koristio kao moćno oružje za represiju nad protivnicima. Sklon korupciji i nepotizmu, na unutarnjem planu vladao je čvrstom rukom, posebno oštro suzbijajući islamski radikalizam.

El Baradei je upozoravao kako je u Egiptu izražen veliki jaz između bogatih i siromašnih, obrazovanih i nepismenih, konzervativnih i liberalnih. Americi nikada nije bila u interesu demokratizacija Bliskoga Istoka i računali su da Mubarak može držati stanje pod kontrolom.

“Muslimanska braća”, iako su službeno djelovala ilegalno, postali su najsnažnija opoziciona grupa Mubarakovoj “Nacionalnoj demokratskoj stranci”. “Braća” su, kao nezavisni kandidati, na parlamentarnim izborima 2005. godine osvojili 88 mjesta, a 2010. godine bojkotirali su drugi izborni krug zbog lažiranja glasova. Naime, državni službenici su ispunjavali listiće, a ne birači.

Egipatska pobuna u početku nije imala ni islamistički, ni nacionalistički karakter, kako je primjećivao El Baradei. Nacionalna koalicija za promjenu, koja je uz sebe okupljala nekoliko egipatskih oporbenih pokreta i „Muslimanska braća”, koja su prvobitno srdačno pozdravljala i podržavala El Baradeija, zadužili su ga za pregovore sa režimom Hosnija Mubaraka, a on je smatrao da će na koncu svega egipatska vojska pošteno stati uz svoj narod. El Baradei je tada izjavio kako narod više ne prihvata ideju kojom jedino autoritarni režim može obuzdati islamski ekstremizam. Bio je voljan voditi opoziciju do izbora, a činilo se da demonstranti, koji do tada nisu imali istaknutoga vođu, u njemu prepoznaju zasluženi autoritet.

El Baradei je dolazio na Tahrir, ne želeći da se „lijepa, mirna revolucija pretvori u krvavu“, verbalno se borio za rušenje režima i oslobođenje zemlje. Na Trgu Tahrir sa narodom se u više navrata molio Bogu i presretni prosvjednici su mu skandirali. Nije očekivao pomoć od vanjskoga svijeta, uzdao se da će sam narod donijeti najbolju promjenu. Poznato je da je poslije jednoga govora, u kome je samo očekivao da se vanjski svijet drži svojih načela i brani univerzalna prava Egipćana na slobodu i društvenu pravdu, bio zaliven vodenim topovima i da se morao sakriti u obližnju džamiju. Pristalice, koje su ga okruživale i štitile, izudarane su palicama, a on, smješten u kućni pritvor.

Koliko lično raspoznajem stvari, a kako pričaju i neki stvarni ljudi sa Tahrira, zahvaljujući njegovim porukama, reakcijama i odgovorima na revoluciju, Washington je odustao od daljega podržavanja prijatelja i saveznika, Mubaraka, te dopustio da o njegovoj sudbini, kao vođi Egipta, odluči egipatski narod. A što se Bijela kuća nije puno bunila ni pobjedi (mada očekivanoj) „Muslimanske braće”, najstarije i najveće islamističke političke organizacije u Egiptu, iako je jedan od njihovih proklamiranih ciljeva stvaranje države kojom bi se vladalo islamskim, šerijatskim zakonima, mislim da je u pitanju hinjska američka politika, ali to je već druga priča (za drugi put).

Mohamed El Baradei, prvobitno obljubljen u masi, Egipat je vidio na pragu novoga doba. Stotine hiljada demonstranata svakoga je petka klanjalo džumu namaz, koju je predvodio imam Mazhar Shahin, na Trgu Tahrir u Kairu. Harizmatični vjerski lider, koga su zapadni mediji nazivali "propovjednik sa Tahrira", jedne je prilike okupljenima kazao, i to baš u trenutku kada se demonstrantima pridružio i El Baradei: "Naša revolucija je bila tijelo bez glave, a od danas ćemo imati i glavu", aludirajući na nobelovca kao slijedećega predsjednika zemlje.

Dok se liberalna inteligencija okupljala oko El Baradeija, krenule su mučno smišljene glasine: da je američki plaćenik i jedan od onih što su dali ”zeleno svjetlo za napad na Irak”, a ustvari, u vrijeme američkih priprema za vojnu akciju, pod izlikom da Saddam Hussein razvija nuklearno oružje, upravo je El Baradei utvrdio kako dokumenti prema kojima je Bagdad pokušao kupiti Uran u Nigeru nisu autentični. El Baradei se pokazao kao odlučan, hrabar i mudar pregovarač. Svjetsku je javnost upozorio, priklonivši se Iranu, a za američko oružano djelovanje kazao je da Amerika mora biti poučena iskustvom iz Iraka i da se problem neće na taj način rješavati. U svojoj posljednjoj knjizi, "The Age od Deception" ("Doba obmane"), piše da su dužnosnici "svjesno obmanuli" Međunarodnu zajednicu tvrdnjama o iračkoj prijetnji oružjem za masovno uništenje, koje nije postojalo i zagovara sudsku istragu intervencije u Iraku, koju je pokrenula administracija bivšega američkog predsjednika Georgea Busha.

U nizu prigovora na El Baradeija mogle su se čuti banalne priče, kao da je njegova supruga, Aida Elkachef, u rodu sa ajatolahom Mahdavijem Kanijem, te da je zbog toga navodno izjavio kako mu lično ne bi smetalo da sunniti i šiiti žive zajedno. Egipatski muslimani pripadaju sunnitskoj skupini i u stvarnom životu su u raskolu sa šiitima, odnosno, sa Irancima. Tu su u pitanju nepomirljive razlike.

Mohamed El Baradei se nije uklopio u društvo koje će ući u parlament njegove zemlje, usmjereno protiv sekularizma i zapadnih utjecaja. Uvidio je da će egipatska revolucija ući u jedno tužno poglavlje, popraćeno i projicirano unutarnjim turbulencijama, bez znatnih promjena, te da mu je slabo uporište i male šanse. Iako nikada nije pokazivao jake lične pretenzije i emancipacijske želje prema predsjedničkome položaju, iskreno se zalagao za političke promjene. Bio je spreman obavljati dužnost predsjednika u toku prijelaznoga perioda, odnosno prije održavanja izbora, ali nije postignut konsenzus. Vojska, preciznije Vrhovno vojno vijeće, izigralo je njegova očekivanja.

Nazivali su ga igračem novoga globalnog poretka iza koga stoje Fordova fondacija, George Soros i Bill Gates. Govorkalo se da je pozadina International Crisis Group (ICG), prevencija i rješavanje sukoba, ali zapravo jedna od najviših instanci u pojmu "Problem - Reakcija - Rješenje" je da oni stvaraju probleme, nude reakciju u obliku pomoći i zatim su glavni manipulatori sukoba, te da El Baradei kao njihov član pomoću Pokreta mladih (a koji je kao isfinansiran od strane State Departmenta) uz svesrdnu medijsku logistiku Googlea i Waela Ghonima, započeo je egipatsku revoluciju zbog vlastitih ciljeva. Tužno i ružno razmišljanje!

Zamjerili su mu da je loš musliman, da konzumira alkohol, da mu je kćerka Laila, inače pravnica po zanimanju, udata za kršćanina. El Baradei nije mnogo demantirao ovakve glasine, ali je očito da mu je sve zasmetalo, a prije svega deficit demokracije u „oslobođenoj zemlji” i da se ovaj svjetski mirovnjak povukao, puno ne pokazujući nikome svoju ogorčenost. Istina, osudio je „represivnu“ politiku novih egipatskih vladara, te kazao da oni „sude revolucionarima na Vojnome sudu, umjesto da ih zaštite, a kažnjavaju one koji su ubijali njihove prijatelje.“ Reakcije njegovih pristaša nisu izostale – negirano je da upotrebljava alkohol, a zet Neil Pizey se konvertirao na islam. Međutim, sve ukazuje na to da je „Arapsko proljeće“ bilo tek idealistički projekt koji će po svemu sudeći na kraju rezultirati ili erom ekstremnoga političkog islama ili novim autoritarnim režimom ili pak njihovom kombinacijom, ali demokracijom kakvu je priželjkivao El Baradei, definitivno - neće. Nije on izgubio Egipat, nego je Egipat i arapski svijet, izgubio Baradeija, istinskoga borca, koji je za stanovništvo svoje domovine tražio veći stupanj dostojanstva, više slobode i bolji život.

Koliko god da je neizvjesno predviđati događaje i pisati historiju budućnosti, toliko je teško proniknuti u istinu onoga što je završeno i pripada historiji prošlosti. Pokušavam biti spretna i objektivno shvatiti šta se sada zbiva. Kocka je bačena, a čini mi se, još se vrti.

PRIČE SA TAHRIRA (prva priča)

Prva priča

INTERVJU SA ISTROŠENIM KLOVNOM

Kada god sam pomislila da sam u biti opisala situaciju u Egiptu i da je u vezi sa tom temom moje pisanje završeno, svaki put se nešto novo dogodi, što me natjera da iznova analiziram i shvatim kako tu ne može biti kraj priče.

U Kairu je Trg Tahrir (Trg oslobođenja) postao grad u gradu. Prema nekim statistikama, na ovome tradicionalnom mjestu velikih protesta i demonstracija, može stati maksimalno 750. 000 ljudi, mada se ova brojka redovito udvostručavala, pa i utrostručavala u vijestima o žarištu egipatske revolucije iz 2011. godine. Ministarstvo unutarnjih poslova danas okrivljuje pobunjenike na spomenutome prostoru, koji se ustalio kao simbol demokracije, ali i šatorsko naselje; epicentar zbivanja na kome gomila beskućnika spava i ponešto kao sitno raducka. Ovdje je i dosta bivših zatvorenika, koje je prošli sistem hapsio, nerijetko ni za što optuživao. Stranci, koji su postali meta racije sadašnje policije, nisu ni na ovome mjestu dobro došli. Iz mase mediokriteta i bezličnih faca različitoga nivoa znanja i obrazovanja, uočila sam interesantnu grupicu mladih ljudi predvođenih starijim muškarcem. Nakon dugoga ubjeđivanja uspjela sam ih nagovoriti na razgovor u kafani “Al Sahafa” (Vijesti), nedaleko od trga. Nema slikanja, na što sam morala pristati.

Ahmed, onaj najstariji, koji sebe opisuje kao „istrošenoga klovna”, a kome sam zahvalna, jer je dao zeleno svjetlo za ovaj intervju, čovjek je od nekih šezdesetak godina. Taksira otrcanom Ladom već dvije decenije. Završio je historiju na Kairskom univerzitetu i odgovara na svako moje pitanje, dok zbijeni momci oko njega samo klimaju glavom na njegove riječi.

- Gospodine Ahmede, kakva je budućnost Egipta?

Ahmed: “Armija je za godinu dana pokazala da ne može ništa uraditi, odnosno, izgubila je potrebnu kontrolu u kriznim situacijama, ne funkcionira, a mnogo ljudi je poginulo, bolnice su pune ranjenika. Ako ta Armija brzo ne ode, nemiri i problemi u ovoj zemlji će samo rasti. To je naš ključni zahtjev. Zauzeli smo stav po kome su se i izbori trebali bojkotirati, jer su se održavali u razdoblju u kome je Vrhovno vojno vijeće armije (SCAF) još uvijek na vlasti. Nisu to legitimni izbori, jer su ih organizirali Mubarakovi generali, odnosno vojska, zajedno sa policijskim snagama koje su masakrirale ljude na Trgu Tahrir. Kako su se takve snage mogle odrediti kao supervizori čitavoga izbornog procesa? Taj referendum je otmica glasova i tajni dogovor sa pobjednicima. Masa, pod prijetnjom plaćanja 500 EL (Egipatskih funti), što je nečija plaća ili penzija, izašla je glasati, a koristili su se simboli. Naravno, dobro organizirani islamisti su bili ti koji su nepismenima pomogli kako da za njih glasaju. Armija konstantno priča o nepoznatim osoba, okrivljuje stari režim i strane sile. Brutalnost policije neće tako lahko nestati, a režim je isti onaj koji je bio i ranije. Doduše, predsjednik će sigurno biti marioneta u rukama Armije. Vojnici će se vratiti u svoje kasarne samo kada budu sigurni da su sačuvali svoje privilegije, svoju nezavisnost, svoj imunitet u odnosu na vladu, kao i kontrolu budžeta, kako bi bili potpuno sigurni da neće biti oslabljeni. Njihov plan je nama kristalno jasan. Oni namjeravaju primijeniti model vlasti koji karakterizira mogućnost datu narodu da bira i to civile, odnosno prerušene civile. Tako mogu ostvariti civilnu vladu, ali sa ograničenjima, jer bi se sve odvijalo pod njihovom kontrolom, dakle oni bi vukli konce. I gdje to ima u svijetu da predsjednik ne smije biti mlađi od 40 godina, dok gornja starosna dob nije ograničena. Među kandidatima ima matoraca od 80 godina. Među favoritima za predsjedničke izbore su: dr. Mohamed Abou El Fotouh, bivši generalni sekretar Arapske unije ljekara i nekadašnji visoko pozicionirani član Muslimanskoga bratstva, Hamdeen Sabahi, nasserovac i doktor islamskih nauka, Hazem Salah, potencijalni islamistički kandidat, koji propagira salafističke ideje, Ayman Nour, doktor prava i bivši zatvorenik iz Mubarakovoga doba, Hesham al-Bastawisi, cijenjeni potpredsjednik Kasacionoga suda, Amr Moussa, generalni sekretar Arapske lige, Mohammad Salim Al-Awa, istaknuti mislilac islama, Bosaina Kamel, žena, medijska ličnost, dok je nobelovac, Mohamed ElBaradei, odustao iz utrke za predsjednika, žaleći se na nedostatak demokracije u Egiptu.”

- Prije dvije-tri večeri bila je emisija na privatnome satelitskom kanalu Al-Tahrir, a i Ahram online je to potvrdio na svome portablu, u kojoj jedan od parlamentaraca govori kako je Armija pripremala vojni udar, prije svega zbog Gamala, mlađega Mubarakovoga sina, ali, eto, desila se revolucija. Vjerujete li da su postojali takvi planovi?

Ahmed: “Ne vjerujemo. Postoji priča da su se generali zatvorili u svoj probrani krug i kovali zavjeru još prije revolucije, ali sve je to sumnjivo. Mubarak je oformio jaku tajnu policiju, a Armija u takvome savezu nije dominirala na željeni način. Međutim, plašili su ga se. Njegovi specijalci su svugdje bili i sve špijunirali. Ako su htjeli vojni puč, zašto su Mubarakovi generali čekali 30 godina? Istina, vođa je sa suprugom Suzanne već zadnjih deset godina pripremao mlađega sina, koji je imao ambicije prema predsjedničkome položaju, dok je Alaa više volio biznis, berzu i ekonomiju. Sada se čini da bi i ta varijanta bila bolja u odnosu na trenutnu vlast, jer teško da bi sin okrivljivao staru vlast, odnosno oca za korupciju. Dakle, morao bi se, bar jedno vrijeme, pošteno vladati. Dalje, Tantawi, Mubarakova desna ruka, prvo je optuživao bivšega vladara, da bi na drugome suđenju govorio njemu u prilog. Koje je to licemjerstvo!?”

- Ako bi Armija otišla u ovome momentu, šta bi se zapravo desilo?

Ahmed: “Postoji više solucija. Osim brzoga referenduma za predsjedničko mjesto, čemu se protivi Armija, mogu se na jedno vrijeme dati vojnici za parlament. I to bi moglo smiriti strasti Tahrira. Daleko je važnije čuvati granice zemlje u ovome momentu. Treba vojsku vratiti na granične prijelaze sa Izraelom, Libijom, Sudanom… Najvećim dijelom su je koncentrirali u Kairu. Ali, očito je da Armija sa islamistima, prvenstveno sa Muslimanskom braćom ima druge ideje, dok se krv u zemlji i dalje prolijeva. Mnogi su Egipćani – široki slojevi stanovništva – podržavali Armiju u februaru, martu i aprilu, sve do ljeta prošle godine i to iz najrazličitijih razloga: mnogi su vjerovali lažima, koje je tvrdila vojska, kako ona štiti revoluciju. Drugi su se plašili nesigurnosti. Stavite se u kožu prosječnoga stanovnika Egipta, koji nije politiziran, koji jednostavno živi. Šta da radi? Odjednom je pred rušenjem svega što je oko njega i to u času kada nema jasne alternative. Za mnoge je Egipćane Armija, kako je i sama tvrdila, bila jedina institucija Egipta, koja je ostala čitava. Da je nestalo Armije, Izrael bi navalio i pojeo Egipat. Ustvari, Armija igra na istu kartu na koju je igrao i Mubarak, tvrdeći da će, ukoliko se ona povuče, ponovo posvuda zavladati anarhija. Na kraju krajeva, samovolja vlada, a narod je iscrpljen.”

- Ali ne i vi na Tahriru!?

Ahmed: “Mi nemamo šta izgubiti. Još uvijek sanjamo svoje snove i hrabrimo jedni druge. A šta ću, kada mi je svako ovo dijete (i pokazuje glavom desno, pa lijevo na momke oko sebe) kao rođeni sin. Ovo su prijatelji moga sina, koji je smrtno stradao na Tahriru prošle godine.”

Ahmedove oči su na tren zacaklile i kako je pročitao moje misli koje sam nenadano sabirala o izrazu sućuti, prekinuo me je riječima: “Elhamdulillah! Allah dao, Allah uzeo... ali volio bih da sam ja, istrošeni klovn, preselio umjesto njega, mada mi se nije miješati u Božije određenje.“

- Nedavni incident na stadionu u Port Saidu nije bio spontan. To se sada zna. Kažu da je smješteno novom ministru unutarnjih poslova, jer je u posljednje vrijeme maltretirao Mubarakove sinove u zatvoru i pokrenuo inicijativu da se razdvoje, te da im se oduzmu mobiteli i laptopi, a bio je i Suzanni zabranio posjete mužu. Izgleda da u svemu ima više od dvije strane. Šta mislite o teoriji osvete mubarakovaca?

Ahmed: “Da, to sigurno nije bilo u vezi sa utamicom, jer je tim ‘Al Ahlyja’ izgubio, pa zašto bi suprotna, pobjednička, domaća publika krenula na njih i njihove fanove. Logično da bi im u takvim momentima trebalo biti do veselja. To je sigurno revanš staroga režima. Prošle godine, na isti dan, Mubarakove pristalice su nastojale izvršiti neviđeno nasilje, kada su poslije gumenih metaka, vodenih topova, ispuštanja suzavaca, zaplašivanja avionima, krenuli kamilama i konjima na demonstrante. Tada je tim ‘Ahlyja’ sa svojim fanovima donekle spriječio krvavi ustanak. Dakle, to je uzvraćanje, krvna osveta, koju argumentiraju i obje zatvorene kapije prema izlazu sa stadiona. Ali i islamisti nisu za pohvalu. Ne obratiše se narodu kako treba. Muslimanska braća krive policiju, odnosno Ministarstvo unutarnjih poslova, dok neki salafisti (kao što je kontroverzni Abdel Moneim El-Shahat) negiraju da su žrtve tragedije u Port Saidu mučenici. Čujte Vi toga - Samo 3 sporta: streličarstvo, plivanje i jahanje nisu Šerijatom zabranjeni, a nogomet nije odobren od strane islama, jer je zabava koja odvraća od poštovanja Boga! Nikada to nisam u Kur'anu našao. Koji hadis to zabranjuje? Pa, čovjek uživa i u plivanju i u jahanju, a neki i u luku i strijeli... I to je zabava, uživanje. Kako reći da 74 ubijena nisu mučenici? Ponavljam, da nije bilo ‘Al Ahlyja’ i njihovih fanova možda bi im još Mubarak sjedio na vlasti, a oni bi svoj rad krili u ilegali ili ležali po zatvorima. Da je neko od El-Shahatove porodice među žrtvama, sumnjam da bi tako izjavljivao. Uostalom, egipatski nogometaši su svugdje sedždu činili. Nisu zaboravljali Boga. I mi na Tahriru Ga ne zaboravljamo. Molitve su redovne. Sjećate li se reakcije od strane Muslimanske braće u vezi sa onom djevojkom u plavome grudnjaku? Policija, poput gladnih vukova, brutalno joj je svukla odjeću, te su je vukli su kao vreću smeća po betonu, a ona je došla na prosvjede protiv takve diktature, koja joj je brata ubila. Šta su odgovorila Braća? ‘Ko joj je kriv što je išla na takvo opasno mjesto! Žene ne trebaju ići na Tahrir, trebaju sjediti kući!’ Demonstracije su, povodeći se za Saudijskom Arabijom, proglasili haramom. Egipat će se zbog tih islamista grdno unazaditi. To će tek vrijeme pokazati. Parolama ‘Samo ćete sa nama u Džennet’ poveli su naivni svijet.”

- Možete li mi ukratko komparirati vladavinu egipatskih predsjednika, generala? Da li su svi bili jednako loši, kao Mubarak?

Ahmed: “O Mohamedu Naguibu se to sigurno ne može reći. Bio je prvi predsjednik poslije kralja, ali tu je ulogu obnašao svega dva mjeseca. Nasser je igrao vrlo istaknutu ulogu u Sueskoj krizi i ostao visoko cijenjeni lik u arapskome svijetu. Nakon vojnoga poraza Egipta u Šestodnevnome ratu sa Izraelom, 1967. godine, činio je velike napore na modernizaciji egipatske vojske, što je smatrao jednim od osnovnih ciljeva sve do svoje smrti. Misr (Egipat) je u njegovo vrijeme bila moderna zemlja i daleko se bolje živjelo nego danas. Sadat je mudro, u najvećoj tajnosti, ubrzano opremio egipatsku vojsku, da bi 1973. pokrenuo napad na Izrael i Egiptu vratio izgubljenu teritoriju. Oštro su ga osuđivali zbog nagodbe sa Izraelom, te ubili vlastiti vojnici. Neki od njih su slobodni sadašnji islamisti, koji se hvale tim svojim činom. O Mubaraku će historija još pisati, ali evidentno je da je prijateljevao sa Amerikom i Izraelom. Njegova priča da u Egiptu ne postoje američke vojne baze je čista laž, a sam Bog zna zašto je takoreći džabe snabdjevao Izrael gasom, te držao zatvorenu granicu sa Palestinom. Svi su oni bili diktatori, ali je Mubarak najveći među njima.”

- Dakle, egipatsko proljeće prerasta u tmurnu i tešku zimu. Revolucija proždire svoju djecu.

Ahmed: “Procjenjuje se da su oko 40 posto prosvjednika na Tahriru činile žene, a u parlamentu su zastupljene svega 2 posto. Mi smo od egipatskoga proljeća tražili slobodu od autokratskoga režima i represije, kao i uvođenje demokracije mirnim putem. Pobunili smo se i zbog globalne ekonomske krize, zbog nemogućnosti zapošljavanja mladih, visoko obrazovanih ljudi, zbog pada proizvodnje, zbog nejednakosti i socijalne nesigurnosti. Ali, najnovija događanja ovdje pokazuju da promjene ne dolaze mirno. Zbog onoga što se trenutno događa u Egiptu postoje opravdani strahovi, osobito zbog jačanja islamističkih pokreta, koji nam vješto pokušavaju oteti promjene. Kršćani masovno odlaze u Ameriku. Mi, muslimani, ne razmišljamo svi kao oni islamisti u parlamentu. Kruže priče u svijetu o zabrani bikinija, alkohola po hotelima, rušenju piramida, o obaveznom pokrivanju žena. Muslimanska braća takve vijesti javno ne negiraju, samo se čuju glasovi pojedinaca da se to neće desiti ili neće naglo, a od turizma više nema Egiptu života. Sloboda ima svoju cijenu. Idealima treba ostati posvećen, međutim na njih se ne smije gledati idealistički ili naivno. Polarizacija između svjetovnoga i islamističkoga trenda sprečava ozbiljne rasprave o glavnim socijalnim i državnim pitanjima ili izazovima za visoko militariziranu zemlju. Pobune i akcije će se događati u industrijskome sektoru u slijedećim mjesecima, a opći, veliki štrajk najavljen je već od subote, 11. februara.”

Zamislila sam se... pa to je za tri dana. Gospodin Ahmed me trza svojim pitanjima. "Od kada sam u Egiptu?", "Šta radim, kada ne pišem?", "Volim li zaista svoga muža?"... Intervju je završen. Usiljeno se smješkam i zahvaljujem, dok zovem konobara da platim račun i bježim nekim drugim taksijem iz "Al Sahafa", nekadašnjega bohemskog okupljališta, prema Heliopolisu.

VELIKI BRAT U 2012. (NOVI SVJETSKI POREDAK I TEORIJE ZAVJERE)

Kažu da pored zvanične historije postoji paralelna, koja se odvija iza kulisa i po kojoj će finansijska kriza svoj potpuni krah doživjeti u tekućoj, 2012. godini. Ali, kako je budućnost već više puta mijenjana, ko od nas danas može ozbiljno gledati na ovakva predviđanja? Treći svjetski rat je više puta izbjegnut, smak svijeta isto tako, preživjeli smo razna vještačka puštanja epidemija gripe, a 2012, kao zlokobnu godinu, odgledali smo nebrojeno puta na filmskim platnima, izrežiranu u vidu fantastike sa pojavom iluminata i demona, što je u većini slučajeva izazivalo smijeh i parodiju, poput Majinih predskazanja o toj strašnoj godini. Uveliko se šalimo sa takvim nagađanjima, pardon proricanjima – “ako ne bude smaka svijeta 21.12.2012, bit će mnogo djece 21.9.2013!”

Međutim, autori filma “Apokalipsa 2012” putovali su u Meksiko, gdje su se susretali sa ljudima, koji ozbiljno vjeruju u majansko proročanstvo i skepticima, predstavnicima tradicionalne nauke. Svugdje ima istine, pa čak i u filmovima naučne fantastike, samo uvijek treba znati koji je dio priče tačan. Prvi dio filma “Matrix” prilično je vjeran. To je realnost svijeta u kome živimo.

Da li je „teorija zavjere“ samo etiketa, koja ima za cilj diskreditirati, omalovažiti i čak ismijati ljude kritičkoga duha, koji nisu priklonjeni „neprikosnovenim istinama“ svjetskih medija, zvaničnoga diskursa „istine“ vodećih svjetskih država i država uopće? Da li je cilj stvoriti „poslušnu masu“ koja će samo vjerovati u „zvanične istine“ bez ikakvoga razmišljanja, jer „kada oni to kažu, to mora da je istina, neće valjda tako odvratno lagati“. Da li nas neko odozgo nastoji samo dobro zaplašiti?

Svijetom vlada vatikanska Crkva (a na vrhu svake crkve, u skoro svim zemljama, nalaze se oni vladari iz sjenke, koji rade po instrukcijama sa vrha piramide), engleska kraljevska porodica i premijer države, Bijela kuća u zajednici sa izraelskom vladajućom elitom, po čijoj volji poslušno dužnost obavlja predsjednik, trenutno Barack Obama, te razvijena mreža masonske lože. Takva vlastela svijet vidi kao šahovsku ploču, usitnjenu na što više polja, što je bio još starorimski metod pri stvaranju carstva. Polja se oblikuju u skladu sa potrebom da se vojska, koju vlastela kontrolira, uvijek nađe, kao zaštita, u blizini strateških puteva i nalazišta prirodnih minerala i nafte. Naftna oligarhija ima samo jedan cilj - osigurati svoje naftno nalazište i naftne puteve.

U praksi se istinitim pokazalo da ako jedna nacija upadne na teritoriju druge, počinje rat, kada se na tržištu dogode neočekivani lomovi, uskoro se zbivaju ekonomske depresije, ukoliko cijene skaču zbog nestašice, javit će se inflacija, a revolucije počinju kada se narod, uvijek nekako spontano digne, kako bi zbacio postojeću vlast.

Izazivanje građanskih ratova, elementarnih nepogoda ili organiziranje terorističkih akcija na “šahovskim poljima”, tamo gdje je potrebno smjestiti “međunarodne vojne snage”, postala je uobičajena praksa u politici, koju pritajeno orkestrira globalna naftna oligarhija. Dakle, teži se da već stvorena svjetska vlada učvrsti novi svjetski poredak i to sa jednom jedinstvenom crkvom i jednim monetarnim sistemom, naravno pod njihovom vlašću. Konačni cilj je potpuno uništenje svakoga nacionalnog identiteta i nacionalnoga ponosa - kontrola svakoga pojedinca pomoću čipa, te potpuni prestanak industrijalizacije, kao i prestanak korištenja nuklearne energije. Postojeći industrijski pogoni iz Sjedinjenih Američkih Država bi se preseliti u zemlje Trećega svijeta, gdje ima robovske radne snage u izobilju, a koja će raditi takoreći džabe.

“Ako se ljudi pod hitno ne probude i ne shvate kakva se opasnost nadvila nad čovječanstvom, civilizacija koju poznajemo bit će uništena i zamijenjena Novim svjetskim poretkom”, upozorava pisac, predavač i historičar Ralf Eperson. On govori o svijetu u kome neće biti mjesta porodici, privatnoj svojini, religiji, državama, kao što su Marx i Engels opisali u “Komunističkome manifestu” još davne 1848. godine.

Preko svjetske berze koja bi bila potpuno u vlasništvu gospodara Novoga poretka, kontrolirao bi se promet kapitala, sve robe i cijene strateških sirovina, a njihovim masonima (odnosno njihovim rođacima i prijateljima) bi se povjerilo vođenje kulture, izdavaštvo, prosvjeta i sve ostalo u državama gdje se narod može beskrajno zaglupljivati i oblikovati po potrebama. Lijepo je to objelodanio već Orwell u svojoj “1984”.

Kada žele profitirati na prodaji oružja, svjetske sile zavade države putem svojih agenata, koje imaju u svim vladama i državama, a dok oni ratuju, ovi kreditiraju, prodajući im municiju, lijekove, hranu, “lobiraju” (za debele pare) za njihovu “nezavisnost, demokraciju i slobodu”. Naravno, uzgred se stalno obećava put ka “razvijenome Zapad”, “svijetloj budućnosti”, “boljem sutra” i “boljem životu”. U planu je da to sve treba izlaziti iz usta nekoga lokalnog lidera, plaćenika ili još bolje korisnoga idiota, koji i sam u to stvarno vjeruje.

Takvo gospodarstvo već ima milijarde robova, koji rade za njih, idu u ratove, plaćaju im porez (što je čista korist, jer im se tako pravi dodatni prihod kojim mogu finansirati svoje privatne ratove), kupuju od njih ono što su im već oteli, a da toga uopće nisu svjesni. Mi smo ti glupi robovi, koji jednostavno, ne znaju, da oni, takva “imperija”, postoji kao gospodar svijeta, koji stoljećima bjesomučno pljačka, potpuno kontrolira, jer nijedan rob ne smije biti bez lične isprave i identifikacionoga broja (otiska prsta i mrežnjače i bez kredine kartice). Preko medija i informativnih agencija obavještavaju nas o onome što “trebamo znati” i lažu o onome što “ne trebamo znati”, prate naše kretanje i razmišljanje, prije svega poslove preko svojih obavještajnih službi, koje se duhovito nazivaju “državnom sigurnošću”, tako da mislimo kako takve službe funkcioniraju radi naše zaštite, dok oni u svojoj privatnoj banci emitiraju i štampaju novac, koji nam još i prodaju, jer su i te ustanove duhovito nazvane Narodnom bankom.

U međuvremenu krenulo se i sa očitavanjem tablica na vozilima na daljinu tako da ako napravimo bilo kakav prekršaj stiže nam paprena kazna na adresu, te moramo stalno živjeti u strahu i neizvjesnosti kada će i da li će nam stići kazna. Uskoro nećemo ni ulicu moći kao ljudi preći, jer kamere i očitavanje na daljinu će biti svugdje.

Neki kažu da se broj ljudi na Zemlji planira smanjiti na 500 miliona. U vezi sa uspostavljanjem Novoga svjetskog poretka su slučajevi, koji nisu nimalo slučajni: cijepanje nekadašnje Jugoslavije, Sovjetskoga saveza, napad na Trgovački centar 11. septembra 2001, ratovi na Bliskome Istoku, ubistvo Bin Ladena, Gaddafija, Europska Unija, iz koje moćna Velika Britanija i narod Njemačke želi izaći, nova bakterija E.coli, novi laboratorijski proizvod za razne eksperimente sa ljudima, trgovina ljudskim organima, globalističke i satanističke igre, afera Wikileaks itd.

Podsjetimo se da je Benazir Bhutto, političarka i bivša premijerka bila prijetnja onima koji su dugoročno planirali potpuno destabilizirati Pakistan. Upravo je ona ometala u svim planovima onih koji profitiraju od postojanja bilo kakve vrste “terorizma“, odnosno vojno-industrijskoga kompleksa, koji radi za one koji taj kompleks finansiraju, dakle međunarodne bankare. To je ista ona grupacija međunarodnih bankara za koje radi Obama i njegov mentor iz sjene, autor "Velike šahovske ploče", popularne knjige o svjetskoj geopolitici, Zbigniew Brzezinski.

Hemijsko zaprašivanje, odnosno trovanje ljudi, ima više ciljeva. Genetski modificirana hrana služi za tihu depopulaciju, izazivajući sterilitet, rak i druge smrtonosne bolesti. Ima je u obliku dodataka u većini upakovane vještačke hrane, a to je dovoljna količina da poslije nekoga vremena izazove poremećaje. Uopće ne znamo kojih sve gena ribe, buba švabe i drugih životinja ima, recimo, u paradajzu koji jedemo.

Sa druge strane, broj zemljotresa počeo je naglo rasti od početka 2010. godine, Sjeverni magnetni pol se pomjerio prvi put u nama poznatoj historiji za 70 km, a na Južnome se odvaljuju dijelovi veličine nekih država (nije to samo posljedica zagađenja atmosfere). Radi se o dugim procesima koji se na Zemlji ciklično ponavljaju, poplave su sve češće, vulkani se aktiviraju, a mnogi pokazuju znake da bi se uskoro mogli aktivirati. Nisu u pitanju prognoze, ovo se već dešava.

Iako je čovjek sam kriv, jer je stvorio katastrofičnu budućnost, odnosno oni koji vode čovječanstvo, ne smijemo gubiti optimizam, jer Zapad pred našim očima propada, a Istok se budi. Sve više jačaju Kina, Indija, Malezija, Turska. Evidentno je da se sve kreće prema nekom konačnom obračunu. I Svete knjige navode da će zlo biti uništeno, te da će zavladati mir. Maje nisu tvrdile kako će 2012. značiti totalni prestanak života, već kraj ciklusa moći, čiji bi se rasplet mogao objasniti početkom stvaranja neke nove ere i civilizacije.

Ljudski mozak je ispran materijalizmom. Svjesni smo činjenice da se moramo početi više razvijati psihički. To se može vidjeti u odbacivanju autoriteta ili nametnutoga poštovanja, što se, na primjer, odrazilo demonstracijama i tzv. „arapskim proljećem“. Mudrost sigurno živi u nama. Trebamo joj se obratiti, u sebi probuditi snagu fascinantnih razmjera. Mudrost i unutarnja snaga nas mogu izbaviti. Ali, ne vjerujte mi na riječ - provjerite!

REKAPITULACIJA DEŠAVANJA U ARAPSKOME SVIJETU IZ 2011. GODINE

Snažni društveni procesi u arapskome svijetu, koji su krenuli koncem januara 2011. godine, ne predstavljaju nikakvo iznenađenje, već neizbježne socijalne promjene do kojih je došlo zbog apsolutnoga egoizma i neodgovornosti, a što je u obračunu sa vladajućim režimima na kraju upropastilo zemlje ovoga regiona. Zapostavljenost mase, nedostatak političke slobode, ljudskih prava i intelektualne produkcije vodilo je do nekoga oblika kontrolirane anarhije u kojoj nije bio izgrađen osjećaj za državne interese. Stoga je val traganja prema demokratizaciji morao zahvatiti i arapski svijet, nakon što su takve promjene već zaživjele u latinoameričkim i istočnoeuropskim zemljama.

Spontani bunt ugnjetenih arapskih naroda nije (samo) intervencija izvana, jer nijedna vanjska sila ne bi mogla natjerati siromašnoga tuniskog studenta na samospaljivanje. Taj student je pokrenuo bujicu bijesa svoga, a onda i ostalih arapskih naroda, protiv diktatorskih režima u njihovim zemljama. Iako se sve odigralo nevjerovatnom brzinom, “arapsko proljeće“ imalo je svoju širu i dužu, kako povijesnu, tako političku i društvenu pozadinu, veću od spomenutoga suicida ili pukoga bunta arapskoga naroda. Otimanje Palestine nije nikada bilo samo palestinsko, čak ni samo arapsko, već svemuslimansko pitanje (s obzirom da se u njoj nalazi treća džamija po važnosti u svijetu, „Mesdžidu'l-aqsa”).

Sjedinjene Američke Države sve što su radile, radile su uvijek za svoju korist. Sigurno je da su imale ciljeve na Srednjem Istoku, ali niko ne može sa sigurnošću tvrditi koliko su bile umiješane u ono što se događalo u Tunisu i Egiptu, jer ove zemlje imaju svoju priču. Svaka arapska država ima svoj sistem i svoje uvjete, te se ne može reći kako se američka priča podudara baš sa tim, mada je definitivno da Washington prevashodno gleda vlastite ambicije. Uostalom, američki izvoz demokracije pomoću oružane sile odavno je proizveo u arapskome svijetu emociju, uvredljivu i bolnu, poput ritualnoga paljenja.

Nedosljednost zapadnih sila očituje se i u tome što su najprije podržavale režime u sjevernoj Africi, a zatim pomagale pobunjenicima u svrgavanju tih istih diktatura. Zapravo, potpora američke vlade demokratskim procesima u arapskom svijetu svodila se samo na podršku jednoj drugačijoj demokraciji - demokraciji transnacionalnih korporacija, koje su, izvan svake razumne sumnje, pozicionirane na samome vrhu presudnih motiva političke aktivnosti Zapada, odnosno, ukupnih vojnih i civilnih agregata njihove moći.

Nakon što je arapski svijet predao luču učenosti srednjovjekovnoj Europi, živio je dugo u nesvijesti i letargiji. Ova civilizacija doživjela je svoj pad i bila prevladana civilizacijom Zapada. U dugogodišnjem uspavanom periodu koji se itekako izražavao i u dobu egipatskih generala, mnogo toga bilo je skoro neprimijetno, zbog toga što je režim bio dovoljno čvrst i jak, uspijevajući sve probleme društva ugušiti, odnosno spriječiti.

Ali, sloboda pristigla “arapskim proljećem” i sama je zatrovana novim elementima, do te mjere da se u pojedinim situacijama izjednačava sa negacijom same riječi, jer se prije svega shvata kao nešto apsolutno, što može bezobzirno rješavati sve.

U svakom slučaju, sada se može reći, da revolucije, koje su krenule od Tunisa, najznačajnije su političke promjene, odnosno dešavanja u svijetu posljednjih dvadeset godina, preciznije - nakon rušenja Berlinskoga zida (1989. godine). Već tada je Zapad instantno podržao istočnoeuropsku opoziciju, na čijim su se zastavama i transparentima ispisivale vrijednosti: sloboda, ljudska prava, demokracija, odnosno pravna država. Prošle godine politički Zapad je bio zatečen činjenicom da diljem tristomilionskoga arapskog svijeta nije bilo nikakvih njegovih znamenja. U Tunisu, Kairu, Sani, Manami, Rijadu, pa ni u Bengaziju, nisu viđeni nikakvi zapadnjački simboli. Ne treba očekivati ni u Siriji da će narodna pobuna potražiti ozbiljniju inspiraciju u američkim društvenim obrascima.

Autokratski poredak probuđenih arapskih naroda otprema se u historiju, pa ipak, oni se vraćaju još daljoj prošlosti, svojim izvorima, od kojih najveću korist dobijaju islamisti, koji nisu složni u svim svojim namjerama.

Tako je u Tunisu, koncem oktobra 2011. godine, pobijedila islamistička stranka “Al-Nahda al-islamiyya”, u Maroku također, islamistička “Stranka napretka i razvoja” (PJD), u Egiptu “Stranka slobode i pravde”, koju je osnovalo najpoznatije islamističko bratstvo “Muslimanska braća”, što su se pojavili već tridesetih godina 20. stoljeća, zagovarajući islamski poredak u ovoj zemlji, vojnopolitičku solidarnost muslimanskih naroda i njihovo oslobađanje od zapadnih kolonijalnih sila, kao i odbranu Palestine, a čiji je rad godinama bivao zabranjen od strane egipatskih generala.

U Libiji je pobjedničko Nacionalno prijelazno vijeće, nakon svrgavanja Gaddafijevoga režima, najavilo da će novi libijski ustav biti utemeljen na Šerijatu (legislativi sadržanoj u Kur'anu i sunnetu, odnosno poruci i naslijeđu poslanika Muhammeda). Pobjeda islamista na demokratskim parlamentarnim izborima u nekoliko spomenutih arapskih zemalja, kao i njihova gotovo sigurna buduća pobjeda u Jemenu, Siriji i Alžiru, svjedoči o tome da je došlo vrijeme novoga, islamskoga koncepta države u ovome svijetu, kao i vrijeme novih međunarodnih odnosa.

Kvaliteta promjene uvijek je onakva kakvom je narod percipira, što znači da se može opažati kao nešto što dovodi do bolje pozicije ili prepreke u životu. To će pokazati i veći utjecaj Šerijata u zemljama poput Tunisa i Egipta, koje su prije svega živjele od turizma. Ovdje su sada milioni nezaposlenih, svakodnevna otpuštanja, presahla inostrana ulaganja - ambijent u kome se Zapadu ne sviđa otvarati nove kompanije ili razmišljati o nekim kapitalnim investicijama. Unatoč tome, islamisti vide ružičastu perspektivu u zabrani alkohola, bikinija na plažama i uvođenju vjerske policije, koja će kontrolirati primjerenost ponašanja ili oblačenja na ulicama. Liberali i Kopti (egipatski kršćani) u revoluciji vide čistu manipulaciju.

U takvoj atmosferi Izrael nastavlja sa svojom okupacijom palestinskih teritorija na Zapadnoj Obali i u području Jerusalema, dok se Palestina nastavlja boriti u Organizaciji ujedinjenih nacija za priznavanje svoje državnosti na koju se ovo najviše međunarodno političko tijelo obavezalo.

Iako je arapski svijet odavno zahvaćen sveobuhvatnom krizom razvoja, to nije primarno bila rezultanta ekonomskih, već socijalnih i polititičkih uzroka. Međutim, prošla godina, obilježena epohalnim karakterom pobuna, zemlje kao što je Egipat ili Libija, bacila je na koljena u svakome smislu, prije svega u ekonomskome.

Politika čvrste ruke, kao i prihodi od izvoza nafte i prirodnoga plina omogućili su autokratskim monarhijama Arabijskoga poluotoka da izbjegnu iskušenja i udarce kojima su bile ili još uvijek su izložene republikanske arapske diktature u Tunisu, Egiptu, Libiji, Jemenu i Siriji. Vlasti bogatih rentijerskih država Zaljeva nisu bile izložene pritisku vlastitih građana za demokratizacijom postojećih autokratskih institucija, jer su im osiguravale natprosječne materijalne uvjete života, potkupljujući ih raznim beneficijama. Dakle, sa novcem se Saudijska Arabija, Katar, Kuvajt, Ujedinjeni Arapski Emirati (Abu Dabi, Dubaji, Ažman, Fudžairah, Ras Al-Kaimah, Sardžah i Um Al-Kuvain), Oman i Bahrein, održavaju na vlasti, tako da nisu bili na udaru serioznijih pritisaka u vezi sa reformama. Mubarakova vlada nije bila spremna zadovoljiti zahtjevima za veće otvaranje političkoga sustava, niti su subvencije za hranu siromašnijim slojevima stanovništva bile dovoljne da bi spriječile masovne demonstracije.

Iskreno govoreći, svjetski mediji su se od početka protesta protiv republikanskih dikatora, prvenstveno u Jemenu, Libiji i Siriji nadmetali u opisivanju zločina tih režima. Omiljena meta je bio Gaddafi, a sada Bashar Al-Asad. Čak i katarska satelitska TV Al-Jazeera, koja se proslavila objektivnim izvještavanjem o “arapskom proljeću” u Tunisu i Egiptu, puštala je u eter samo šture vijesti o protestima u Bahreinu. O unutarnjim problemima arabijskih monarhija još uvijek se malo, gotovo ništa ne objavljuje. Nema kritike njihovih suverena, a sve te autokratske dolarske države, koje drže vlastite podanike u pokornosti, i to ne samo raznim materijalnim davanjima, već punom kontrolom njihovoga ponašanja, čak po potrebi i primjenom sile.

Jedino se u Kuvajtu redovito provode parlamentarni izbori i u parlamentu djeluje legalna opozicija, pod čijim je pritiskom emir Sabah Al-Ahmad bio prisiljen smijeniti svoje ministre i premijere, dok u svim ostalim zaljevskim zemljama zastupnička tijela na nacionalnim i lokalnim razinama imaju isključivo savjetodavnu funkciju. Sindikalno udruživanje nigdje nije dozvoljeno. Svakako je najrestriktivnija saudijska dinastija, koja se drži bukvalne primijene šerijatskoga prava (za manje zločine krivci se kažnjavaju određenim brojem udaraca šibom, za teže krađe odsijecanjem jedne ili dvije šake, a za pljačke ubojstvom, odsijecanjem glave).

Kada je riječ o epohalnim dešavanjima na Bliskome Istoku iz 2011. godine, možemo zaključiti da su Arapi sa jedne strane uzeli stvari u svoje ruke, smanjujući utjecaj Zapada, a sa druge da su ti isti Zapadnjaci počeli dobijati strateške partnere u zaljevskim zemljama, kao što su Ujedinjeni Arapski Emirati i Katar, kojima nije bilo u cilju da nemiri pređu njihove granice, dok jačaju svoj politički utjecaj i ulogu u ovome dijelu svijeta, probodenom „arapskim proljećem“.

ZUBATO SUNCE EGIPATSKOGA PROLJEĆA PRED NOVOM REVOLUCIJOM

Demokracija u savremenoj civilizaciji je u krizi, što se najprije manifestira u isključenosti naroda iz demokratskih procesa. Sve što se dešava širom svijeta odjek je nametanja krupnoga kapitala u raznim vidovima, a naziv demokracija je samo plašt, koji prikriva onu izrazito lošu stranu globalizma, onu u kojoj se nameće jedan gazda, potiskujući čovjekovo pravo da se izbori za slobodu vlastitoga života.

Analizirajući demokraciju u širem smislu, trebalo bi se osvrnuti i na jezik kao izvor socijalnih vrijednosti. Zapad u odnosu na Istok već pola stoljeća uči djecu kako da saznaju nešto o političkim sistemima, koristeći riječi „demokracija“ i „diktatura“. To je metoda rada kojom djeca istovremeno upijaju vrijednost kakvu njihova kultura pridaje ovim oblicima vladavine. Tako se djeca rano nauče na “dobro“ ili „zlo“, a da ih pri tome niko nije eksplicitno podučavao. Ovakva didaktika rezultira edukacijom da je diktatura opresivna, dok je demokracija toliko dragocjena, da se za nju treba boriti. Tako izgrađena inteligencija poslije rado pristaje uz vojnu organizaciju, koja pravda sva sredstva za ostvarenje „demokratskih ciljeva“ i izvan svoje zemlje, dok demokracija postaje u praksi paravan za pljačku i korupciju. Ne treba zanemariti činjenicu da i u tim „demokratsko” uređenim zemljama građani samo jednom u četiri godine, izlazeći na izbore daju svoj glas, dok ih u intervalima između dvije vlasti niko ništa ne pita.

U većini zemalja na Istoku situacija je sasvim drugačija. Iako se historijski radi o “majci čovječanstva“ i kolijevci kulture, ovaj dio svijeta, uprkos tome što je Zapadu predao svoju luču znanja, pao je u dugogodišnju stagnaciju iz koje se tek budi. Diktatura zemalja “arapskoga proljeća“ doprinijela je tome da se ovo područje sada pretvori u plodno tlo za dolazak opisane zapadnjačke demokracije, čiji je saveznik bio režim dugi niz godina, mada Zapad nikada nije uvažavao Arape kao ravnopravne sagovornike.

Ako se osvrnemo na aktuelni Egipat, koji vapi za mnogim demokratskim promjenama i u kome, na primjer, osnovna škola, kao elementarno obrazovanje nije obavezna, ne znači da je ovaj narod toliko neuk i zaglupljen, da ne može razlikovati “dobro” od “zla”, ako ga tome niko nije eksplicitno podučavao. Uostalom, zemlja ima i mnogo mladih obrazovanih ljudi, koji doduše ne rade ili obavljaju poslove za koje se nisu školovali. Svima treba da je jasno kako se više ne može manipulirati osviještenom masom, koja je samo iz straha od dugogodišnje diktature šutjela. Edukacija je primarna tema svake sredine. Znanje je moć, a ono što pruža egipatsko državno školstvo daleko je od potreba modernoga društva, dok su privatne škole skupe (tu se još svašta može reći o kvalitetu nastavnih kadrova, često bez validnih i nostrificiranih diploma, koji rade samo zato što su stranci, kako bi sastav nastavnoga osoblja izgledao privlačan).

Arapi su odlučili uzeti stvari u svoje ruke. Transformacija Egipta otpočela je januarskim zemljotresom iz 2011. godine, čija snaga očito nije dosegnula dovoljno daleko a ni duboko, jer je vojska, kičma Mubarakovoga režima, glavna snaga u društvu i nositelj savezništva sa Sjedinjenim Američkim Državama, dobro procijenila situaciju u jednome dramatičnom momentu, te se prelomila i stala uz revolucionare, odnosno na stranu naroda, samo radi očuvanja svoga statusa i privilegija. Jer, nikada nijedan režim ne izgubi. To je privid! Oni se samo povuku i čekaju . Ali i dalje drže konce, samo ne baš uvijek javno. Prosto, novi i stari podijele interese, jer uvijek stari trebaju novima iz milion razloga i obrnuto.

U prvoj revoluciji se sve činilo mnogo jednostavnijim, dok su sada, u borbi za vlast, opcije daleko kompleksnije. Unutar Vojnoga vrha, koji je veoma homogen, nema bitne razlike. Pobunjeni narod vidi konačno rješenje u odstupanju vojske sa vlasti, s obzirom da za ovih nekoliko mjeseci koliko je vlast u rukama vojske, stanovništvo se uvjerilo da su promjene bile takve, da izostane ona bitna i osnovna promjena, tako da se stvari mijenjaju, a da se ništa bitno ne promijeni.

Kairo je još prije revolucije bio peti grad u svijetu po zagađenosti. Broj stanovnika se skoro udvostručio i trenutno iznosi 40 miliona, što predstavlja skoro polovicu od ukupnoga broja egipatske populacije. Promet u gradu je gušći više nego ikada, niko ne poštuje saobraćajne propise i pješaku je bukvalno teško preći ulicu. Problem deponije smeća još niko ne rješava, a po orijentalnim dijelovima se svakodnevno može vidjeti kako siromašni sloj stanovništva u ranim jutarnjim i predvečernjim satima dovodi stoku da rovi po kontejnerima ili oni prevrću smeće, tražeći plastiku, kartone i slično. Plaće su smanjene, otkazi svuda prijete. Sve je poskupjelo, ali je ostala utješna mogućnost da se po trafikama mogu kupiti cigarete, žvakaće gume i bombone na komad. Najveći dio omladine sanja o odlasku u Ameriku, koju poznaju samo iz igranih filmova sa sretnim završetkom. Nedostatak slobodnoga vremena i usađena tradicija još vode sklapanju brakova unutar familije ili po dogovoru roditelja. Nekada se po kairskim ulicama i parkovima viđalo kako policajci skidaju kaiševe i kažnjavaju „prestupnika“ već na licu mjesta, a sada je zavladao organizirani kriminal čiji je saučesnik upravo policija. Vojska to mora znati, pa ipak i dalje sebično brani svoje interese, koji nisu u vezi sa promjenama. Egipat je prirodno bogata zemlja, koja još uvijek svoje najbolje proizvode izvozi za vanjsko tržište. U ovoj zemlji se nikada nije umiralo od gladi, nije bilo potrebe da se hrana uvozi, ali to se sada čini, jer zemlja više nema dovoljno kapaciteta da bi prehranila vlastiti narod.

Narod smatra kako više nema potrebe za čekanjem, jasno i glasno govori šta želi, dok tu nestrpljivost opet mnogi iz različitih razloga iskorištavaju. Država svakako treba funkcionalnu demokraciju, a to ne omogućava ni sastav, a ni sistem trenutne armije, čiji je mentalitet skoro 60 godina takav da je upravo ona nosilac osnovnoga autoriteta, zasnivanoga na vođstvu generala.

Mohamed El Baradei, dobitnik Nobelove nagrade za mir, egipatski predsjednički kandidat, po nekima vodeća politička ličnost u zemlji, promijenio je mišljenje i zvanično izjavio da povlači iz utrke za predsjednika. El Baradei je dugo živio u inostranstvu, čak i više nego u Egiptu, pa su ga mnogi participirali kao strano tijelo u svim ovim zbivanjima. Nisu mu svi bili skloni i nisu proricali neki veliki uspjeh, mada je on od onih osoba koji bi mogli razumjeti šta to demonstracija uistinu jeste, a sa druge strane šta je to što bi trebalo biti demokracija u arapskome svijetu.

Konačno su završeni dugo očekivani parlamentarni izbori u zemlji, prvi nakon svrgavanja predsjednika Mubaraka. Strahovalo se da će biti zasjenjeni nasiljem, a u opasnijem scenariju spominje se i mogući rat između političkih skupina koje su od konca januara jedinstveno rušile diktaturu. Zemlja je na rubu ponora, koji se nezaustavljivo širi. Sadašnjost je opasna, a buduće stanje još više. Ovakve prognoze iznose nezavisni egipatski mediji, dok državna televizija izbjegava seriozna saopćenja i radije pušta stare arapske filmove. Izborni ciklus nastavit će se od 29. januara do 11. marta izborom senatora u Šuru (Savjetodavno vijeće, Gornji dom) dvodomnoga egipatskog parlamenta.

Kandidati Muslimanskoga bratstva prvi put su glasali okupljeni u “Stranku slobode i pravde“. Bratstvo je najstarija i najveća islamistička, politička organizacija u Egiptu, nastala kao reformistički pokret, koja od početka svoj politički aktivizam snažno kombinira sa humanitarnim radom i socijalnom skrbi, čime stvara vrlo snažne mreže. Oni odbacuju nasilje kao metodu političke borbe. Za razliku od ostalih stranaka, koje nisu imale vremena stati na noge i naučiti se “demokraciji“, "Braća" su najorganiziranija partija u zemlji, koja do sada nije napravila nijednu (veću) taktičku pogrešku. Tretman snage kao islamističke kontinuiran je prvenstveno islamističkom fobijom Zapada. U Izraelu se posebno pribojavaju rastućega utjecaja Muslimanskoga bratstva, a pri tome zanemaruju činjenicu da se u arapskome svijetu ništa ne može postići izvan islama. Očekivalo se da će osvojiti najveći broj glasova. Još nije razjašnjeno koliko će trajati zastupnički mandat koji prema zakonu traje pet godina, jer bi ova Narodna skupština trebala biti prijelazna, dok Egipat ne donese novi Ustav. Očekuje se da će predsjednički izbori biti održani najkasnije u junu 2012., kako su najavili egipatski generali, iako im nikada nije vjerovati.

Protesti se definitivno nastavljaju, a nova revolucija već najavljuje. Ko god dođe na vlast, pošto je Pandorina kutija otvorena, uvijek će biti dovoljno ljudi da napune Trg Tahrir i da se bune protiv nečega. Rječnik intelektulaca sa tv programa ne razumiju svi. Narod je umoran i nikome ne vjeruje, jer im osim islamista niko ništa konkretno ne nudi. Januarski entuzijazam od prošle godine je evidentno splasnuo, ali ipak još postoji među liberalima. Od revolucije skoro svakoga petka neko je bio na Tahriru i bunio se, a okolo je samo cvjetao biznis fula, taameje, kikirikija i karkadea... I kako optužuju vojsku da nije uradila ništa za proteklih 10 mjeseci, isto tako bi se i drugi mogli zapitati šta oni uradiše za to vrijeme... Napredni Egipat je izmanipuliran još u januaru prošle godine, jer niko se ne izdiže iznad osrednjosti osim islamista, prvenstveno "Muslimanske braće". Ali, ono što slijedi iz trenutne situacije, propala je ekonomija i to je suštinski problem, koji ne rješava ni demokracija, ni izbori.

NEUSPJELE RELAKSACIJE ODNOSA NA BLISKOME ISTOKU

U vremenu kada politika sve više postaje reaktivna, a institucije gube svoj legitimitet i povjerenje naroda, evidentno je da će protesti i u 2012. godini ujedinjavati razna politička ubjeđenja, prije svega na Bliskome Istoku. Dok su revolucije povele novome obliku internacionaliziranja političkoga diskursa, ovdje je već zavladalo interesiranje za anarhističke metode, valjda što takve još nisu pale na testu. Protestni trendovi su sada motivirani prije svega ekonomskim problemima i daleko strašnije su obojeni u odnosu na vrijeme svrgavanja bilo kojega arapskog predsjednika u prošloj godini. Svakodnevno rastu nasilni neredi i neslaganja, gotovo bez presedana. Izgledi su sve sumorniji, ali razvoj socijalnih medija pomaže različitim grupama povezati globalnu priču o bijesu osiromašenoga naroda u Tunisu, Egiptu, Libiji, Jemenu, krvavoj Siriji ili vječno napaćenoj Palestini.

Dok razvijenom svijetu nedostaje ideološko ubjeđenje mnogih njihovih prethodnika, s obzirom na istinu da su okupirani isključivo vlastitim ambicijama o finansijskim tržištima, želja za alternativnim ideologijama gubi značaj. Povodom posjeta iranskoga predsjednika Ahmadinejada Venezueli, Nikaragvi, Ekvadoru i Kubi, američka vlada strogo je upozorila države Latinske Amerike, da ne kreću ni u kakve nove diplomatske i poslovne suradnje sa Iranom, kao da se radi o „zločestoj djeci“, koju zbog druženja opominju „veliki i odrasli“. Teheran je donio konačnu odluku povodom najave kako bi uskoro mogle biti uvedene sankcije na izvoz iranske nafte. Ukoliko dođe do implementacija sankcije, Iran će blokirati Hormuški tjesnac - jedan od najvažnijih ekonomskih pomorskih prolaza na svijetu. Odluka je potvrđena na press konferenciji koju je održala iranska revolucionarna garda. Sa svojim programom nuklearnih istraživanja Iran će navodno, na što ukazuje i najnoviji izvještaj Međunarodne atomske agencije, uskoro ovladati nuklearnim oružjem, kojim, prema tvrđenjima zapadnih zemlja, prijeti miru u čitavoj regiji. U nadmetanju sa Iranom, Washingtonu je važno imati podršku „sunnitskoga bloka“ arapskih zemalja, što mu i uspijeva.

Saudijska Arabija, zemlja koja krši osnovna ljudska prava, a koja je putem Arapske Lige osigurala da se stvore uvjeti za vojnu intervenciju u Libiji, zaslužuje uz Sjedinjene Američke Države i Izrael, najviše kritiziranja zbog situacije na Bliskome Istoku. Saudijci su u libijskome slučaju pepustili vodeću ulogu Kataru. Njegove su državne kompanije za račun pobunjeničke vlade u Bengaziju prve osposobile neka naftna crpilišta na istoku zemlje. Čuvena katarska RTV Al-Jazeera je Privremenoj vladi osposobila TV studio i emitiranje. Katar je prvi počeo dostavljati oružje i municiju pobunjenicima, a kada se libijski režim konačno urušio i Gaddafi bio ubijen, doznalo se da su se katarski specijalci borili na strani pobunjenika. Manje je poznato da su u borbenim operacijama također sudjelovali i plaćenici američke privatne vojne kompanije Blackwater, prethodno okupljeni u kampu, u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Ta podrška arapskih autokrata libijskim pobunjenicima naravno nije bila zbog promicanja ljudskih prava ili zbog uvođenja demokracije u Libiji, već zbog njihovoga osobnog animoziteta prema Gaddafiju i njegovih verbalnih osuda njihovih režima.

Saudijci su sa Amerikancima uspostavili diplomatske odnose već davne 1933. godine, kada je kalifornijska kompanija Standard Oil / ARAMCO počela pumpati saudijsku naftu, da bi ti odnosi dobili svoju političku dimenziju dogovorom kralja Abdullah bin Abdulaziz al-Sauda i predsjednika Franklina Roosevelta na američkoj fregati usidrenoj ispred Ismailije (Egipat), u februaru 1945. godine. Ovaj brak iz računa, kao i svi slični aranžmani, prolazio je kroz razne faze i iskušenja, ali se partnerstvo uspjelo održati do današnjih dana. Prosto rečeno, Amerikanci su dobili naftu i strateški važnoga saveznika na Bliskome Istoku, a dinastija Al-Sauda moćnoga zaštitnika i sigurnost. Prisustvo američkih trupa u oblasti Zaljeva je garantirana odbrana lokalnim vladajućim oligarhijama u vrijeme kada je čitav Bliski Istok zahvaćen nemirima. Zatim, sve dinastije Poluotoka strahuju od „iranske opasnosti“, od iranskoga nuklearnog naoružanja i subverzije, što je teza koju već godinama podgrijavaju Amerikanci i Izrael. Rat “protiv terora” se nastavlja i u njemu aktivno sudjeluju Saudijci, doduše javno samo na svome tlu i posredno u susjednome Jemenu.

Ne treba zaboraviti jednu bitnu činjenicu: današnja salafistička provenijencija ima kolijevku nastanka u Saudijskoj Arabiji. Tako Egipćanke (i druge Arapkinje) u tradiciji nisu imale nošenje nikaba, a njihovi muškarci nisu običavali nositi „kratke hlače i duge brade“, dok taj val rigidno fundamentalističkoga islama nije krenuo oko 1970. godine iz Saudijske Arabije, da bi se potom proširio na druge zemlje regiona.

Najveći posao koji su Saudijci zaključili sa američkim proizvođačima i najveću porudžbinu koju su Amerikanci ikada dobili, ispregovarao je 2010. godine osobno kralj Abdullah, kada je njegov polubrat Sultan bio na liječenju u inostranstvu. Riječ je o ugovoru vrijednom 60 milijardi dolara, prema kome bi Saudijcima u slijedećem desetogodišnjem periodu trebali biti isporučeni borbeni avioni tipa F-15, tri tipa helikoptera, antiraketni sustavi i sustavi ranoga uzbunjivanja, te vojna plovila. Osim toga, Amerikanci su preuzeli obavezu modernizacije nekih tipova ranije isporučenih letjelica. To bi američkoj vojnoj industriji, koja pati od iste depresije kao i cijela privreda, osiguralo posao za 75.000 radnika. Nije mala stvar u situaciji kada Obamina popularnost pred slijedeće predsjedničke izbore opada zbog ekonomske krize u koju je zemlja upala. Politički argument za sklapanje toga ugovora je da se tim isporukama jača odbrambena sposobnost važnoga američkog saveznika koga ugrožava Iran.

Ono što je danas postalo najvažnije za čitav svijet jesu nafta i plin, a zemlje Zaljeva raspolažu sa jednom petinom utvrđenih svjetskih rezervi nafte i sa 30 posto isto tako utvrđenih rezervi prirodnoga plina. Saudijska Arabija ima najveće rezerve nafte u svijetu, koje se procjenjuju na 267 biliona barela (navodno ju je Venezuela nedavno prestigla). U ukupnome zaljevskom izvozu nafte sudjeluje sa nekih 45 posto. Jedina je zemlja koja raspolaže rezervnim proizvodnim kapacitetima što se mogu aktivirati u slučaju potrebe reguliranja cijena nafte na svjetskom tržištu. Vodeća je članica Organizacije izvoznika nafte (OPEC).

Vojnu intervenciju u Bahreinu predvodili su Saudijci. Pritekli su u pomoć bahreinskoj vladajućoj dinastiji i istovremeno otklonili potencijalne prijetnje centralnoj bazi američke vojne flote u Perzijskom zaljevu. Bahreinski je demonstranti nisu ugrožavali, niti su protesti protiv etnokratske monarhije imali antiameričku notu. Međutim, arapske sunnitske dinastije vjeruju kako su šiitske zajednice, od kojih je u Bahreinu većinska, dok su u Saudijskoj Arabiji i Kuvajtu manjinske – pete kolone Teherana. Bahreinski su vlastodršci tvrdili da su iranski klerici ne samo poticali proteste šiita, već i pripremali terorističke subverzije protiv monarhije. Kada god dođe do nekih nereda u saudijskim provincijama nastanjenim šiitskom manjinom, a što se u određenim razmacima redovito ponavlja, vlasti ritualno optužuju Iran. Amerikanci ih svesrdno podržavaju u takvome uvjerenju i plaše “šiitskim osovinom”, koja se proteže od Irana i Perzijskoga zaljeva, preko Iraka, gdje su šiiti relativna većina, zatim Sirije kojom vladaju pripadnici alauitske manjine, do Libanona, gdje je šiitska stranka Hezbollaha (nalazi se na američkoj listi „terorističkih organizacija“) sa svojim saveznicima dio sadašnje vladajuće koalicije. Osim uobičajenih boljki arapskih zemalja, Bahrein, otočno kraljevstvo u Perzijskom zaljevu sa 1,2 miliona stanovnika, vrlo je zanimljivo, jer predstavlja primjer o tome šta bi se moglo dogoditi nekim zemljama koje ekonomije temelje na nafti jednom kada nafte više ne bude. Iako ima ograničene količine naftnih rezervi, Bahrein nije dovoljno diversificirao ekonomiju, pa se 80 posto njegovoga izvoza i 60 posto državnih prihoda još uvijek temelje na tom jedinom prirodnom resursu kojim raspolaže. Inače, tamo prosvjede organiziraju šiiti, koji se unatoč brojčanoj dominaciji nad sunnitima smatraju diskriminiranima, a policija reagira nasiljem. Bahrein već 12 godina vodi Hamad ibn Isa Al Khalifa, koji se 2002. godine, uz navodno 98-postotnu podršku na referendumu, proglasio kraljem, davši sebi usput i pravo veta na sve odluke parlamenta.

Sirija je ključna karika u “šiitskoj osovini” i ako padne alauitski režim, Iran će izgubiti jedinoga regionalnog saveznika. Izraelci također priželjkuju Basharovo rušenje, jer bi time bila prekinuta veza Teherana sa libanonskim Hezbollahom, ali se pribojavaju da bi na vlast u Damasku mogao doći islamistički režim. Muslimansko je bratstvo, naime, najorganiziranija snaga unutarnje sirijske oporbe, a Hamas je proizašao iz palestinskoga ogranka međunarodne mreže te organizacije. Suprotno Izraelu, Saudijska Arabija i članice Zaljevskoga vijeća za suradnju (Katar, Kuvajt, Ujedinjeni Arapski Emirati, Oman i Bahrein) igraju na kartu „Bratstva“. Opreznije su kada je riječ o palestinskome Hamasu kako ne bi antagonizirale američkoga partnera. Nezadovoljstvo u Siriji kao da nije dostiglo kritičnu masu, poput raspoloženja u Tunisu, Egiptu ili Libiji, ali ako se to dogodi, Bashar neće više imati prostora za manevre. Služeći se pojmom iz fizike, jedan komentator postavlja političku dijagnozu Bliskoga Istoka: „Dostignuta je tačka u kojoj regionalni lideri, optuženi za represiju, upotrebu diktatorskih metoda vladanja i zloupotrebe, postaju sve više zavisni od sposobnosti da kontroliraju Papenov lonac u kome su se našli. Opće nezadovoljstvo opasno remeti status quo na koji se oslanjaju. Na njima je kako će postupiti, što će im odrediti sudbinu.“

Londonski „Gardijan“ podsjetio je da „jedna od škola mišljenja na Zapadu smatra kako je jak čovjek u regionu uvijek bolji od bliskoistočne anarhije“, pa potom primjećuje da „vojna intervencija nije realna, ali čitav niz diplomatskih, finansijskih i sličnih sankcija treba biti primijenjen“. Zašto se nije tako odugovlačilo kada je Gaddafi bio u pitanju? U vezi sa tim kao da se Bashar Assad direktno ne poziva sa svih strana da ode, već se samo zahtijevaju energične reforme, aktivno političko učešće naroda uz garantiranje fundamentalnih sloboda i osuđuje nemilosrdno kažnjavanje demonstranata, ali uz onaj pomalo pitijski uvjet Arapske lige kako „moraju biti preduzeti koraci da se okonča sirijsko krvoproliće“, kao da se to već nije činilo, iako Zapad pominje cifru od 5.000 ubijenih do sada.

Alžir je jedina sjevernoafrička zemlja koja je uspješno odolijevala narodnoj revoluciji, iako se od 2005. godine prosvjeduje svakodnevno, a naročito nakon što je Bouteflika 2009. izmijenio ustav, kako bi se mogao kandidirati za predsjednika i treći put.. Mada su sve susjedne zemlje ušle u završnu fazu društveno–političkih reformi, u Alžiru se ništa ozbiljnije nije dogodilo. Međutim, ohrabreni izbornim uspjesima islamista u susjednim zemljama, najavljuju se ozbiljnije aktivnosti vršenja pritisaka na aktuelnu vlast da se konačno krene u političke reforme. Partija „Islamski pokret za mirno društvo“, formirana 1990. godine, a čiji je osnivač pokret Muslimansko bratstvo Alžira, najavila je raskid koalicionoga odnosa sa vladajućom strankom Abdelaziza Bouteflike, vidljivo ohrabreni izbornim uspjesima „Bratstva“ u Maroku, Tunisu i Egiptu. Ovih dana su krenuli i protesti protiv korupcije i nezaposlenosti u gradu Al-Agvat na jugu Alžira, mada sva zemlja grca zbog takvih problema. Ali, u biti se strahuje da bi „dan bijesa“ po uzoru na dosadašnje arapske ustanke, mogla biti krvavija revolucija od onih u Tunisu i Egiptu, ne samo zato što je u nasilju ranih 1990-ih poginulo preko 150. 000 ljudi, već i zato što je predsjednik Bouteflika narodu štošta obećavao u prošloj godini, a osim ukidanja izvanrednoga stanja i niskoga smanjenja cijena hrane, ništa posebno nije učinio. Alžir je izvoznik nafte i plina, pa je te prihode vlada mogla ozbiljnije koristiti da udovolji zahtjevima građana i tako osujeti nezadovoljstvo stanovništva.

U Egiptu, nakon “prijateljskoga vojnog udara” i pobjede islamista, život prijestonice se još nikada nije normalizirao. Na Tahriru su i dalje svakodnevna okupljanja demonstranata, koji bezuspješno zahtijevaju okončanje vojne vlasti, još uvijek ne prihvatajući imenovanje Kamala al-Ganzurija za premijera, jer ga smatraju ostatkom bivšega Mubarakovog režima. Trg je pretvoren u šatorsko naselje na kome se već mjesecima spava, iako je policija ne štedeći koristila bojevu municiju i suzavac u cilju rastjerivanja. Teško se može govoriti o demokratskoj reformi u situaciji u kojoj je vojni režim dramatično ojačao. U Egiptu se stoga ne može istinski smatrati da se dogodila revolucija, jer je vojska, koja je srž režima, ostala na vlasti, iskoristivši prosvjede da prisili Mubaraka na ostavku, nakon čega je osnovala Vijeće i preuzela ključna ministarstva. Ulogu predsjednika oponaša osvjedočeni antireformist, 75-godišnji Tantawi, koji još nije pokleknuo pred zahtjevima da vojska preda kontrolu civilnim liderima. Ali, očito je da takva vojska odgovara islamistima (koji su sada protiv okupljanja na Tahriru), te da su postigli saradnju, barem do juna mjeseca, kada se očekuju predsjednički izbori. Saudijska Arabija, Katar, Ujedinjeni Arapski Emirati i Kuvajt su Egiptu već uplatili oko milijardu dolara gotovoga novca što mu je bilo hitno potrebno za nabavku žita (Egipat je najveći svjetski uvoznik žita) sa kojim će prehraniti svoje stanovništvo. Ne čine oni to iz altruističkih razloga, a još manje zbog brige o egipatskoj demokraciji. Njima više odgovara pobjednička prevlast koncepta sunnitskoga islama u Muslimanskome bratstvu, kako u političkome, tako i u ekonomskome smislu, od nekadašnjega Mubaraka.

Današnji Bliski Istok neki analitičari nazivaju “postislamističkim”, argumentirajući to iranskim “zelenim pokretom”, te egipatskom i tuniskom revolucijom, nakon koje se „Muslimanska braća“, iako reakcionarna u pitanjima Izraela, prava žena i kršćana, po njima, nalaze usred ideološke transformacije, ali pri tome zaboravljaju na salafističke militantne skupine, koje su isključivo preokupirane pitanjima javnoga morala – cirkulacijom pornografske literature i knjiga koje smatraju nepodobnim, ženskoga oblačenja, alkohola, a u posljednje vrijeme i rušenjem piramida, koje su za njih idolopoklonstvo i haram. Ove pokrete u arapskome svijetu neki nazivaju neonacionalizmom, cikličkom pojavom koja ne mora biti islamistička, a iako se radi o još uvijek neuspjelim relaksacijama odnosa, neki u svemu vide uskrsnuće panarabizma i to sekularnoga, u kome „sloboda i dostojanstvo“ doprinose izgradnji „boljega društva”.